Prenosimo Vam tekst Amira Vuk Zec o profesoru Momiru Hrisafoviću, profesora Arhitektonskog fakulteta Sarajevo, koji je godinama uvodio studente u čari projektovanja, učio studente blok slovima i sa njima sanjao njihove prve projekte, dnevne boravke i obiteljske kuće.
AABH još jednom upućuje iskrene izraze sućuti obitelji i prijateljima. U nastavku čitajte pismo kolege Amira Vuk Zec, kojem se ovom prilikom zahvaljujemo na kontinuiranom doprinosu i brizi: “Otišao je moj prvi i jedini kapetan, moj profesor, otac mog najboljeg prijatelja Srđe, moj plemeniti uzor za ljudskost. Otišao je nakon duge bolesti Momo Hrisafović. Sa njim ode još jedan sloj Sarajeva koju je Momo nosio u sebi i širio oko sebe. Rastao je u mahali, od majke Side i oca Čedomira – dede Čeče, sa svojom sestrom Gordanom, majkom našeg Bojana Hadžihalilovića, Momo je do kraja svog života bio i ostao stameni znak tog neprolaznog Sarajeva, te tolerancije koja je bila kod i način tadašnjeg življenja u ovom gradu. Deda Čečo, tadašnji ugledni građevinski tehničar, jer tada arhitekata nije bilo, jer nije ni bilo škole za to zanimanje, u toj prvoj Jugoslaviji je tridestih godina proslog stoljeća napravio, kada se profa Momo i rodio, najekstravantniju kuću u tadašnjem Sarajevu u današnjoj ulici Safet bega Bašagića, nekada ulici Miloša Obilića. Kuću sa jednim prozorom u pročelju. Prvi i rekao bih najautentičniji primjer filozofije graditeljskog manifesta Adolfa Losa. To je kuća bez ornamenta sa visokim čelom na prednjoj fasadi, jer su gornje sobe orjentirane na dvorište i tim se činom poštovala intima mahale. Od oca arhitekte i graditelja, rasti u takvoj kući, Momo je za svog djetinjstva bio određen za arhitekturu. Upravo pozicija ove kuće i njen komšiluk odredio je narav i plemenitost mog kapetana. Njegova majka, baka Sida prenijela mu je razumijevanje i volju za drugog, jer baka je nosila sefardsku tajnu bitisinja. KOMŠIJA JE BIO PREČI OD BRATA. Zato Momina raja od tih vremena su ostala raja njegova do sada. Malo ih je da o tome svjedoče. Mene je širina tog čovjeka i svo njegovo porodično vaspitanje ozarilo u važnom momentu kada nam je Momo tada bio docent na predmetu kod profesora Žike Jankovića. Od mog prvog ulaska u njegovu kuću nije me odvajao od njegovog Srđe. Tad sam postao i do kraja ostao njegov Zecko, kako me on volio zvati. Tako me zvao i prije dva mjeseca, kada sam ga zadnji put prozvao. Odgajan da pomogne i razumije, Momo je to i djelio. Pripada prvim generacijama tek osnovanog fakulteta u Sarajevu, onih generacija koji su školovali u bogosloviji, današnjoj zgradi Ekonomskog fakulteta. Zanos i ambiciju tadašnje mlade države koja u tom oskudnom vremenu daje sve na obrazovanje i brine o kulturi. Momini profesori su upravo oni pioniri moderne na ovim prostorima, školovani u inostranim centrima te nove paradigme u arhitekturi, u Njemačkoj i Čehoslovačkoj, koji svoj kredo ostvaruju u Sarajevu. Tada se ono modernizuje i prati korak sa svijetom. Danas to izgleda bajkovito ovim razočaranim mladim generacijama. Temelj nosi od kuće, a znanje i iskustvo gradi, zajedno sa mladom državom kojoj je takvih ljudi nedostajalo. Svoj prvi posao nalazi u nekadašnjoj Vranici. Momo je pripadao generaciji gdje je sve oko njih raslo i razvijalo se shodno njihovoj mladosti, kao i država i društavo koji se formiralo. Tadašnja država je napravljena upravo entuzijazmom mladih ljudih, u svemu suprotno od današnjeg momenta, kada mladi razmaženi od roditelja traze od države da im ona kao i oni kod kuće, sve obezbjedi. Tada se mislilo na zajednicu, na javno, danas isključivo na svoje i privatne interese. Zato ovo vrijeme nema auru ljudskosti, jer pravi od ljudi sebična ostrva. Moja generacija je ove godine trebala slaviti četrdeset godina od diplome. Dakle upisujemo fakultet davne 1976 godine kada je naš fakultet bio najprestižniji u bivšoj državi. Momo je nama bio docent na projektovanju kod profesora Živorada Jankovića, velikog arhitekte tog vremena. Tada je pri fakultetu bio osnovan “Institut za urbanizam i arhitekturu“. To je bila takva koncentracija znanja, prakse i edukacije u jednoj kući. Profesori su dolazili nama na predavanja u pauzama od velikih projekata tadašnje drzave. Pravo iz “pekare” donosili su aktuelno znanje koje su dijeli sa nama. Tako je činio i Momo. Tada on projektuje dom na Trebeviću, a prije nego će otići u na mjesto sekretara za urbanizam i arhitekturu grad Sarajeva, Momo je autor jednog od tada najprestižnijih naselja Breka. Kruna Sarajeva je kruna Momine karijere. Kao sekretar što je danas ekvivalent zvanju ministra, Momo nesebično zalaže sebe za najbolje dane ovog grada, u organizaciji zimske bajke – Olimpijade koja nas je učinila svjetskim gradom. Samo onaj ko je to tada proživio, zna koliki je to bio entuzijazam i zalagnje sebe za zajednicu. To je vrijeme kad drčnost, koja je bila dio njegovog šarma, dolazi do izražaja i bude prepoznata. To ga promovira u preteču menagera, kako danas vole reći. Velika je to organizacija bila, nezamisliva ovoj generaciji, jer recimo tada se moglo telefonirati samo sa recepcije hotela. Život Momine generacije izgleda filmski nestvarno, ali samo oni znaju da ni on kao ni ovaj današnji, nije bio jednostavan. Svako vrijeme svoje breme nosi – stara je poslovica. To je generacija koja se radovala životu jer su od sutrašnjeg dana očekivali više. Zato Collegium Artisticum postaje dnevni boravak te generacije gdje je skoro svaka izložba završavala pjesmom do zore. Tipično sarajevski. Volio je Momo more, jer deda Čečo ih je sviju zarazio tom ljubavi prema plivanju. Momo će jedno vrijeme biti presjednik podvodnog ribolovačkog društva Sarajeva i aktivan, uspiešan član. To je društvo je bilo državni klupski prvak i učesnik na svjetskim prvenstvima, iz grada koji nije imao bazen. To je društvo koje je imalo i svjetske prvake. Širiće on sa svojim prijateljima taj entuzijazam i ljubav za more. Tako sam i ja, kao vanjski član njegove familije, promoviran u malog od palube, u prve pitomce “bosanske mornarice“, kako nas je Momo zvao na njegovom ljubimcu od broda “Kavalu“. Sada kad sumiram to su moji ponajbolji dani, kad se generacije Sarajlija spontano nađu sa svojom rajom u recimo Zatonu, tom utočištu za derneke na otvorenom. To su bili perfomansi, kad je ribe bilo na hastalu ko radova na putu. Svi smo tada bili Momina djeca. Poslije rata, koji ga je ljudski ranio, jer rasturio mu familiju i principe na kojima je odgajan, Momo se ne da, prkosi. Mislim da je posljednji direktor Instituta koji je imao stari pedigre. Polako nestaje vrijednosti svijeta u kojem je Momo živio i on se povlači u zasluzenu penziju. Lijepa je to jedna životna priča, zaokružen i pun život je imao moj kapetan. Nestaje ljudi takvog kova koje ne možeš definirati drugačije nego kao Sarajliju . TOLERANTAN JESTE BITI KULTURAN – rekao je Zuko Džumhur, čini mi se. Upravo razumjevanje, poštivanje grada je bila glavna odrednica moga kapetana. Nekad je znao biti prijek, nekima možda, ali nikad nepravedan, zlonamjeran, nego otvoren i sa šeretskim osmjehom uz obaveznu neku sarajevsku upadicu. Ja ga ne pamtim mrkog, ali da je jeste bio kapetan jeste. Onaj pravedni koji fali ovim vremenima.
Zato neka ti je mirno more, na tom kursu, ka onom što zaslužuješ.
Zec”
