Ovo je priča o krugu, o oblom, o slovu “O”, o raspisu konkursa, o konkursu, o radovima, o nama arhitektima i o mnogim dilemama koje počinju sa “O”.
Onomad na jedinoj državnoj televiziji emitovala se dječija emisija sa malim lutkom Aćimom, “NA SLOVO, NA SLOVO”. Glas za animaciju davao je legendarni Mića Tatić – beogradski glumac čijim glasom je govorila većina junaka Diznijevih crtanih. To je glas koji je bojio naše djetinjstvo. U toj emisiji pojavio bi se Ostoja, koji je uvijek govorio i sve kazivao sa slovom “O”, npr.: “Opet Otiđe Onamo Ostoja.”.
Zato ćemo pisati O raznim aspektima koje je ovaj konkurs: Otvorio, Odmotao, Otkrio, Ozračio…
O Austrijskoj kući
To je bio dar austrijske vlade tadašnjem olimpijskom Sarajevu, u tom ponajboljem periodu za ovaj grad. Tada je Sarajevo bilo jedno veliko gradilište i tadašnja vladajuća pamet smjestila je taj dar u “ćoše”, u kut parka, odmah uz groblje. Park kojeg arhitekti najviše vole jer je blizu faksa, pa su nam profesori u tom slobodnom prostoru zadavali kojekakve zadatke.
Austrijska kuća – poklon vlade Austrije povodom Olimpijskih igara 1984.(http://fm4v2.orf.at/enes/46227/main.html)
Tadašnja škola arhitekture, čije refleksije nosi i današnja, se zasnivala na postulatu moderne. MODERNA NE VOLI KOMŠIJU, zato je ta lokacija bila idealna za studenske vježbe.
Takav odnos prema kulturi, koji se i danas očituje, vidljiv je u poziciji galerije Collegium artisticum, koja je smještena u samom ćošku kulturno – sportskog centra Skenderija, odmah do håle – toaleta. Nevjetren, nizak prostor loše akustike i rasvjete, zaboravljen od svih, a mogao je biti u centru centra, tako da bi svaki ulazak u centar bio prolazak kroz kulturu. Sjećam se kako je Skenderija bila veličanstvena za vrijeme velike izložbe “UMJETNOST NA TLU JUGOSLAVIJE”, koju je i Tito morao posjetiti.
Austrijska kuća je bila slobodnostojeći objekat – paviljon. Sarajevo nema puno objekata ovog tipa, a koji su idealni za kombinaciju između umjetnosti i prirode. Ovakvi paviljoni na Trebeviću, Igmanu ili Baricama bi bili atraktori kulture. Ko ne vjeruje u spoj kulture i prirode, neka pogleda muzej moderne umjetnosti Louisiana, pored Kopenhagena, gdje familije idu na izlet u muzej i gdje se djeca igraju između skulptura Kaldera i Mura u parku uz more…
Louisiana Museum of Modern Art –Danska (https://www.louisiana.dk/louisianas-arkitektur)
Znam, neko će reći to je Danska, ali nekad se mora početi i pozitivno misliti. U memoriji grada paviljon je bio na Ilidži, danas je to rekonstruisani Muzički paviljon u parku At Mejdan, koji nikad nije zaživio sa gradom. Možda zbog nedefinisanog parka, bašti u njemu, saobraćaja koji ga cijepa, novootkrivene i eksponirane džamije ili memli strane. Možda je i forma uzrok, jer nije adaptilna za današnje vrijeme.
Obnovljeni Muzički paviljon – park At Mejdan, Sarajevo (http://mapio.net/pic/p-22151885/)
Kada je izgrađena, Austrijska kuća je brzo zaživjela kao mjesto alternativnog izraza, pa pored zvaničnih galerija i muzeja postaje propulzivno mjesto i središte mnogih asocijacija. Postala je zamjena za Umjetnički paviljon prof. Fincija, koji je bio lociran na presjecištu dva važna pravca u memoriji kretanja gradom – na raskrsnici gdje se ulica Koševska ulijeva u Titovu. Taj polukružni paviljon bio je hram umjetnosti. Umjetnost je izašla na ulicu i bila na nogu (na ruku što bi se reklo). Svi iz tramvaja su mogli vidjeti otvaranje neke izložbe. Bilo je to mjesto početka i kraja nekadašnjeg sarajevskog korza. Treba ga obnoviti!
Potrebno je otvaranje ovakvih objekata, koji se punktiraju u tkivo grada, jer u tom “malom urbanizmu” je mudrost svake vladavine nad ovim prostorom.
Umjetnički paviljon u Sarajevu – Jahiel Finci (izgrađen 1950ih, a srušen 1970ih) (http://dovla.net/2010/01/ile-vitorovic-stari-paviljon/)
BEZVRIJEDNI ĆE BITI SADA SKUPI STANOVI, AKO GRAD IZGUBI ATRIBUTE GRADA, ako nestane galerija, dvorana i muzeja. Imamo mnogo primjera za to od Bjelašnice do Alipašinog Polja. Zato treba pozdraviti obnovu ideje o Austrijskoj kući. Hoće li se tako zvati – ne znamo. To mi moramo obnoviti, a ne Austrija. Lokacija koja ima i mana traži i potencira da budući objekat bude kruna, “point” tačka pejzažnog dizajna.
OD MANE NAPRAVITI PREDNOST – to je zadaća na ovom lokalitetu.
O paviljonima
U raspisu konkursa trebalo je napisati i sugerisati da budući objekat bude paviljonskog karaktera. U etimološkom smislu to je natkriveni prostor, koji je u dodiru sa prirodom, lagane konstrukcije. To je obično objekat podređen pejzažnom uređenju.
Paviljoni su kao i stolice, velika inspiracija arhitektima. Sjetimo se paviljona Alvara Size, Kenga Kume, Zumthora ili recimo paviljona “The Blur Building” studia Scofidio&Diller na jezeru Neuchatel u Švicarskoj. A Wittgenstein je govorio da čovjek ne može napraviti oblak….
The Blur Building – Scofidio & Diller (http://archello.com/en/project/blur-building)
Mnogi ti paviljoni po svjetskim izložbama su klice novih razmišljanja u arhitekturi. Jedan od njih je izmjenio svijet!
Paviljon Barcelona – Mies van der Rohe (http://tartle.net/grivarius/blog/78-barselonskiy-pavilon/)
Paviljon Barcelona, (paviljon Njemačke za izložbu 1929 g. u Barceloni) kojeg je projektovao Mies van der Rohe, promijenio je tok arhitekture zbog smjelosti u oblikovanju i iskaza minimalizma u prezentaciji tog izložbenog paviljona. TAJ PAVILJON JE IZMIJENIO PLANETU.
Osnova paviljona Barcelona (http://www.bmiaa.com/the-barcelona-pavilions-lost-drawings-for-the-first-time-in-bologna/)
To je snaga velike ideje, koja i u malom paketu može biti razorna.Taj objekat je sigurno promjena paradigme. Da li paviljon Austrijske kuće – Art kuće kako je treba od sada zvati – može da izmijeni i utiče na kulturnu scenu Sarajeva? Trebalo bi se to desiti, zato ovaj konkurs vrijedi, jer male su mogućnosti u ovom neolibernom svijetu, za zasade ovakvih niskoprofitabilnih objekata, lociranih u parku, u urbanom tkivu. To je jedinstvenost i velika obaveza ovog konkursa kao i budućih poteza na ovom lokalitetu.
O krugu, O slovu“O” i O nuli
Konkurs je predvidio kružnu formu buduće kuće? To je sigurno refleksija zatečene osnove prizemlja, koja je daleko manja od 15 m.
Austrijska kuća – trenutno stanje (https://www.aabh.ba/novosti/konkurs-austrijska-kuća/)
Nad tom kružnom bazom dizao se šatorasti krov od ljepljenica koji je asocirao na Austriju i siluete njenih planinskih kuća.
Da li je trebalo toliko usmjeriti i budući objekat? To je možda mana ovog raspisa. Fascinatno je koliko je forma kruga definisana i moćna, da na prvu demorališe arhitekte koji su se otuđili od tih primordijalnih formi.
KRUG – silueta sunca, simbol vječnog, simbol cikličnog, što se u Indiji poštuje od starih Veda. Sve oko nas se opisuje krugom. Čovjek uvijek gleda iz središta i njegovo egzistencijalno gledanje je kružno. O tome je Borges pisao, a Paskal prije njega. Oko je kružnog oblika i nosi ga slovo “O”.To je slovo koje sažima sva ostala, slovo koje zaokruži skoro svaku riječ. Kad si pao, pao si na O. Nula je u znaku kruga slova O. Nulu otkriše Sumerani (preciznije, malo mlađi Babilonci op.ur.), jer su se Grci, Rimljani i hrišćanstvo grozili od nje. Nije mogao čovjek reći: “Imam nula ovaca”. Imati ništa? Tek od Indije, preko Arapa nula je ponovo ušla u brojeve i današnji svijet ne da se objasniti bez nule, bez tog kruga među brojevima.
Krugom vladaju dvije unutrašnje sile. Svako ko je rješavao krug zna da se po rubu lako sve organizuje jer centrifugalna sila daje veće mogućnosti od centripetalne koja sve sažima do tačke – opet malog kruga. Nomadske nastambe bile su kružne – mobilne, ali čovjek danas živi, rađa se i umire uglavnom u kvadratnim i pravougaonim formama.
Vitruvijev čovjek – Leonardo da Vinci (https://handheldcamera12.wordpress.com/2013/02/14/vitruvian-man/)
Mističnost kruga odredila je ovaj konkurs. Uglavnom svi radovi su se i zarobili u toj formi. Malo, veoma malo autora radova je pokušalo da se igra sa tom formom. Siluete budućih paviljona su uglavnom valjkaste forme. U neposrednoj blizini već egzistira džamija tog oblika, što bitno mijenja odnos do ove forme u urbanom tkivu grada. Jedan rad je to osjetio i u 3D vizualizaciji prikazao odnos ova dva objekta. O tome se trebalo voditi računa i kod raspisa konkursa. Zato ćemo sad malo o konkursu i raspisu.
O konkursu, O žiriranju, O potrebi ovakve provjere arhitektonske scene
DOBRO PITANJE JE POLA ODGOVORA!
Kažu da je Le Corbusier rekao da za projektni zadatak treba genijalac, a za dizajn malo talenta. Konkurs Austrijske kuće nije trebalo ni imenom ni namjenom, ni formom odrediti kao što je konkurs uradio. Paviljon umjetnosti, art kuća, hram neophodnog ali i neprofitabilnog, forma za stoljetna korištenja (kao naši bezistani). Sve ovo se ne piše u raspisu ali se podrazumijeva. Moje mišljenje je da je konkurs uspio, ako se pojavi rad koji nadgradi, vidi dalje i otvori nove vizure na datu lokaciju. Zato postoji PRVA nagrada, ostalo su obeštećenja. Moje mišljenje, kao člana žirija, je da nismo imali u potpunosti takav rad. Sjećam se konkursa za bazene na Bentbaši, kada je veliki Nikola Bašić, dok je još djelovao iz Sarajeva, čitav raspis oplemenio i svoj rad bazena u prirodi, aqua parkove smjestio na Darivi, prirodnom amifeteatru u koritu Miljacke. Uz čuvene viseće hotele profesora Neidhardta i njegovo nastojanje da se od kanjona Miljacke napravi park i ovaj rad Bašića niko neprepoznaje kao potenciju za grad.
GENIJALAC NIJE PROTIV PRAVILA NEGO IZNAD. Mi arhitekti uvijek treba da gledamo bar za jedan nivo više od traženog.
Kad mislim stolicu – mislim sobu, kad mislim sobu – mislim kuću, kad mislim kuću – sanjam grad rekao je Louis Kahn. Konkursi su neophodni i zbog provjere stanja arhitektonske misli na ovom prostoru. Uvijek ih treba podržavati, ali rješenje nije uvijek u tome. Wright nije volio konkurse i nije ih ni radio. Govorio je da osrednjost pronađe osrednjost. Pitanje je ko je žiri? Treba li napraviti žiri za odabir žirija i mogao bih tako unazad, u nedogled. Ovi interni konkursi, a ovaj je skoro lokalnog karaktera, mogli bi se raditi sa javnom prezentacijom i otvorenim žiriranjem uz publiku, u formi TED talk perfomansa. Dobar primjer su takve odbrane radova na zadnjem festivalu arhitekture u Berlinu. Od takvog načina prezentacije naučili bi i profitirali svi, od publike, učesnika, žirija, a najviše struka. Predlažem da se ozbiljno razmisli o formi za ovakve sljedeće konkurse. Naš rad je svakako javan i podliježe tom sudu javnosti.
Kako smo žirirali za ovaj konkurs? Konstatovali smo ove teze koje su navedene u ovom tekstu: nekadašnju kuću, lokaciju, formu i raspis. Kad čovjek žirira, ima mogućnost da poredi, on stvarno tada uči. Stavili smo na provjerusve što smo znali i otvoreno o svemu diskutovali.
O kvaliteti i nivou prezentovanih radova
Ovaj dio teksta je moj lični stav koji sam razmijenio sa ostalim članovima žirija i ja ga ovdje navodim kao lični, jer mislim da se za moje godine i očekuje jasan stav.
Odziv dobar, interes veliki. Kvalitet ponuđenog je refleksija i jasan odraz trenutnog stanja naše struke. Od škola do prakse, sve se vidi u ovome konkursu. Daleko je to još od kvaliteta koji ovaj grad zaslužuje i tradicije ove škole. NEĆE NIKO OZDRAVITI, DOK NE SHVATI DA JE BOLESTAN!
Mi moramo temeljno početi mijenjati postulate naše škole, koji se nisu promjenili, nego bih rekao urušili od vremena kad sam ja studirao. Iste klupe, neuslovni fakultet hladnih učionica, mračnih hodnika, što profesore čini neveselim i neambicioznim, pa kad doktoriraju i namjeste se na fakultetu počinju penzionerski da se odnose prema profesiji. Nema naših profesora na Danima arhitekture, na Danima Orisa, nema ih u javnosti. Tipično za našu struku žive u autizmu naše profesije, u ovom sada vremenu kad se svijet vraća renesansom pojmu umjetnika, interdiciplinarnog pristupa svemu i napušta pogibeljni pojam eksperata.
EKSPERT JE ONAJ KOJI ZNA PREVIŠE O JAKO MALO NEČEGA. Oko nas su svesami doktori, što vodi do zaključka da je previše pacijenata. Mi danas trebamo profesore koji treba više da se uče od studenata. Izložba neka bude povod za tribinu o ovom konkursu, kao i o stanju u našoj profesiji. Radovi su studentskog nivoa i tipični za našu školu – koju ja zovem fakultet za fasade.
ODGOVORNO TVRDIM DA NAM NEDOSTAJE STRUKTURALNOSTI.
Ponuđeni radovi nisu konceptualno ovovremeni (prije bih rekao da se radi o davno napuštenim pristupima), nego se datom zadatku pristupilo u formi vježbe, otud na listovima poneki zaokruženi detalj – tipično za naš fakultet. Šta se tim zaokruženim, tako naglašenim detaljem želi pokazati? Da se niko ni slučajno ne pita i ne bavi trivijalnim pitanjima kako će se to izvesti, jer zaboga detalj kazuje da se vlada anatomijom problema. Školujemo mlade ljude, ali pitanje je da li ih spremamo za sutrašnji život!? Nije naša škola ta koja njeguje koncept, nije ni dovoljno inžinjerska, a najmanje artistična i eksperimentalna. Sve se to dobro vidi u radovima koji su ponuđeni.
Guggenheim Museum – New York (https://www.guggenheim.org/)
Dosta radova je bilo sa rampama čija je mema Guggenheim. Okolni pejzaž jedino je sveobuhvatno sagledao prvonagrađeni rad, ostali su se bavili kućom. Osim par radova koji su denivelisali unutrašnji prostor, presjeci su uglavnom isti. Nema 3D prikaza kako i šta se vidi iznutra, tipično za našu ego profesiju. Na kraju veoma malo radova je nudilo eventualnu materijalizaciju, jer jedno je nacrtati sferne staklene površine jumbo formata, drugo je mogućnost izvedbe na ovim prostorima i osjećaj “kao da ste u tegli” koje sferno staklo proizvodi. Ko ne vjeruje neka vidi Podreccine sferne staklene forme u Centru Cvijetni u Zagrebu.
arch Boris Podrecca Cvjetni Zagreb CRO
Mongoli imaju sfernu raskopljivu drvenu konstrukciju za svoje čuvene šatore – JURTA, koju je Koolhaas uvrstio u selekciji zidovi na izložbi za Bijenale u Veneciji 2015.
Sferna rasklopljiva drvena konstrukcije za šatore (http://www.adorjan-jurta.hu/hu/)
O onome što možemo zaključiti
Raduje mogućnost da se o ovom prostoru sad može razgovarati, jer konkurs je osvijetlio potencijal ovog prostora. Grad je vječna laboratorija, podliježe stalnim propitivanjima, jer budućnost nije u nacijama nego u gradovima. Ništa i ne treba biti zakucano, jer kad plod sazri sam se odvaja. Budućnost ove lokacije i kuće je složena, jer kako rekosmo u ovom neoliberalnom okruženju, u rigidnom njegovom izdanju koje se provodi nad nama gdje je profit opravdanje za sve, sudbina ovisi o nepredvidivim investicijama. Zato smatram da smo dobili platformu za dalje razmišljanje šta i kako sa ovim prostorom. Ovaj grad su definisale zadužbine, možda i ovo nečija bude. Svi radovi pa i prvonagrađeni podliježu dobroj reviziji, ako se odluči da se izvodi ovaj tip objekta.
Još jednom da se zahvalim prvo onima koji su raspisali konkurs – opštini Centar, Asocijaciji arhitekata na potpori, a naročito svim učesnicima. KONKURS SE RADI DA SE NEŠTO NOVO OTKRIJE, A NE DA SE POBJEDI. Svaki od učesnika staviće ovaj rad u listu referenci na svom CV-u. RAD SE UVIJEK ISPLATI!
Otvoren za pitanja i komentare,
AMIR VUK -ZEC
Datum objavljivanja: 18.07.2017.
