Prada Store Los Angeles (http://www.innerdesign.com/uploads/tiny/9de46a87c541e100fb4691cac0c18b0e.jpg) & Prada Store Aoyama (https://www.mimoa.eu/images/5948_l.jpg)
Već su početkom devedesetih Rem Koolhaas tj. OMA na jednoj i Herzog&deMeuron na drugoj strani počeli jasno definirati smjerove suvremene arhitekture i samim time otvorili nove teme arhitektonskog diskursa kada je moderna arhitektura u pitanju. Može se reći da je to naročito zato što se oba tima pri projektiranju ne trude samo odgovoriti na projektni zadatak, već žele dati arhitekturi nova značenja i oplemenjuju ju uvijek iznova novim idejama i vizijama. Međutim, koliko god njihove tendencije bile slične, mogu se uočiti i jasne razlike u stajalištima kada je arhitektura u pitanju, koje su vjerojatno uvjetovane različitim backgroundima. Tako se kod Koolhaasa primjeti svojevrsno ekscentrično, a kod HdMa pak koncetrično stajalište u arhitekturi. Dok se Koolhaas pri strateškom razvoju svojih arhitektonskih ideja služi i sa dosta nearhitektonskih sredstava i idejom da: «više je više», švicarci stoje iza mišljenja da arhitektura nema, zapravo nikakav temeljan zadatak, već da se iz njezine već postojeće palete treba stvoriti samo novi senzibilitet. Početkom aktualnog stoljeća dolazi do sudara ovih dvaju razmišljanja u sklopu nikad realiziranog projekta Astor-Place Hotela u New Yorku. Obzirom da nikad nije došlo do realizacije spomenutog projekta, arhitektonski svijet je ostao bez prilike vidjeti nešto čemu su se svi nadali, a to je finalni produkt koji je trebao pomjeriti granice u arhitekturi. Ujedno bi se pružila i prilika poznavateljima rada ova dva biroa da jasno sagledaju gdje i u kojoj mjeri je koji biro uspio utkati sebe u projekt. Koolhaasovi fanovi bi vjerojatno mahnito tragali za rampama, dok bi se poštovatelji švicarskog dua divili formi i skultpurološkim mogućnostima nekog novog materijala. Možda bi se kroz analizu nesuđenog objekta napokon mogla spojiti ideja koncepta i eksperimenta u arhitekturi. Na kraju je projekt i ostao ništa drugo do eksperiment. Ali je svakako otvorilo pitanje da li je arhitektura današnjice konceputalna ili pak eksperimentalna i gdje je granica između ova dva pojma? U nedostatku i potrazi za odgovorom na ovo pitanje, tekst se dalje bavi analizom dvaju induvidualnih i realiziranih projekata, iste tematike. Riječ je naime o italijanskoj modnoj tvrtki Prada, za koju su trebali isprojektirati prodavaonice sa pratećim sadržajem na prominentnim lokacijama u Los Angelesu i Japanu.
OMA – Prada Store Los Angeles
OMA – Prada Store Los Angeles (http://images.oma.eu/20150804062010-1095-14xq/1000.jpg; http://images.oma.eu/20150804062024-665-cigv/700.jpg)
Ova prodavaonica talijanske modne kuće Prada u Los Angelesu je nastala ujedno i kao dio istraživanja, gdje se tragalo za novim stilom kupovine kao i za novim konceptom Prade kao brenda, za tri nova objekta u Americi. Objekti nastali ovim istraživanjem su multifunkcionalno koncipirani i mogu se pored primarne namjene koristiti i za različite vrste događaja. Kako je i Koolhaas sam izjavio: «Htio sam nepodnošljivi pritisak kupuj, kupuj, kupuj, malo relativizirati.» (Koolhaas za kultur SPIEGEL, 26.01.2001.). Inspiracija je nastala iz same «otvorenosti» Kalifornije, njezine specifične kulture i ljubavi prema visokoj tehnologiji. Dvoetažni objekt raspolaže površinom od 2.200 m² koji se nalazi na Rodeo Driveu, inače ulici poznatoj po velikom broju gusto raspoređenih internacionalnih butika luksuznih marki. Sam objekat je dosta suptilno i umjereno oblikovan, za razliku od nekih sličnih projekata, što je i arhitekt sam potvrdio da je imao za cilj. Tendecija za suptilnošću se najbolje očituje na fasadi. Uobičajene staklene stijene koje razdvajaju kupce i prolaznike od objekta su ovdje izostavljane, tako da se fasada u prizemlju objekta otvara cijelom svojom dužinom spram ulice i na taj način naglašava kompaktnost gornje etaže, te se postiže dojam prizemlja koje “uvlači“ posjetitelja u objekt. Ulaskom u prizemlje posjetitelj je automatski usmjeren na prvu etažu tj. na «brežuljak», simetrično projektiran, koji se sastoji od stepenica i ujedno ima konstruktivnu funkciju nosivog elementa gore pozicionirane aluminijumske kutije. Treća i posljednja etaža ima posebno osmišljen prostorni scenarij, koji ujedno ima produbljenu funkciju izloga i showrooma, te posebno osmišljen VIP odjeljaksa loungeom. Poseban karakter objektu daje specijalno projektiran materijal unutarnjih zidova samo za ovaj butik. Radi se naime o umjetnom materijalu, zelenoj poroznoj smoli. Specijalna metoda izljevanja smole u kalupe i ispunjavanje mase sa kuglama od voska, koje su nakon stvrdnjavanja voska uklonjene, dala je materijalu željenu poroznu teksturu i optiku.
Herzog&deMeuron – Prada Store Aoyama
Herzog&deMeuron – Prada Store Aoyama (https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/originals/77/30/18/7730187ddd9231ce2131b8ea9933389f.jpg)
Pored Pradinih prodavaonica u New Yorku i Los Angelesu, predstavlja butik u Tokiju epicentar talijanske modne kuće. Švicarski dvojac se ovdje pozabavio programom kontrasta materijala, koji variraju između prirodnih i umjetnih. Interijer se tako sastoji od smole, silikona i fiberglasa s jedne strane ili pak od kože, mahovine i poroznog drveta s druge strane. Sam objekat je poseban jer ga krasi ikonička kvaliteta, plastično oblikovanje, slobodna forma i dominantna struktura kako izvana tako i iznutra. Zgrada se sastoji od šest etaža i visoka je 33 metra. Kao i sve druge, tako i ova, se nalazi Omotesando modnom kvartu, također poznatog po zgusnustoj urbanističkoj modnoj strukturi, gdje se ovaj objekt izdvaja kao soliter i stvara vanjski otvoreni prostor što je u Tokiju prava rijetkost. Cjelokupan objekt je osmišljen kao trodimenzionalni izložbeni prozor. Posebnu senzualnost fasade čine konveksne i konkavne opne stakala, koje ostavljaju dojam fasade sačinjene od kvarca i pozivaju posjetitelja da istraži ovu prostornu skulpturu. Kompletno ustakljenja fasada je u kontrastu sa «intimnim» dijelovima objekta, predviđenih za kabine za presvlačenje, smještene u elemente oblika horizontalnih cijevi, koje prodiru kroz prostor. Ti elementi imaju ujedno i statičku funkciju i nastali su kao odgovor na problem trusnog područja, kojeg su znali pogoditi i zemljotresi.
Sličnosti između projekata
Na prvi pogled može se odmah zaključiti da su oba biroa uspjela ispuniti želje modne kuće Prada, gdje se pomoću prominentne arhitekture i dizajna stvorila forma i oblik, koji magično stimuliraju na kupovinu. Oba projekta također su sprovela ideju novog koncepta kupovine, uživanja i komunikacije, kao i promicanje sklada između konzumiranja i kulture. Ono što se također da zaključiti jeste da su oba objekta suverena igra arhitektonskih formi i magična trend inscenacija. Međutim analizirajući vanjske forme uočavamo dva različita pristupa. Koolhaas svoju ideju sprovodi kroz «reduciranje» i koncentriranje na unutarnji doživljaj i prostor, dok HdM ostaju vjerni oblikovnoj i interesantnoj fasadi, ne zaboravljajući pritom na akcent prostornog uređenja. Ono što oba objekta krasi je zadivljujuća intimnost prostora. To je zapravo jedan doživljaj sličan blagom zavođenju, gdje priča počinje već u prizemlju objekta. Kod Koolhaasa kreće preko širokih centralnih stepenica koje iniciraju uspinjanje na brežuljak i koje vode direktno na gornju etažu u metalnu kutiju. Kod Prada Aoyama također priča počinje u prizemlju gdje je tlocrt totalno oslobođen pravog kuta i usmjeravaju posjetitelja putem spiralne komunikacije preko svih šest etaža. Još jedna zajednička stvar kod oba projekta je uporaba suvremenih i novih materijala, kao i prostori koji ne služe samo kupovini, već im je multifunkcionalnost upravo zaštitni znak. HdM su inače poznati kao istraživači materijala, gdje su kao nikada do sada u ovom objektu si dali maksimalnu slobodu, dok Koolhaasov «spužva» materijal od smole daje specifičan karakter objektu. Naposljetku, potvrdili su moć arhitekture u kreiranju doživljaja kod ljudi, jer arhitekti ne treniraju samo vizualna iskustva posjetitelja, već i ona druga, koje su za percepciju prostora jako bitna, a to je osjećaj za haptiku.
Konceptualno ili eksperimentalno?
Nakon zaključka da su oba biroa uspjela stvoriti prostor posebnog iskustva, dolazi ono ključno pitanje: «Tko je od ova dva biroa konceptualniji, a tko se pak više upustio u eksperimentiranje?» Da li eksperimentalno znači automatski i konceptualno? Koncept interijera, kod oba projekta, može se svesti na otprilike sličnu ideju, ali ono gdje se projekti znatno razlikuju je vanjski dojam. Reprezentativni karakter kod Prade Aoyama je nešto što se odmah da uočiti, te mu daje automatski i svojevrstan marketing. U očima posjetitelja objekt izgleda kao prava skulptura, koju čovjek sa divljenjem može promatarati i gdje se tek naposljetku sjeti da tamo zapravo može i shoppingirati. Koolhaas je pak imao totalno drugačiju tendenciju, sa minimalistički projektiranim objektom. U usporedbi sa Prada Aoyama, izuzev kompletnog otvora u prizemlju objekta, Koolhaas je ovdje ponovno pokrenuo filizofsku raspravu a to je: granice interijera i arhitekture? Jasno je uočljiv njegov akcent prostornog doživljaja kao i na traženje novog stila kupovine, što je na kraju i rezultiralno novom tipologijom kada je ova vrsta objekata u pitanju. O potrebi za novim shvaćanjem pojma kupovine, piše i u svom tekstu «Junkspace», gdje se po njegovom mišljenju kupovina izdiže u pravi motiv i pobudu suvremene arhitekture. Sasvim se jasno dakle vidi da Koolhaas svojim objektom potiče i pruža intelektualnu i filozofsku gimnastiku, dok HdM svojim objektom sprovode posjetitelja kao filmsku zvijezdu po crvenom tepihu. HdM vjeruje u ikoničku kvalitetu arhitekture i smatraju ju neophodnom za arhitekturu suvremenog društva. Međutim da li je «suzdržana» arhitektura znači automatski i manje eksperimentalna? Ili isključivo igra novim materijalima i formama dalje željeni eksperimentalni efekt? Nije li eksperiment također i kreiranje drugačije svijesti prosječnog kupca? Zaključak je, da su oba arhitektonska ureda zapravo eksperimentalni, ali da eksperimentiraju sa različitim stvarima. Koliko je onda zapravo koncept daleko od eksperimenta? Tj. možemo li reći da je eksperiment dio koncepta!? Arhitektonski koncept sam po sebi uvijek treba bit inovativan,a inovacija traži i eksperimentiranje. Sve ostalo je subjektivni doživljaj i viđenje korisnika.
Datum objavljivanja: 30.03.2017.
