anemoia [noun] – nostalgia for a time you’ve never known

Petnaestog juna je u njujorškom muzeju moderne umjetnosti MoMA otvorena izložba o jugoslovenskoj arhitekturi „Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia 1948-1980“. Tog

petnaestog juna ujutro, prolazivši kroz rijeku turista ispred Scijentološke crkve, raspravljamo o tome da li je u naslovu izložbe trebala biti sintagma “jugoslovenska arhitektura”, a ne “arhitektura u Jugoslaviji”. Projekat definitivno nejugoslovenskog Kenzo Tangea za Skoplje nas koji sat kasnije razoružava u toj raspravi, iako smo na nju već zaboravili. To je i prvi epitet koji bih sada dala izložbi – razoružavajuća.

Aeronautički muzej, Beograd, Ivan Štraus © Ena Kukić

Prije svega – izložba je namijenjena zapadnom oku i njeni kustosi su stoga imali odgovornost reagiranja na ustaljene političke stereotipe zapadnog društva. Interes za predstavljanje ovog materijala od strane MoMA-e prilika je za uvođenje arhitekture socijalističke Jugoslavije u savremene tokove izučavanja arhitekture ali i prilika za upoznavanje američke publike sa samim jugoslovenskim društvom ovog perioda, koje je tamo često percipirano kao dio istočnoblokovske zajednice. Sadašnje američko ozračje post-truth ere i desničarski zamah dobar su kontrast priči o Jugoslaviji, pri čemu bi progresivni egalitarni identitet naše bivše države mogao skrenuti pažnju na alternativu sadašnjim obrascima vlasti u zemlji koja se voli nazivati slobodarskom. To i jeste najbitnije, govoreći o internacionalnoj publici: jasno ukazivanje na socijalni i politički kontekst brutalističke estetike koja posljednjih godina doživljava svoje uskrsnuće na svjetskim umjetničkim platformama, a pritom je svedena na materijal i formu bez poimanja suštine.

Bijela džamija, Visoko, Zlatko Ugljen © Ena Kukić

Ako se čini da je ignorancija globalne publike značajan problem kojim se izložba može baviti, to je samo toliko dugo dok se ne prisjetimo problema iz svog dvorišta. Čitav ovaj fantastični događaj izložbe detaljno je revidiranje na Balkanu nerado javno hvaljenog perioda. Oktobarski izbori su izvanredan podsjetnik na paradoks institucionalnog tretmana socijalističke arhitekture: što vrijeme – i kredibilne institucije poput MoMA-e – više pokazuju kvalitet jugoslovenske zaostavštine, toliko je argument o negativnosti ovog perioda sve glasniji. Teza o totalitarizmu i nedostatku svih, pa i umjetničkih sloboda za vrijeme Jugoslavije uvijek je drago političko oružje sadašnjem političkom establišmentu svih zemalja bivše države, kojim pokušava diskreditovati gotovo nevidljivog ideološkog protivnika, a koji i danas – iako već dugo uspavan, utjeruje strah u kosti. Ta teza o totalitarizmu je višestruko negirana izložbom. Prikazan je širok raspon arhitektonskih izričaja u svim dijelovima Jugoslavije i tokom različitih perioda unutar njenog postojanja, a sami projekti svjedoci su slobode i iskorištenog potencijala koji se zajedno s njom osvajao. Srećom, tendenciozno političko ocrnjavanje arhitekture socijalizma nije dijeljeno mišljenje građana. Radije nego izborne rezultate, vrijedi pogledati potražnju i cijenu kvadratnog metra stambenog prostora izvrsne socijalističke stambene arhitekture širom bivše države, poput Novog Beograda ili Splita – a ne manjka ih ni u Sarajevu.

Historijski muzej, Sarajevo, Boris Magaš, Edo Šmidihen, Radovan Horvat © Ena Kukić

Izložena stambena arhitektura utoliko je vrijednija u današnjem vremenu kad se njoj slična savremena gradnja percipira kao luksuz, a tada je bila normalna posljedica društvenog i kulturnog razvoja, te dostupna radničkoj klasi. Do 1970ih je ova tipologija evoluirala u toj mjeri da su gotovo svi stanovi imali balkone ili terase, budući stanari su često bili uključeni u proces donošenja oblikovnih odluka, što im je omogućivalo udio u artikulaciji svog životnog prostora. Otvoreni plan i kontinuirana cirkulacija kroz stan negirali su dotadašnju tradiciju stana kao skupine zatvorenih kutija. Razina kvalitete je postignuta ponajviše zbog organizacije javnih natječaja, koji su bili pokretači inovacija na polju modela stanovanja. To se vidjelo i u urbanističkoj razmjeri, gdje se projekat Splita 3 ističe svojom reartikulacijom urbanog prostora u bloku.

Hotel Berulia, Brela, Ante Rožić © Ena Kukić

Dok posjetilac prelazi iz soba posvećenih pojedinačnim arhitektima (Richter, Neidhardt, Bogdanović, Ravnikar) u prostorije koje prikazuju zajednička dostignuća (Modernization, Global Networks, Everyday Life, Identities), vidljiv mu je decenijski kontinuitet jedne dijeljene ideje i napora. Taj kontinuitet se ne ogleda samo u povezanom transgeneracijskom istraživanju, teoretiziranju pa prakticiranju (npr. Neidhart – Ugljen), već i u današnjem obliku napora fantastičnog organizatorskog tima. Kustosi Vladimir Kulić i Martino Stierli skupa sa kustoskom asistenticom Annom Kats imali su podršku stručnjaka sa područja bivše Jugoslavije koji su svojim vještinama i poznanstvima osigurali – mnogo češće nego nadležne institucije – da izložbeni eksponati stvore harmoničnu cjelinu razumljivu stranom oku, potpuno kontekstualiziranu i bez grešaka svojih prethodnika koji su naslijeđe socijalističke Jugoslavije predstavljali svijetu kao fotogenične ruševine nekog nestalog svijeta (poput knjige Spomeniks Jana Kempenaersa). Katalog izložbe najbolje pokazuje ovu regionalnu saradnju kroz seriju eseja i studija o eksponatima, a organizatori njime žele doprinijeti vidljivosti kvalitete ostvarene u socijalističkom periodu, želeći da se taj značaj onda i praktično prepozna adekvatnim tretmanom dugotrajne prezervacije i njege.

U moru nevjerovatnih eksponata, usudila bih se reći da su posjetiocima najzanimljiviji baš spomenici. Njihove smjele i ekspresivne forme koje slave osvojenu slobodu i komemoriraju one koji su za nju pali i danas izgledaju vanserijski i futuristički, iako su osmišljene prije pola stoljeća. Međutim, izložba ne ukazuje tek na njihove forme, već na činjenicu da nisu singularne pojave nego čitav ostvareni umjetnički pokret. Gledajući vremenske pandane jugoslovenskih spomenika u čitavom svijetu, teško je pronaći nešto što im može parirati: proizveden je čitav niz objekata koji tematizira socijalističku revoluciju i slavi želju za emancipacijom, formirana je jedna intenzivna kultura komemoracije sa potpuno novim vrijednostima unutar vrlo konkretnih političkih i ekonomskih uslova koji su to omogućili. Taj politički okvir ključan je za nastanak svega prikazanog na izložbi: stoga je rasprava s početka teksta obsoletna, kao i široko prihvaćeno vjerovanje da jugoslovenska arhitektura nije postojala. Kompleksnost i kvalitet jugoslovenskog prostora djelovanja se ogleda u tome da su postojale i individualne, jasno profilirane škole arhitekture, ali i zajednički okvir odnosno država koja je postavila gotovo iste uslove djelovanja svim tim školama, te još bitnije – formirala uslove da među njima dođe do intenzivnih interakcija. Ako bi ijedan zagovornik nacionalnih arhitektura pokušao na karti povezati lokaciju izloženih objekta sa današnjom nacionalnošću njenog autora, čitava karta Jugoslavije postala bi jedna mreža, kao sušta suprotnost priželjkivanoj istačkanoj i diferenciranoj karti.

Iskra telefoni, 1970s © Ena Kukić

Nažalost, na toj karti bi izostalo mnogo značajnih objekata. Posjetilac izložbe s prostora Jugoslavije uočit će nedostatak nekoliko bitnih objekata, poput Sava Centra ili Ciglana. To je rezultat stroge MoMA-ine politike izlaganja originalnih materijala, a koji za mnoge objekte nisu bili dostupni. Slučaj je to i sa sarajevskom Skenderijom koja je posljednjih godina u žiži javnosti zbog problematičnog tretmana i aktivističkih napora – izlaganje projekta Skenderije zasigurno bi doprinijelo spašavanju onoga što se od ovog arhitektonskog naslijeđa spasiti da. Originalni nacrti uništeni su granatiranjem kuće Živorada Jankovića početkom devedesetih godina. Tragičniji od toga je potpuni nedostatak kulture arhiviranja u Bosni i Hercegovini (i slična ili tek malo bolja situacija u većini bivše države, s izuzetkom Slovenije), što je veoma lako moglo rezultirati izostankom još mnogih vrijednih objekata. Arhive fakulteta, velikih kompanija, institucija, udruženja – sve je uništeno u postratnom tranzicijskom periodu – nemarom i nebrigom. Jedini razlog zbog kojeg posjetilac izložbe može vidjeti neke od, na primjer, sarajevskih ikona javnog prostora iz perioda socijalizma, privatne su arhive umjetnika i njihovih porodica.

Ivan Vitić- rekonstrukcija Zadra © Ena Kukić

I u toj temi ozbiljnosti pristupa socijalističkom naslijeđu pronalazim najbitniji dio ove izložbe za našu ex-jugoslovensku zajednicu. U eri socijalizma je u čitavom regionu formiran korpus novog arhitektonskog znanja, a koji je do danas na neki način nestao iz potpuno tendencioznih političkih razloga, što jako utiče na aktuelni kvalitet života. Iz tog razloga, potpuno utopijski – u skladu sa izložbom – očekujem da ona inspirira sve nas da dokumentiramo, kontekstualiziramo, teoretiziramo i djelujemo maksimalno u duhu našeg najprogresivnijeg i najhumanijeg historijskog perioda u arhitekturi.

Kenzo Tange, Skoplje © Ena Kukić

| Galerija fotografija |