Autor: Nejra Sitnić Milanović
Uvod
Ove godine na 15. Bijenalu u Veneciji Hrvatsku predstavlja Dinko Peračić sa timom: Miranda Veljačić, Emina Višnić i Slaven Tolj.
Pobjednički rad pod nazivom: we need it – we do it / to trebamo – to radimo, aktualizira sadržajnu rekonstrukciju triju građevina, u Zagrebu, Rijeci i Splitu i promovira ideju ponovnog korištenja postojećih prostora koji su ili izgubili svoju prvobitnu namjenu ili nisu nikad bili privedeni namjeni.
Tragom zbivanja na arhitektonskoj sceni odlučujem pisati o primjeru arhitektonske rekonstrukcije u svom kvartu. O Laubi – kući za ljude i umjetnost.
Za razliku od objekata koje obuhvata Dinkov projekt a čiji bi korisnici bili nevladine udruge, ovdje se prostor koristi u komercijalne svrhe. Lauba je privatni projekt tvrtke i zbirke Filip Trade, koja od početka devedesetih prikuplja radove hrvatskih umjetnika koji čine nestalni postav galerije. Zagreb je sa Laubom dobio još jednu platformu za prezentaciju dizajna i umjetnosti ali i multifunkcionalni prostor za najam u svrhu najrazličitijih namjena.
Zagreb – Zapad
Lokacija koja je prije stotinu godina bila industrijska i vojna zona, sada želi postati vitalni, suvremeni dio gradske cjeline. To ima namjeru učiniti revitaliziranjem i rekonstrukcijom postojećih i izgradnjom novih sadržaja. Dovršetkom gradnje kompleksa Centar Črnomerec koji će okružiti Laubu, povećati će se pješačka zona jer će parkiralište biti smješteno ispod zemlje, a zbog 600 stambenih jedinica očekuje se značajan priliv stanovnika kvartu Črnomerec. Kvart je tramvajskom linijom dobro povezan sa centrom grada, dok ulice Ilica i Prilaz Baruna Filipovića osiguravaju fluidan protok saobraćaja od istoka prema zapadu.
Rekonstrukcija napuštenog industrijskog prostora
Kuću je 1910. projektiralo građevinsko poduzeće Emil Eisner i Adolf Ehrlich. Tada je služila kao jahaonica u sklopu vojnog kompleksa austrougarske vojske, a kasnije postaje tkaonica Tekstilnog kombinata Zagreb, koji ovdje djeluje do 2008. godine. Zgrada Laube je danas jedina sačuvana zgrada iz kompleksa i ima status spomenika kulture. Lauba je ujedno i jedan od rijetkih primjera potpune arhitektonske rekonstrukcije napuštenog industrijskog prostora. Na arhitektonskom natječaju koji je proveden 2007. god. je odabran projekt koji potpisuje arhitektonski trio na čelu s Alenkom Gačić-Pojatinom, u suradnji s Brankom Petković i Anom Krstulović. Oblikovanje interijera kasnije preuzima Morana Vlahović.
Rekonstrukcija jahaonice obuhvatila je rušenje međukatne konstrukcije, uklanjanje postojećih obloga, sanaciju bitnih konstruktivnih elemenata i oblačenje u “novo ruho”.
Od postojećeg krovišta zadržani su čelični rešetkasti nosači a kao završni pokrov odabrane su aluminijske ploče.
Tijekom uklanjanja vanjske žbuke rekonstruirane su originalne profilacije, te je izrađen konačni izgled pročelja. Kuća je danas, stotinu godina nakon nastanka, prvi put izvedena u skladu s izvornim nacrtima, jer u vrijeme gradnje kuće arhitektonska plastika nije realizirana sukladno planovima.
Objekt koji se nalazio na istočnoj strani, prema ulici Baruna Filipovića a koji je interpoliran prije sedamdeset godina sada je u potpunosti srušen i zgrada je opet postala samostojeća.
Žbuka je uklonjena i sa unutrašnje strane a zidovi od cigle su samo impregnirani.
Pod objekta rekonstruiran je prema pravilima građevinske fizike a kao završna obloga postavljene su troslojne hrastove daske, u skladu s podnim sustavom grijanja objekta.
Suprotno od izložbenog prostora, za uredske prostorije na galeriji su korišteni suvremeni materijali. Interpolirani kubus u koji su smješteni uredi je presvučen crnim staklima i kao da lebdi nad izložbenim prostorom čineći volumen unutar volumena.
Prema riječima Morane Vlahović, crnu boju kuće tražio je sam investitor. “Kupio” ju je telefonskim pozivom u kojem konstatira da želi crnu i postavlja pitanje “Što misliš, koja crna bi to trebala biti?”. Arhitektica je ocijenila kako investitor koji razaznaje vrste crne ne treba biti nagovaran na drugu boju i upustila se u avanturu koja je rezultirala zgradom “crnom kao noć”. Fasada objekta je izvedena sa završnom crnom akrilatnom žbukom i metalik premazom dok su aluminijske ploče na krovu također izvedene u crnoj boji.
Koncept radno i paradno
Prizemlje je prohodno, čini ga otvoreni prostor sa drvenim podom i ogoljenim zidovima od cigle na koji su kao novi sloj dodani aluminijski pomični paneli. Skidanjem aluminijskih panela sa zidova ukazuju se zidovi od opeke. Svaki panel koji je skinut automatski postaje dio pregrade u parteru, gdje se potom izlaže zbirka. Dimenzija panela je 5 metara širine i 3,5 metra visine, s time da je podijeljen u puni dio širine 3 metra i mrežasti dio širine 2 metra. Na taj se način postiglo da se svih 1.350 m2 interijera stalno mijenja. Na katu je 500 m2 uredskih prostorija koje formiraju šetnicu sa pogledom na izložbeni prostor. Do izložbenog prostora dolazi se prolazeći kroz bistro.
Suživot arhitekture i čovjeka
Od svih manifestacija koje se ovdje odvijaju ja ću dati osvrt na jednu koja bi i sama mogla biti tema za sebe. I nadam se da hoće. Tjedan Dizajna Zagreb je doživio već tri izdanja, centralni događaj je uvijek u Laubi. Tjedan se trudi popularizirati dizajn kod širokih narodnih masa. Održava se na proljeće i traje pet dana pa ako se zadesite u Zagrebu u to vrijeme, svakako je preporuka da svratite.
Lauba i kvart
Jutros sam ispred Laube zaustavila prolaznicu i pokazujući prstom na zgradu pitala kako joj se sviđa. Njen mi se odgovor učinio zgodan za završnu riječ.
“A vidite, na početku mi se nije svidjelo što je crna. Nikako se nije uklapala u ovaj naš kvart. Onda se mislim, bolje je nego kako je bilo prije. Sad mi se čini da je ta crna čisto ok, više niti ne primjećujem da je crna. Lijepo je.”
Izvori i literatura: