Model kulturnog prosvjetljenja i kulturološke emancipacije

Reprodukcija u obrazovanju može se proizvesti kroz različite pedagoške akcije (PA). Prvo, postoji porodično obrazovanje, koje je osnova svačijeg obrazovnog ciklusa. To je obrazovanje koje se uči kod kuće, od strane članova porodice. Druga vrsta obrazovanja je institucionalno obrazovanje. Kada osoba krene u školu, počinje da uči i nadograđuje svoj nivo obrazovanja. Ovo obrazovanje pružaju profesionalci koji prenose znanje i informacije. Svako ima pravo na ove dvije pedagoške akcije, bez obzira kojoj društvenoj klasi pripada. Treća vrsta obrazovanja je difuzno obrazovanje. Ono se stiče stvaranjem hobija, i pri tome osobi pomaže pri specifičnom i prikladnom odabiru visokog obrazovanja./2/ Da bi se upotpunio ciklus obrazovanja, osobi je potrebna svaka vrsta edukacije. Nedostatkom jednoga, prekida se potpuni ciklus obrazovanja.

Domovi kulture kao sredstvo za podsticanje difuznog obrazovanja

Drugi svjetski rat ostavio je dugoročne tragove i njegove posljedice su se osjetile u cijelom svijetu. Tokom rata društveni, kulturni i obrazovni razvoj u većini zemalja bio je zaustavljen i izgubljeno se nakon rata brzo trebalo nadoknaditi. Tako je bilo i u bivšoj Jugoslaviji. U tako nerazvijenoj, siromašnoj zemlji sa većinskim ruralnim stanovništvom osjetila se potreba za brzim kulturnim i obrazovnim razvojem.

U čitavoj Evropi osjetila se važnost i značaj kulturne emancipacije društva. Kultura je bila jedno od glavnih sredstava za podsticanje društvene emancipacije. Pored porodičnog i institucionalnog obrazovanja, javila se velika potreba i interes za difuznim obrazovanjem. Ono se najčešće razvijalo kroz razne kulturološke programe u okviru domova kulture.

Domovi kulture su zajedno sa lokalnim zajednicama i školama postali glavni centri za razvoj socijalnog, kulturološkog i zabavnog života u gradovima. Na tim mjestima su se mladi ali i stariji mogli okupljati, družiti se, baviti muzikom i glumom, crtati, čitati, učiti plesati, baviti se folklorom ili se zabavljati na igrankama.

Domove kulture u poslijeratnoj Evropi mogli bismo podijeliti u tri modela: domove kulture u Francuskoj, domove kulture u bivšem Sovjetskom Savezu i u bivšoj Jugoslaviji. Može se reći da je glavna ideja za Francusku (kao primjer kapitalističkog sistema), za SSSR (kao primjer komunističkog sistema) i za bivšu Jugoslaviju bila ista: kultura treba biti na raspolaganju svim ljudima i korištenje domova kulture treba da bude što masovnije (demokratizacija kulture). Ideja ‘kultura za sve’ je među prvim započeta u Francuskoj s prvim ministrom kulture Andreom Malrauxom (1901-1976).

Zbog različitih političkih sistema, utjecaja hladnog rata nakon II svjetskog rata u Evropi, različitog ekonomskog i socijalnog razvoja, kao i zbog kulturoloških razlika u tim zemljama, nastaju male razlike u osnovnoj ideji koja utiče na formiranje više koncepata domova kulture. Naprimjer, ideologija komunizma u bivšem SSSR-u zasnivala se na nepostojanju klasnih i drugih razlika u društvu kao i u kulturi. Kultura je trebala biti dostupna svima. Zato je većina domova kulture rađena jednostavno, gotovo identično, bez specificnih arhitektonskih izražaja. U svakom gradu bivšeg SSSR-a gradio se veliki broj domova kulture (domovi revolucije, pokreta,..). Za razliku od SSSR-a, arhitekti su u bivšoj Jugoslaviji imali mnogo više slobode da pri izgradnji domova kulture koriste svoje ideje i kreativnosti. Zbog toga se širom bivše Jugoslavije mogu pronaći različiti stilovi gradnje domova kulture, koji su se većinom uklapali u urbanu strukturu grada, ali su uvijek bili prepoznatljivi svojim izgledom.

U industrijskim dijelovima gradova, kao naprimjer u Hrasnici i Vogošći kod Sarajeva, domovi kulture su imali osnovnu funkciju da se radnici educiraju, pohađaju večernje škole, ali i provode svoje slobodne vrijeme u rekreaciji i drugim aktivnostima. Kao takvi, domovi kulture su predstavljali nove oblike javnog prostora u kojem su se različite društvene grupe susretale izvan kruga porodice i posla./3/

Naslov – 1 Robert Owen, Formulation of the goal of the eight-hour workday, 1817
2 Pierre Bourdieu and Jean Claude Passeron, „Reproduction in Education, Society and Culture “, Sage Publications Ltd, 1977, p. 5
3 Martino Stierli and Vladimir Kulić, „Toward a concrete utopia: architecture in Yugoslavia 1948-1980“, The Museum of Modern Art New York, 2018, p. 50

Dom kulture_Mrkonjić Grad_Bosna i Herzegovina

Dom revolucije_Kolašin_Crna Gora

Multimedijalni kulturni centar Split_Split_Hrvatska

Dom kulture_Čačak_Srbija

Autorica ilustracija je Lejla Duran.