Autor: Maroje Mrduljaš
Regiju Jugoistočne Evrope, pa tako i prostor Bosne i Hercegovine, ne obilježavaju pojedinačna graditeljska remek-djela. Pogledaju li se klasične historiografije arhitekture, uz poneki izuzetak, o ovim našim prostorima gotovo da i nema spomena. Toj činjenici svakako doprinosi i pripovjedna perspektiva i vrijednosti koje te historiografije zagovaraju, pa su one mahom fokusirane na globalne epicentre u kojima su se preklapali i još uvijek se preklapaju politička moć, ekonomsko blagostanje i intenzitet kulturne produkcije. U konvencionalnoj kanonskoj, formalno normiranoj historiografiji, usmjerenoj na povijest arhitekture kao na povijest presedana i autonomiju arhitektonske forme, teško svoje mjesto pronalaze djela koja nisu stilski pa i „sadržajno“ besprijekorno čista, koja ne impresioniraju kao pojedinačni rezultat pojedinačnog stvaralačkog čina. No, ono o čemu svakako možemo i trebamo govoriti jesu izgrađeni prostori i kultivirani krajolici naše regije u koje je upisana složena povijest isprepletenih kontinuiteta i diskontinuiteta.
Radi se o sposobnosti da se kroz napore generacija stvori kompozitna urbana okolina sačinjena od modela preuzetih iz sasvim različitih kulturnih izvora koji su apsorbirani i preoblikovani za specifične, prilično pragmatične potrebe jedne periferne sredine na rubovima velikih imperija. Nastaje ljepota koja je ekonomična, razložna, svakako nenametljiva, na trenutke možda i opora, no redovito uravnotežuje potrebe pojedinaca i zajednice. Dakle, kada govorimo o nositeljima kulturnih identiteta (te identitete svakako treba navoditi u pluralu) naših krajeva, manje govorimo o pojedinačnim arhitektonskim artefaktima, a više o urbanitetu.
Juraj Neidhardt i Dušan Grabrijan u jednoj od najljepših knjiga o arhitekturi ikada napisanih – „Arhitektura Bosne i put u suvremeno“, maestralno su pokazali kako „marginalna“ pozicija može u jednom radikalnom kulturnom preobratu, implicitno omogućenom modernističkom pobunom protiv autoriteta, postati mjesto nove centralnosti, mjesto sinteze, mjesto kulturne imaginacije koje istinski i proživljeno razumije i vlastitu povijest i globalna kretanja, a da pri tome samouvjereno, ali i analitički refleksivno gradi svoju vlastitu autentičnost. A ta autentičnost proizlazi iz izuzetne empatije prema urbanoj svakodnevici, ali jednako tako i iz samopredodžbe arhitekta kao autoriteta i nositelja konceptualizacije prostora. Neidhardt i Grabrijan mogli su se osloniti i na globalni i na lokalni optimizam druge polovice 20. stoljeća, na vjeru u progres prema kojoj se budućnost činila svijetlom. No, u što vjerovati i kako raditi u vremenima u kojima se čini da je „prošlost imala više budućnosti nego današnjost“? Možemo li danas zamisliti situaciju kao početkom 1980-ih, dakle prije niti 40 godina, kada je Ivanu Štrausu prilikom priprema za Zimsku olimpijadu ponuđena pozicija gradonačelnika Sarajeva zbog svog intelektualnog i kulturnog autoriteta, te specifično arhitektonskih vještina koordinacije složenih procesa?
Objektivno gledano, to je sasvim moguće ako se promotre inherentna znanja arhitektonske discipline, naročito sposobnost projektivnog, integrativnog mišljenja, čiji je glavni zadatak anticipacija budućnosti. Jer, što je drugo bilo koji urbanistički ili arhitektonski projekt, nego osmišljavanje prostornog okvira za promjenjive procese koji se još nisu počeli događati? Primjerice, cilj spomenika koji obilježava određeni povijesni događaj nije monumentalno zamrzavanje tog trenutka u današnjici, nego komuniciranje činjenica i vrijednosti kroz dugi vijek trajanja, kroz sposobnost da se te činjenice i te vrijednosti prošire novim čitanjima i uvidima, te učine relevantnima za nove povijesti koje tek dolaze.
Istina, u zemljama regije, pa i globalno, često čujemo kako je arhitektonska disciplina u defanzivi, kako je u suvremenim ekonomskim i političkim uvjetima izgubila autoritet i utjecaj i na urbanu, i, šire gledano, na društvenu stvarnost. No, kada sagledamo svu bijedu tih suvremenih ekonomskih i političkih uvjeta, arhitektonska disciplina je jedna od zadnjih koja još uvijek u svojim temeljima jasno zagovara vrijednosti kao što su javno dobro, pitanja kulturnih kontinuiteta i evolucije, racionalnost i obazrivost prema urbanim i prirodnim resursima, empatiju prema ljudima čiji prostorni okvir oblikuje… Ako nas svakodnevica građenja demantira u zagovaranju tih jednostavnih teza, treba podsjetiti koliko borbi arhitekti svakodnevno vode na svim fontovima, naročito u ovoj našoj regiji, bremenitima dramatičnim procesima urušavanja progresivnih ili barem modernih vrijednosti. Ono što se promijenilo u odnosu na ranije ocrtanu urbanu povijest jest obrat od grada prema pojedinačnoj arhitekturi. Grad više ne nastaje kao kolektivno djelo u kojem arhitektonska disciplina i društvo dijele slične ciljeve, nego kao kolaž pojedinačnih fragmenata koji su posljedica partikularnih interesa i partikularnih estetika. Kapacitet tako nastalih fragmenta za generiranje urbanosti, za smisleni doprinos cjelini, za uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa, svakako je jedna od mjera arhitektonskih doprinosa. Tako je svaka parcela postala predmet mikro-političkih borbi, a napredni projekti su materijalni pokazatelji kakva sadašnjost može biti, kakvo društvo može biti ako se planira i razvija racionalno i odgovorno. To je snažna poruka koja itekako pokazuje kapacitete arhitekture i njenu ulogu uobličenja naprednih vrijednosti, čak ili baš upravo kada je izuzetak, a ne pravilo.
Arhitektura ne nastaje u društvenom vakuumu, nego daje prostorni oblik vodećim društvenim tendencijama, investicijskim zahtjevima i drugim datostima koje leže van same discipline. Upravo je sposobnost projekta da na smislen i kritički način uobliči ili preobliči vodeće društvene tendencije i interese mjera pojedinačnih arhitektonskih doprinosa. Sudeći prema projektima predanima na selekciju za Collegium Artisticum, iščitava se nekoliko vodećih tematskih preokupacija, a koje se ukapaju u liniju arhitektonskih istraživanja dugog trajanja u Bosni i Hercegovini, ili koje korespondiraju s nekim od vodećih društvenih pitanja.
Identitetska pitanja – nacionalni i vjerski identiteti, breme recentnijih ratova – bitno određuju jezgru društvenih polemika u regiji, nažalost unutar konteksta ideoloških manipulacija i izostanka želje da se nadiđu razlike i krene u pravcu produktivnosti, te afirmiraju razlike kao vrijednosti i bogatstva, a ne sredstvo društvenih podjela. Niz sakralnih i memorijalnih projekata prezentiranih na izložbi upravo ide u smjeru aktivnog suočavanja s traumama, nadilaženja statičkih oblika komemoracija.
Tako projekt „Živi spomenici“ rađen za natječaj Tunel spasa, autora Project V Arhitektura, svjesno i kritički izlazi izvan propozicija programa kako bi proširio zadatak od «arhitektonskog objekta» prema kuriranoj koncepciji, u kojoj je naglasak na refleksiji i uključivanju građana u produktivni, istraživački pristup koji premošćuje prošlost i sadašnjost. Muzej ratnog djetinjstva, zamisao s tipično sarajevskim patosom u pozitivnom smislu te riječi, govori o odrastanju u dramatičnim okolnostima i pri tome traži određenje identiteta generacije. Mensur Demir, arhitekt, grafiti umjetnik i aktivist za taj zadatak osigurava prostorni okvir koji je suvremen, okrenut prema budućnosti. Moderna arhitektonska kultura Bosna i Hercegovine, s radovima poput Bijele džamije u Visokom Zlatka Ugljena, ne samo da je dala putokaz za lokalna istraživanja, nego je ostvarila neke od najznačajnijih arhitektonskih doprinosa globalnoj arhitektonskoj kulturi, pokazujući kako beskompromisne koncepcije «apstrakcije» i ne-narativnosti mogu formirati i senzualan, haptički, ali i simbolički složen i značenjski kompleksan prostor. Nakon desetljeća regresije, posebno raduje nekoliko sakralnih objekata i islamske i katoličke vjeroispovijesti, bilo da se radi o obnovama, natječajnim projektima ili onima koji su pred realizacijom, koji u to polje građenja ponovo unose suvremene prostorne ideje i estetike. Te iskorake dakako ne treba promatrati kao formalne vježbe, nego kroz kritičku poruku građenja vlastite kulturno-duhovne autentičnosti, a sakralna arhitektura progovara o temeljima religijskih, pa i civilizacijskih vrijednosti pružajući otpor «prepisivanju» uvoznih ili povijesnih obrazaca. Realizacija Kapelice u Paklarevu u Travniku, arhitekta Jospia Ledića, pokazat će kako je moguće povezati sakralnu arhitekturu sa suvremenom transformacijom tipoloških, ali i lokalnih graditeljskih predložaka.
Intenziviranje propitivanja kulturnog identiteta raspoznaje se u nastojanjima uspostavljanja dijaloga s tradicijiom građenja na prostorima Bosne i Hercegovine, prema reinterpretacijama povijesnih oblika i morfologija. I ta tendencija snažan je konstitutivni element lokalne moderne arhitektonske kulture, a suvremeni pokušaji osciliraju između istraživanja koji tradiciju razumiju kroz njenu inherentnu logiku i kreativno je nadograđuju s jedne strane, te previše formalnih pokušaja s druge. Treba upozoriti na ideološki predtekst te tendencije i proces «orijentalizacije» Sarajeva, ali i drugih gradova, te podsjetiti na Neidhardtovu tezu prema kojoj posebnost i identitet grada leži upravo u susretu i preklapanju «racionalnog» zapada i «emotivnog» istoka. Osjetljivi balans i produktivnu razmjenu između ta dva civilizacijska kruga koji su se skladno nadopunjavali stoljećima, nužno je njegovati ne samo kao lokalnu vrijednost, već i pouku koja je naročito relevantna u kontekstu novih globalnih podjela. Ako lokalne političke elite podrivaju taj balans u socio-kulturnom polju, njegova prostorno-fizička rekonstrukcija izuzetan je izazov i istraživački poticaj za arhitektonsku disciplinu. Štand firme Zanat u Kelnu, arhitektonskog tima „Normal arhitektura“, izuzetno uvjerljivo povezuje kulturno naslijeđe i suvremenost. „Leteći ćilim“ sačinjen od 3025 ručno rađenih drvenih kocki različitih boja se referira na tradicionalni ornament, ali i formira izrazito suvremenu formu. Sam napor uložen i u projektiranje i izvedbu komunicira vrijednosti minucioznog rada ugrađene u temelje Zanata. Rekonstrukcija zgrade Konak u Bihaću kritičko je istraživanje teme odnosa prema baštini i konzervacije spomenika. Umjesto građenja faksimila, autor se ne ograničava opterećenjem povijesti, nego nudi kostruktivno inventivnu, formalno uvjerljivu i programski bogatu novu strukturu, koja gabaritima slijedi izvornik i pokazuje temelje zgrade-spomenika.
Već neko vrijeme u Bosni i Hercegovini nailazimo na projekte koji se oslanjaju na topografske, klimatske i druge posebnosti, a uklapaju se u više internacionalnih tendencija izoštrene osjetljivosti prema prirodnim okolinama. Posebno su zanimljivi oni radovi koji od tih posebnosti razvijaju nove tipološke modele, nude nove scenarije nastanjivanja i korištenja prostora, te se na suvremen način odnose prema integraciji arhitekture i prirode. Ohrabruje što se dijalog sa kontekstom odmiče od šablone ekstremno strmih krovova i korištenja drva prema naprednijim koncepcijama poput landform arhitekture. Topografije, podneblja, pa i životni stilovi Bosne i Hercegovine svakako traže nova tumačenja, nove prostorne oblike. «Urbana vila Hedona» tima „GrupaArh“ posebno je uvjerljiv primjer integracije arhitekture i topografije. Projekt skladno odgovara na datosti parcele, lijepo oblikovani elementi arhitekture logično se nadovezuju na koncept, pa je postignuta konzistentna cjelina. Na sličnom tragu je i skromna, racionalna obiteljska kuća KNEH arhitekata Feđe Hadžibegovića i Vedada Kasumagića, istovremeno poetska i reducirana na najnužnije. U pravcu poštovanja prirodnih datosti kreću se i Prostorni plan Modraca, arhitektica Andree Pavlović i Lejle Hajro. Formalno suzdržano, skladno Zimsko zaklonište Armina Mešića (fo4a arhitektura) odmiče se od forsiranih slikovitih rješenja i nudi zanimljiv pogled na tipologiju planinskih obitavališta. Radovi studija „Filter Arhitektura“ pak iskoračuju iz bosanskohercegovačkog okvira i u kontekstima Afrike i Himalaja uvjerljivo ispituju temu „ekstremnih okoliša“. To je osjetljiva odluka u trenucima kada je i lokalni kontekst ekstreman u smislu urgentnih potreba, no opravdana utoliko što su prikazani projekti istraživački, tehnološki sofisticirani, te razvijaju nove metodologije i znanja istinske „održivosti“, danas toliko dogmatizirane teme.
Nakon godina stagnacije, gradovi i manja mjesta u Bosni i Hercegovini prolaze kroz radikalne urbane transformacije. No, ne treba zaboraviti da su i urbana, pa i arhitektonska kultura u najtežim vremenima održale svoj kontinuitet upravo u arhitekturi malog mjerila, u arhitekturi interijera namijenjenim ritualima gradskog života. U toj domeni već su uspostavljeni solidni standardi koji, iako formalno pismeni, prilično tendiraju jednom poopćenom poimanju «suvremene» estetike i već dobro poznatim obrascima. Slična tendencija formiranja generičkih prostora, sa znatno težim kulturnim učincima, su gradnje velikog mjerila koje niču i u središtima gradova i na periferijama i bitno mijenjaju urbane dinamike i fizionomije. Određeno kašnjenje ulaska velikih investicija u građenje velikih trgovačkih centra, hibridnih poslovnih kompleksa i drugih komercijalnih programa doveo je do različitih rezultata. Pojedini projekti uspjeli su pripitomiti te nove programe, pa i ponuditi zanimljiva tipološka rješenja, no većina je formalno izuzetno nametljiva. Doprinosi fizionomijama gradova zato se, očekivano, pronalaze u manjim intervencijama, u „krpanjima“ gradova koji su mahom nekonsolidirani i prepuni „rupa“.
Artikulacija javnih prostora iskazuje pažnju gradskih uprava prema građanima, te sposobnost arhitekata da osmisle prostore koji bi trebali biti i efikasna infrastruktura, i nositelj suvremenog identiteta grada i katalizator socijalnih procesa. Taj zadatak je osjetljiv: urbani prostor ponekad je dobar i kada je „nedizajniran“ i „neprogramiran“, kada se povlači u drugi plan i postaje nevidljiva podloga događajima, a građanima je često bliska nostalgična uspomena na situaciju kakav je urbani prostor „nekada bio“. Tri stepeništa ureda „Firma d.o.o“ primjer je kultiviranog, formalno pismenog oblikovanja javnog prostora. Podosta napora uloženo je u možda u previše statično i doslovno upisivanje narativa urbane nostalgije u javnu infrastrukturu, no sama strategija iskoraka izvan programa i normi ima izuzetan kritički potencijal. Nažalost, iz ukupne produkcije na izložbi gotovo u potpunosti izostaje kolektivno stanovanje, pa utoliko ohrabruje racionalna, skladno dimenzionirana četvrt Novo Žepče arhitekte Mladena Burazora, koja nudi kritički protu-odgovor izvornom shematskom rješenju suburbanog širenja, te predlaže kompaktniju urbanu strukturu organiziranu oko zajedničkog „centralnog parka“ urbanog vrta.
Da li svjedočimo formiranju nove arhitektonske scene u Bosni i Hercegovini? Nakon generacije vrlo uvjerljivih arhitekata i autoriteta, a koji su mahom svi još uvijek živi: Zlatka Ugljena, Ivana Štrausa, Bogoljuba Kurpjela, pa i Davida Fincija koji rano odlazi iz Sarajeva, izvana gledano, desio se svojevrsni prekid vjerojatno uzrokovan krizom post-olimpijskog Sarajeva i Jugoslavije, pa zatim i tragičnih stradanja Bosne i Hercegovine. Da li su autoriteti bili previše jaki? Amir Vuk Zec razvio je koncept «interventne arhitekture», snalaženja u nemogućim okolnostima i tradiciji pregradnji, dogradnji i prepravki, ali je afirmirao užitak u narativima prostora, te otvorio diskusiju o koegzistencijama različitih jezika. Nonstop Studio/Igor Grozdanić i Sanja Galić prenijeli su svoje internacionalno iskustvo u projekte metropolitanskog mjerila i ambicije usklađenih s kulturnim i urbanim karakterom Sarajeva i Bosne i Hercegovine. U jednom pojednostavljenom pogledu, negdje između ta dva pola, između narativnosti i eklektičnosti Zeca i njegove već mitske sposobnosti snalaženja u nemogućim okolnostima, te „korporativne“ discipline Nonstop Studia, koji i najveće programe uspijevaju formatirati u naprednije tipološke situacije, arhitekti u Bosni i Hercegovini pronalaze svoj put. Danas aktivni autori kao da kombiniraju iskustvo vlastite arhitektonske kulture doživljene kroz čitanje „iz druge ruke“ i globalnih tendencija, troše veliku energiju u dokazivanje da mogu parirati globalnim formalnim rješenjima ili da su prihvatljivi lokalnom ukusu.
Prema mišljenju autora ovog teksta, predstoji kritički rad na čitanju vlastite moderne povijesti shvaćene kao repozitorij ideja, a naročito vrijednosti. Radi se o nastavku razvoja programa moderne arhitekture i logičnoj evoluciji već prorađenih postignuća koje su bosanskohercegovački modernisti i kasno-modernisti vrlo uvjerljivo postavili. Preciznije: Neidhardt, Ugljen i ostali su izuzetno visoko postavili ljestvicu sinteze i izvanredno ovladali apsorpcijom lokalnih oblika i tradicija u moderne koncepcije, slično kao što su to u svojim kontekstima učinili Alvar Aalto i Alvaro Siza. Oni su stigli i do «optimuma prisutnosti tradicije», pri čemu im je cilj bio kretanje prema univerzalnim vrijednostima, sudjelovanju u izgradnji trans-nacionalne, kompozitne kulture koja nadilazi isključivosti i partikularnosti, koja svoje korisnike ne vraća u fantazme prošlosti nego gradi dobro utemeljenu budućnost. Diskusija o tome «koliko tradicije» i «na koji način», a koja se na našim prostorima reaktivira, već je zaključena.
No, još je važnije jačanje arhitektonske discipline za što je ključno jačanje institucija i njihovih instrumenata, te otkrivanje nove strukturne pozicije arhitekta koja se odmiče od forme prema sadržaju, od zadovoljavanja programa prema pisanju programa. Prorađivanjem tog procesa, koji u jednakoj mjeri afirmira i projekt i diskurs, ali i političku inteligenciju, trebalo bi voditi prema proširivanju domašaja arhitektonske discipline, prema arhitekturi koja ne čeka investitora, nego samostalno otvara pitanja i razvojne procese, preuzima inicijativu, djeluje istraživački i integrativno. Slabo uređena društva kao što su naša, sigurno ne potiču vjeru u grad kao djelo totalne umjetnosti, no može li upravo «prljava stvarnost» postati polje za nove, proširene oblike arhitektonskog djelovanja? Grad sastavljen od fragmenata je moguće «editirati», «kurirati» temeljem vrlo preciznog razumijevanje odnosa kulture, ekonomije i politike prostora. Zvuči utopistički? Možda, ali promotre li se pažljivije svi projekti nagrađeni na ovoj izložbi, vidjet će se da oni otvaraju nova partnerstva, naznačuju nove oblike proširenog arhitektonskog djelovanja, da koriste zadatak tek kao polazište za istraživanje, da su oni i po svojim konceptima i po okolnostima u kojima su nastali hibridni, da posvećeno i angažirano zaposjedaju područja koja nisu specificirana u «užem opisu posla» izrađivača projektne dokumentacije, kako uobičavam nazivati profitno-orijentirane arhitekte. Rad na takvoj novoj ulozi arhitekta za cilj ima, barem metaforički, postavljanje arhitekta za gradonačelnika Sarajeva. Ne tako davno bili smo, lijepo je u to vjerovati, na korak od tog cilja.
Datum objavljivanja: 07.04.2017.