Kada bi se formirala jedna lista arhitektonskih problema, lista slična onoj koju je napravio Clay Mathematics Institute definirajući njom Millenium problems – sedam matematičkih problema za čije rješenje nude nagradu od po milion dolara, urbanističko rješenje ansambla Marijin Dvor u Sarajevu, BiH našlo bi se na toj listi.

Svakom novom iteracijom rješenja, taj prostor, jedan od najvrijednijih u gradu, lošim gospodarenjem biva degradiran, a javne gradske površine smanjene.

Od onoga što je ostalo, većina predstavlja izrazito loše osmišljene javne površine koje ne služe građanima.  Trg ispred zgrade zajedničkih institucija već desetljećima predstavlja jedan od najneprivlačnijih javnih prostora – trgova u gradu. Mračan, hladan prostor ukrašen možda najlošijim ostvarenjima inače vrhunskog skulptora Dušana Džamonje nikad nije zaživio kao gradski trg. Trg ispred SCC centra, iako naizgled živ, služi uglavnom kao predsoblje tržnog centra. Ljeti prevruć zbog nedostatka zelenila a a zimi šiban zračnim strujama koje se spuštaju sa SCC nije mjesto gdje se građani zadržavaju. Treći i najživlji je prostor Hastahane. Prostor koji, iako potpuno neorganiziran i loše iskorišten, posjeduje određenu životnost.

S tim u vezi, prije nekoliko dana, općina Centar raspisala je javni natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja „Gradski centar Marijin Dvor“ – lokalitet Hastahana (Trg Prof.dr.Nijaza Durakovića).

Asocijaciji arhitekata u BiH bilo je ponuđeno učešće u organizaciji konkursa. AABH je to učešće odbila. Dužni smo sada obrazložiti zašto je to tako.

U skladu sa rezultatima ankete i zaključcima koji su temeljem nje izneseni, AABH je iznijela stav da je izričito protiv izgradnje objekata sadržaja navedenog u konkursu. Iako generalno podržava raspis javnih natječaja, pristajanjem na učešće u ovom procesu AABH bi se ponijela nedosljedno čime bi izgubila teško stečeni kredibilitet kod svojih članova, ali i šire javnosti.

Budući da je konkurs sada javan, AABH mora u prvom redu ponoviti svoj stav da prostor Hastahane mora ostati javni, slobodan gradski prostor, arhitektonski artikuliran na način da predstavlja javnu površinu, oazu zelenila i prostor koji će aktivno biti na usluzi građanima na što ovakav raspis konkursa i odnosa prema prostoru ne ukazuje.

Takođe, moramo ovom prilikom pružiti komentar na raspis konkursa, ne kako bi kritizirali već završen i objavljen raspis nego u nadi da ćemo tako pridonijeti otvaranju bitnih tema koje se tiču i predmetnog prostora ali i ostalih prostora u gradu. Argument, ako ga neko bude želio povući, da budući da smo odbili suradnju na izradi, nemamo pravo komentirati, nije primjenjiv jer se ovdje radi o javnom natječaju od općeg interesa koji provodi državni organ kojega mi, kao građani, financiramo.

Iz teksta projektnog zadatka, očigledno je da se autor izrazito trudio ublažiti i na razne načine objekat predviđen na parceli pomiriti sa funkcijom javnog gradskog prostora. Činjenica da je veliki značaj pridodan ozelenjavanju i javnosti predmetnog prostora govori da građanske inicijative u prethodnom periodu su imale efekta.

U tu svrhu mirenja korišteno je niz sintagmi poput (citiramo):
“- Sarajevo – metropola,
– Sarajevo – ambijent unosnog poslovanja,
– Sarajevo – ambijent ugodnog življenja.

Implementacija programa uvrštanja Sarajeva u listu “Zdravih gradova”, sticanja atributa “Sarajevo kulturna metropola Evrope”. Izrazito je potencirana ozelenjenost krova, odnos prema postojećem zelenilu i javnost okolnog prostora.”

S druge strane, vrlo su interesantne sljedeće stavke navedene u projektnom zadatku:
– koncentracija administracije i institucija Države Bosne i Hercegovine,
– lociranje “poslovnog centra” koji bi obezbjeđivao značajne direktne i indirektne ekonomske efekte (direktne: prihod po osnovu poreza na dobit, prihod po osnovu pladanja komunalnih i drugih davanja za Budžet, zapošljavanje shvadeno u najširem smislu te riječi, i indirektne: akceleriranje prometa u komplementarnim uslužnim i drugim servisima,
– promjena odnosa poslovnog i stambenog prostora,
– angažiranje prostora tek nakon pažljive ekonomsko-ekološko-finansijske ocjene projekata,
– povećanje broja radnih mjesta i podizanje nivoa dobiti po m2 korištene površine,
– eliminiranje svih onih poslovnih i drugih sadržaja koji ne mogu izdržati tržišnu
– valorizaciju i visoke troškove održavanja (komunalno, hortikulturno, uz zahvatanje ekstra i diferencijalne rente) ovog prostora,
– eliminisanje neadekvatnih sadržaja.

Ove stavke, kojima se opravdava odluka o izmjenama i dopunama RP kojima se s lokacije ukida Muzej opsade Sarajeva, predstavljaju izrazito siromaštvo duha te su u potpunoj koliziji sa sintagmama navedenim ranije.

Pojasnimo:

Smjernicama datim na ovom spisku moguće je eliminirati sve djelatnosti koje direktno ne generiraju kapital u količinama prihvatljivim raspisivaču konkursa. Predstavlja ovo jedan zastrašujući, do srži ogoljeni svjetonazor koji prihvata samo ekonomsku dobit kao kvantificiranu mjeru neke vrijednosti. Bizarno je da takav sustav brutalne ekonomske efikasnosti propagira upravo komično neefikasni glomazni državni aparat.

Shodno ovakvim smjernicama svi neprofitabilni ili teško profitabilni sadržaji mogu biti eliminirani. Ukidanjem muzeja opsade Sarajeva s lokacije uz ovakvo obrazloženje, stvara se preduvjet za ukidanje sličnih nepodobnih, teško izvodljivih i teško profitabilnih sadržaja sa šireg lokaliteta Marindvora. Sličnu sudbinu mogli bi, vođeni ovim primjerom doživjeti i planirana koncertna dvorana te muzej Ars Aevi. Ako bi išli u krajnosti, zašto ne, u nekoj daljoj budućnosti i Historijski muzej BiH ili Zemaljski muzej, takođe sadržaji koji teško mogu izdržati „tržišnu valorizaciju i visoke troškove održavanja“  Želimo raspisivaču konkursa ukazati na ovu mogućnost. Čak i ako sadašnje vodstvo općine Centar nema namjeru izvršiti navedeno, ne mora značiti da će neke buduće vlasti dijeliti to mišljenje. Donošenjem ovako formulirane odluke otvara se Pandorina kutija čije se posljedice teško mogu sagledati.

AABH mora naglasiti da javni gradski prostor i razvoj grada nije moguće gledati samo kroz prizmu kratkoročne ekonomske dobiti. Prostori u gradu, posebno kada je riječ o centralnim gradskim zonama moraju biti osmišljeni tako da, pored eventualne ekonomske dobiti, prvenstveno poboljšaju kvalitet života u gradu i budu na usluzi svim građanima. AABH nije protiv izgradnje objekata koji će generirati ekonomsku dobit, naprotiv. No, balans između površina zauzetih privatnim inicijativama i javnih gradskih površina, posebno parkova već je ozbiljno narušen na cijeloj teritoriji grada te se stoga opravdano moramo postaviti pitanje svrhe izgradnje objekata na prostoru Hastahane.

U raspisu konkursa nije navedeno pa ostaje nejasno kako će administrativni objekat za cca 60 radnih mjesta generirati ekonomsku dobit kojom se opravdava njegova izgradnja na lokaciji. Ako ovakvu odluku sagledamo u svjetlu proteklih događanja u svim sarajevskim općinama gdje se investitorima omogućavalo širenje gabarita van onih zadatih urbanističko-tehničkim uvjetima. Moguće je izraziti bojazan da objekat predstavlja samo prvu fazu zauzimanja ovog prostora koji će kasnije biti proširen. Opet, ne mora značiti da je to sadašnja namjera raspisavača konkursa no temelj za to će biti postavljen.

Nadalje, objekat Hastahane po kojemu je lokalitet i dobio ime, uopće se ne tretira projektnim zadatkom. Bilo bi logično da raspisivač konkursa osigura materijale ili barem uputi potencijalne projektante na literaturu u kojoj bi se mogli informirati o objektu na čijem mjestu grade. Ovakav pristup uobičajen je u natječajima u inostranstvu. Memorija mjesta na lokalitetu još uvijek je vrlo živa pa, iako ne zagovaramo rekonstrukciju starog objekta, potrebno je da projektanti nađu način kako se odnositi prema istorijatu lokaliteta. Čitav niz asocijacija o jednoj površini koja „liječi“ mogao bi se izvesti iz jednog takvog pristupa.

Takođe, čudi potpuni nedostatak definiranja odnosa prema iznimno vrijednom, takođe neprofitabilnom, objektu džamije Magribije koja se nalazi u kontaktnoj zoni. Potencijali da se ova džamija, pomalo nesretno sakrivena konačno pokaže u svojoj ljepoti aktiviranjem u projektu, veliki su.

U konkursu se navodi da se lokalitet zove Trg prof. Dr. Nijaza Durakovića. Nijednom rječju raspisa ne ukazuje se na tretman te činjenice. Raspisivač takođe ne nudi smjernice niti literaturu kojom bi se potencijalni projektant mogao informirati o toj ličnosti.

Najzad, odnos prema Titovoj ulici, potpuno je izostavljen. Lokalitet je sada omeđen kamenim zidom na koji se nastavlja zemljana škarpa ukupne visine cca 3,0 m. Time prostor potpuno gubi komunikaciju sa Titovom ulicom a istovremeno šetnicu pored zida čini potpuno neiskorištenim, neaktiviranim i dosadnim prostorom. Nisu li se aktivacijom partera prema Titovoj mogli tražiti načini za ekonomsku opravdanost intervencije na lokaciji?

Potrebno je još naglasiti da je velika šteta što konkurs nije zamišljen kao međunarodni. Iskustva su pokazala da kvalitet ponuđenih rješenja u tom slučaju bude znatno viši.

Asocijaciji arhitekata nije cilj besmisleno kritizirati i ulaziti u sukob sa javnom upravom. Prije svega, nudimo suradnju i savjete kako pristupiti problemima bazirane na višegodišnjoj ekspertizi i iskustvu velikog broja članova koji sve to daju najčešće potpuno besplatno, u nadi da će svojim angažmanom unaprijediti prostor u kojem živimo. Živimo u gradu s teškim problemima te mislimo da je svaki od njih potrebno sagledati iz više kutova prije nego što se donese odluka. Potrebno je otići samo do najbližeg susjedstva, gradova poput Zagreba ili čak Trebinja pa vidjeti kako je kvalitet javnih gradskih prostora u Sarajevu katastrofalno nizak. Odluka koja se donese danas, potencijalno će taj prostor odrediti za narednih sto ili više godina. Nadamo se da će ponuđena rješenja kvalitetno promisliti zadanu lokaciju te formirati jednu podlogu na kojoj će se dalje moći diskutirati o prostoru Hastahane, prostoru kojim bi mogli konačno početi liječiti grad.