Kako razumjeti sekvence i mjerilo u arhitekturi
  • 2017-06-21
  • Autor: Boris Trapara

    Primjer Svrzine kuće u Sarajevu

    Šta su sekvence u arhitekturi i kako one čine da prostor u kojem se nađemo percipiramo i pamtimo? Kakva je uloga mjerila u kreiranju izgrađenog prostora? Kako odgovoriti na pitanje individualnog doživljaja određenog arhitektonskog objekta, kompleksa, ili urbane cjeline? Da li je odgovor na ovo pitanje u vezi sa ličnim poimanjem lijepog i prijatnog, ili se za razliku od umjetničkog djela, arhitektonsko ostvarenje može sagledati kroz objektivne filtere? Koliko istorijski, kulturološki i emotivni parametri u kojima je formirana ličnost pojedinca utiču na doživljaj izgrađenog prostora? Zašto kažemo da neka kuća pripada, a druga ne pripada istoj ulici?  Da li je moguće objektivno odgovoriti na pitanje zašto neki arhitektonski objekti na čovjeka utiču umirujuće, a drugi izazivaju šok? Zašto je Svrzina kuća dobar primjer humane arhitekture, arhitekture u mjerilu i u skladu sa potrebama čovjeka?

    Čurčića brijeg, glavni ulaz u Svrzinu kuću, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Čurčića brijeg, glavni ulaz u Svrzinu kuću, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Arhitektura i graditeljstvo u svim svojim oblicima direktni su rezultat kompleksnog odnosa čovjeka i prostora. Taj odnos uslovljen je ljudskom anatomskom građom, ličnim poimanjem prostora, stepenom razvijenosti osjećaja za lijepo i prijatno, kao i prirodnim i izgrađenim ambijentom u kojem smo rođeni, odrasli, i u kojem živimo. Kako percipiramo arhitekturu našeg trenutnog okruženja zavisi od niza psiho-socijalnih faktora. Percepciju prostora moguće je razumjeti ako zamislimo prostoriju koja je ispunjena bijelom svjetlošću koja nam ne dozvoljava da sagledamo njene granice, i zamislimo da lebdimo u toj prostoriji. U takvoj situaciji mi nemamo osjećaj za prostor, nemamo osjećaj za mjerilo i ako bismo željeli da shvatimo prostor i mjerilo u kojem se nalazimo mi bi tu prostoriju morali ispuniti različitim predmetima, različitim po boji i obliku. Naravno, čovjek se nikada neće naći u ovakvoj situaciji. Ono što razlikuje percepciju svakog od nas su „predmeti“ koji se nalaze u našim „sobama“. Ti „predmeti“ su istorijski, kulturološki i emotivni parametri koji su formirali našu ličnost, a „soba“ je prostorni ambijent u kojem smo odrasli. Kako ćemo doživjeti novu zgradu, ili novi grad direktno zavisi od okruženja u kojem smo odrasli. Za dvije različite osobe poimanje izgrađenog ambijenta je uslovljeno ličnim iskustvom, sjećanjima koje nosimo kao dio nas, kulturološkim i istorijskim uslovima u kojima odrastamo i živimo i ličnim poimanjem prostora. Dvije osobe rođene u dva različito izgrađena ambijenta, kao što su npr. sarajevska mahala i avenija neke druge evropske metropole će imati potpuno drugi doživljaj mjerila u prostoru. I dvije osobe mogu imati potpuno različitu povezanost sa ulicama, trgovima i parkovima, i to u zavisnosti od karaktera, tipa ličnosti, i niza drugih psiho-socijalnih faktora. Primjeri izgrađenih objekata, kakav je Svrzina kuća u Sarajevu pokazuju koliki je značaj proporcija, mjerila i volumena u arhitekturi za korisnike i posjetioce u stvaranju ličnog utiska i prijatnog doživljaja o određenom izgrađenom ambijentu.

    Muška avlija i muška kuća (selamluk), Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Muška avlija i muška kuća (selamluk), Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Slojevito kulturno-istorijsko naslijeđe Sarajeva predstavlja riznicu spomenika arhitekture različite namjene. U toj riznici, kao primjer kulture stanovanja u osmanskom periodu, posebno mjesto zauzima Svrzina kuća. Ovaj stambeni kompleks smješten je u neposrednoj blizini sarajevske Baščaršije, na Čurčića brijegu i potiče iz XVII vijeka. Kuću je gradila porodica Glođo, a ženidbenim vezama prešla je u posjed porodice Svrzo koja je kuću prodala Muzeju Sarajevo i koja je šezdesetih godina prošlog vijeka prilagođena muzejskim potrebama. Iako u Sarajevu postoji nekoliko primjera porodičnih kuća iz osmanskog perioda (Saburina kuća, kuća Alije Đerzeleza, kuća Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti – Despića kuća, i dr.), kompleks Svrzine kuće sačuvao je najviše originalnih elemenata i sa svoje dvije avlije; muškom/javnom – selamlukom i  ženskom/porodičnom – haremlukom, predstavlja najreprezentativniji primjer stambenog graditeljstva osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini. U stručnoj arhitektonskoj literaturi Svrzina kuća je sinonim za humanu arhitekturu, arhitekturu u mjerilu čovjeka, vernakularnu arhitekturu (arhitekturu bez arhitekte, odnosno narodno graditeljstvo), bioklimatičnost,  i nepisana pravila izgradnje sa poštovanjem prava na vidik, komšijskih odnosa i skladnih proporcija. U praksi, Svrzina kuća predstavlja važan kulturno-istorijski spomenik turističke ponude Sarajeva. Značajno je mjesto za edukaciju ne samo studenata arhitekture, nego i svih društvenih grupa, jer pored arhitektonskih vrijednosti, Svrzina kuća ima visoke kulturne i istorijske vrijendosti.

    Araluk i čekme dolaf u zidu, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Araluk i čekme dolaf u zidu, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Na primjeru Svrzine kuće moguće je objasniti sekvence i mjerilo u arhitekturi, jer se radi o arhitektonskom objektu koji koncepcijski, balansom estetike i funkcije i odnosom prirodnog i izgrađenog čini važan dio bosanskohercegovačke baštine. Sekvence u arhitekturi predstavlja tok vizuelnog doživljaja objekta i sekvence imaju za cilj da posjetioca dovedu do objekta, uvedu i provedu kroz isti. Postoji pristupna, ulazna i unutrašnja sekvenca i svaka od njih ima određenu ulogu u sagledavanju prostora. Pristupna sekvenca ima zadatak da posjetioca zainteresuje za objekat, ulazna sekvenca je fizička granica između izgrađenog i neizgrađenog ambijenta koja se manifestuje kroz kapiju, vrata, portal, otvor i sl., a unutrašnjom sekvencom je definisan enterijer arhitektonskog objekta ili oblik i odnosi ambijenta. U zavisnosti od prisustva, ili odsustva određene sekvence, u zavisnosti od dužine trajanja neke od sekvenci i u zavisnosti od njihovog intenziteta formira se doživljaj prostora i u konačnici slika prostora koju posjetilac pohranjuje u vlastitoj memoriji. Svaki korisnik arhitektonskog objekta svojim čulima stiče utisak o sekvencama koje utiču na percepciju prostora i na kreiranje stava posjetioca o prostoru, te kao takve imaju važnu ulogu u odnosu čovjeka i izgrađenog ambijenta. Sekvence predstavljaju objektivne filtere u percipiranju određenog arhitektonskog objekta, ili cjeline. Ti filteri, pomažu korisniku ili posjetiocu da bolje razumije arhitektonsko ostvarenje i u skladu sa pojmom o mjerilu, proporcijama i volumenima, u skladu sa prijašnjim iskustvima, te drugim istorijskim, kulturološkim i emotivnim parametrima,  donese svoj lični sud o arhitektonskom objektu ili izgrađenom ambijentu.

    Ženska avlija/ haremluk, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Ženska avlija/ haremluk, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Ženska avlija/ haremluk, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Ženska avlija/ haremluk, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Svrzina kuća je okružena uskim uličicama i tako se utopila u ambijent i čini sastavni dio mahale. Za posjetioca koji po prvi put dolazi u taj dio grada kuća je sakrivena, opasana visokim zidom sa karakterističnim dvorišnim vratima i isturenim doksatom. Nema prirodnog, niti arhitektonskog objekta koji bi na neki način upućivao, ili naglašavao kompleks Svrzine kuće. Mjerilom u odnosu na detalj i na ambijent, proporcijama i volumenima objekat je potpuno srastao u okruženje i kao takav ima nedefinisanu pristupnu sekvencu kojom bi se u ovom slučaju, na prvi pogled, mogla smatrati čitava mahala. Međutim, kako pristupna sekvenca nije fizički definisana, kako je nemoguće odrediti njen početak, te kako pristupna sekvenca ne upućuje isključivo na Svrzinu, nego i na sve druge kuće i na Jahja-pašinu džamiju koji formiraju mahalu, onda je odgovor na pitanje postojanja pristupne sekvence na primjeru Svrzine kuće negativan.

    Hajat (ulaz u veliki halvat i mutvak), Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Hajat (ulaz u veliki halvat i mutvak), Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Kompleks Svrzine kuće nema pristupnu sekvencu i  njemu se pristupa direktno kroz ulaznu sekvencu, odnosno dvokrilna drvena vrata na zidu koji odvaja unutašnje muško dvorište (selamluk), a to je ujedno i glavni ulaz u objekat. Pošto se kompleks sastoji od više bašti i dvorišta isti tip vrata, više ili manje ukrašenih rezbarijom se susreću i u ostalim dijelovima kuće. Funkcija im je uvijek ista – da odvoje privatni od javnog dijela, bilo da se radi o muškom, ili ženskom dvorištu, ili o ulici i kući, ili o kući i bašti. Iznad vrata nalazi se pokrov sa rezbarenim potkovom. Streha, kao i cijeli objekat pokrivena je ćeramidom. Postoji još jedan karakterističan elemenat koji odvaja selamluk od haremluka, a to je niski, mračni hodnik. Jedan na spratu, i jedan u prizemlju kuće. Veza jednog sa drugim dijelom kuće se naziva mebejin, kubura ili araluk i taj dio se u odnosu na mušku i žensku kuću može smatrati ulaznom sekvencom, a u odnosu na kompleks to je unutrašnja sekvenca koja vodi posjetioca u intimniji prostor, žensko dvorište u prizemlju, a kuću na spratu (haremluk). Njegov sastavni dio je naprava za dodavanje hrane koja se zove čekme dolaf. Ona predstavlja još jednu vezu između dva odvojena dijela i imala je za cilj da ženu sakrije od muških pogleda.

    Ženski ili veliki halvat, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Ženski ili veliki halvat, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Ženski ili veliki halvat, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Ženski ili veliki halvat, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Podjela objekta je izvršena i prema godišnjim dobima na ljetnu i zimsku kuću, kao i na intimni i javni dio (muško i žensko dvorište/avliju). Muška avlija izdužena je u pravcu sjever – jug i pokaldrmisana je. Nasuprot ulaznim vratima nalaze se slična dvokrilna vrata koja vode u baštu. U gornjem dijelu avlije nalazi se momačka kuća sa pristupnim trijemom i manjom sobom za slugu. U ovom objektu su smješteni kustos i biletarnica. Muška kuća, koja se nalazi u vrhu avlije u prizemnom dijelu ima trijem odakle vode stepenice na sprat, a u pozadini je smještena magaza i ahar (štala i ostava). Na spratu se nalaze divanhana – kamerija (otvorena lođa), soba za ibadet (molitvu, meditaciju, čitanje), muški halvat (soba za poslovne sastanke i dnevni boravak) i kaveodžak (kafe-kuhinja). U sjevernoistočnom dijelu muške avlije je česma sa kamenim koritom i treća dvokrilna vrata koja kroz, već pomenuti araluk vode iz selamluka u haremluk. Svrzina kuća je još u XVIII vijeku imala vodovod, a svaka soba malo kupatilo (banjica + wc) što svjedoči o nivou svijesti u održavanju higijene. Ženska avlija je takođe pokaldrmisana i ima česmu . Na sjevernoj strani dvorišta nalazi se kuća koja u prizemlju ima magaze, a na sprat vode drvene stepenice – basamaci. Tu su smještena dva velika, i jedan mali čardak. I muška i ženska divanhana imaju po jedan abdestluk (umivaonik za ritualno pranje lica, noga i ruka prije molitve). Na istočnoj strani ženske avlije nalazi se hajat (otvoreni trijem), u čijoj pozadini je smješten mutvak (kuhinja) sa ostavom, dva mala i jednim velikim halvatom (prostorije za dnevni boravak), kao i sanitarije za posjetioce koje su izgrađene nakon što je kuća pretvorena u muzej. U sjeverozapadnom dijelu dvorišta je prolaz u još jednu avliju i postoje još dvije bašte, jedna u sjeveroistočnom dijelu, a druga u južnom dijelu kompleksa.

    Kuhinja/ mutvak, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Kuhinja/ mutvak, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Mjerilo u arhitekturi predstavlja lični utisak o prostornoj veličini objekta, kompleksa ili ambijenta. Stručna arhitektonska literatura razlikuje monumentalno, prirodno, šok i intimno mjerilo. U monumentalnom mjerilu najčešće su građeni sakralni objekti. Oni često izgledaju monumentalno u bilo koji prostor da se postave, bez obzira na ambijent koji ih okružuje. Ako je novoizgrađeni objekat po određenim karakteristikama sličan postojećem izgrađenom ambijentu onda se radi o prirodnom mjerilu. Ambijent u kojem se nalazi Svrzina kuća je u velikoj mjeri sačuvao autentičnost i prirodno mjerilo. S druge strane, ako objekat potpuno odudara od postojećeg ambijenta i ima za cilj da kod posjetioca izazove zapanjujući utisak, radi se o takozvanom šok mjerilu. Primjer šok mjerila je stambeno poslovna zgrada izgrađena u neposrednoj blizini Aškenaske sinagoge u Sarajevu, popularno nazvana „Papagajka“. Prostor u intimnom mjerilu na posjetica ostavlja prijatan utisak i izaziva ugodna osjećanja. Enterijer Svrzine kuće je kreiran u intimnom mjerilu.

    Trpezarija, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Trpezarija, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Djevojačka soba, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Djevojačka soba, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Građena za čovjeka i po njegovoj mjeri Svrzina kuća predstavlja pravi primjer prirodnog i intimnog mjerila. U kući postoji desetak soba, koje se po rasporedu namještaja i sadržaju gotovo i ne razlikuju. Najznačajnije su muška soba (muški halvat) i ženska soba (veliki halvat). Muška soba ima izbačen doksat na ulicu i u njoj su se odvijali poslovni razgovori. Glavne građevinske karakteristike svih soba su drveni stropovi – šiše, lijepo rezbareni plakari (musandere) za posteljinu, knjige, pribor za kafu i pušenje i tipične bosanske peći sa lončićima. Zahvaljujući predmetima koji se iznose iz musandere svaka soba se mogla pretvoriti u spavaću, trpezariju, gostinjsku sobu, ili prostor za popodnevni odmor i druženje. Ova osobina enterijera bosanskih kuća iz osmanskog perioda je svojevrsna preteča savremenog tretiranja prostora i enterijerskog uređenja. Kako su prostorije bile osvjetljavane svijećama, sastavni dio namještaja su bili svjećnjaci i dekorativni lusteri koji su sa čašama za ulje imali i praktičnu namjenu. Ispod lustera nalazila se mangala u koju se stavljao žar, a koristila se za pripremanje kafe. Pored stočića (peškuna), prostoriju je nerijetko krasilo i ogledalo venecijanske izrade, a izražavalo je bogatstvo vlasnika. U formiranju intimnog prostora vez je imao veliku ulogu. Zidovi su uvijek krečeni u bijelo, a na njima su se nalazile levhe (izreke iz Ku’rana).

    Spavaća soba, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Spavaća soba, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Muški halvat, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Muški halvat, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Važnosti vizuelnog doživljaja arhitektonskog objekta je neupitna i ostvariva je jedino preko međusobno povezanih segmenata, odnosno sekvenci. Istorija arhitekture na primjeru Svrzine kuće nas uči da bi arhitektonski objekat trebao imati jasno određenu pristupnu, ulaznu i unutrašnju sekvencu. Izuzeci od ovog pravila govore da to nije nužno da bi se neko arhitektonsko ostvarenje smatralo uspješnim. U percipiranju arhitektonskog objekta važnu ulogu ima mjerilo koje se prvenstveno odnosi na „uklapanje“ građevine u postojeći ambijent. Svrzina kuća izgrađena u prirodnom i intimnom mjerilu predstavlja reprezentativan primjer kulture življenja u osmanskom periodu u Bosni i Hercegovini. Rađena po mjeri čovjeka, ne narušavajući prirodno okruženje i poštujući prostorne odnose (pravo na vidik), Svrzina kuća u posjetiocu izaziva osjećaj relaksacije i udobnosti.

    Kamerija/ divanhana, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Kamerija/ divanhana, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Doksat koji osigurava „pravo na vidik“, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Doksat koji osigurava „pravo na vidik“, Svrzina kuća, 13.07.2016. ©Boris Trapara

    Izvori:
    1.    Bejtić, A. (1953). Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, III-IV, Sarajevo: IRO Veselin Masleša
    2.    Grabrijan, D. and Neidhardt, J. (1957). Arhitektura Bosne i Hercegovine i put u savremeno, Ljubljana: Ljudska pravica, str. 141-236.
    3.    Winters, N.B. (1986). Architecture is elementary: Visual Thinking Through Architectural Concepts, Salt Lake City: Gibbs Smith, Peregrine Smith Books, str 147-150., str. 222-224.
    4.    Pašić, A. (1989). Prilog proučavanju islamskog stambenog graditeljstva u Jugoslaviji  na primjeru Mostara, koliko je stara stambena arhitektura Mostara autohtona pojava – doktorska disertacija, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu
    5.    Husedžinović, S. (2001). Nastanak i razvoj Svrzine kuće in Monografija, Svrzina kuća, Sarajevo: Muzej Sarajeva, str. 37-52.
    6.    Čelić -Čemerlić, V. (2001). Svrzina kuća vrijedan spomenik kulture in Monografija, Svrzina kuća, Sarajevo: Muzej Sarajeva, str. 123-143.
    7.    Bussagli, M. (2005). Capire l’Architettura: Il primo grande libro illustrato sull’architettura di tutti i tempi e paesi, Firenze: Giunti Editore, str. 6-10
    8.    Pašić, A. (2005). Celebrating Mostar: Architectural history of the city 1452 – 2004, Gračanica: Grin, str. 43-49.
    9.    Neidhardt, T. (2006). Sarajevo kroz vrijeme, Sarajevo: Bosanska riječ, str. 37-58., str. 112.
    10.    Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (2016). Kompleks Svrzine kuće, stambena graditeljska cjelina [www.kons.gov.ba], dostupno na: http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2515 [pristupljeno 12. septembar 2016].
    11.    Muzej Sarajeva (2017). Svrzina kuća [www.muzejsarajeva.ba], dostupno na: http://muzejsarajeva.ba/bs/dani-kantona-dan-noc-muzejadepandansi/svrzina-kuca [pristupljeno 29. januar 2017].

    Datum objavljivanja: 21.06.2017.

    Podijeli

    Iz arhive