Iskustva i problemi gradova u Bosni i Hercegovini nisu usamljeni i posebni. U globalizovanoj ekonomiji i svijetu oni su prisutni u mnogim drugim sredinama koje, kulturološki možda različite, dijele vrlo slične strukturalne prepreke. U standardnoj praksi i obrazovanju razvijeni gradovi sjeverne hemisfere – Zapadne Evrope, Amerike, Kanade ili Australije uzimaju se kao primjer, te predstavljaju jednodimenzionalnu viziju pozicije gdje bi i naši gradovi trebali da budu i kako da izgledaju. 

Dok je takav cilj legitiman, proces razvoja je sve samo ne linearan, te je kroz istu globalizaciju povezanosti sve jasnije da dijelimo mnogo više iskustava s gradovima i državama u razvoju. Upravo iz takvih sredina, a ne Kopenhagena ili Beča, možemo učiti kako prevazići i riješiti probleme koji nastaju sa nefunkcionalnom ekonomijom ili visokim stepenom korupcije. U isto vrijeme, u posljednjih desetak godina takvi gradovi južne hemisfere kao što je Sao Paulo, bili su mjesto intenzivnog urbanog aktivizma proizašlog iz krize, a koji je urodio značajnim promjenama svijesti građana. Iz ovih iskustava možemo učiti o njihovom pristupu i to da su problemi rješivi, aktivizmu ‘običnog’ stanovništva, kao i spoznaji da su takve promjene sve samo ne brze i lagane.

Uvod: Merdžana Mujkanović

Kako su lokalna vlada i urbani kolektiv zajednički renovirali centralni trg u Sao Paulo-u

Autorica: Pauline Niesseron
Prevod: Dario Kristić

Još od osamdesetih godina XX stoljeća neoliberalizam je bez sumnje jedan od najčešće referiranih pojmova kojima se pokušavaju objasniti urbani procesi i dinamika grada. Neoliberalni sustav vladanja koji promiče efikasnost, rezultate i deregulaciju tako zastupa ideju da sve urbane intervencije i procesi u gradu trebaju biti sprovođeni od strane privatnog sektora. U tom kontekstu, analiza i kritika ovakvog pristupa bili su dominantan teoretski okvir kojim su urbanisti pokušavali analizirati savremene promjene u gradovima. No, dok je takva kritika uticala na stvaranje međunarodnog konsenzusa koji je objasnio veliki broj urbanih fenomena, uključujući i specifičnosti uslova i razvoja gradova južne hemisfere, u urbanoj teoriji sve više je zastupljena teorija (a predvođena od strane teoretičarki poput Jennifer Robinson, Susan Parnell ili Ananye Roy) da prevelika koncentracija na isključivo neoliberalne procese skreće pažnju sa drugih, podjednako važnih urbanih fenomena. U prvom redu, ovo se odnosi na odnos između lokalne vlade i civilnog stanovništva. Kroz posmatranje promjena u gradu samo kroz prizmu posljedica neoliberalne ekonomije, zanemareni su procesi gdje politika ne radi isključivo u korist kapitala i gdje civilno društvo nije jedini progresivni nosilac građanskog aktivizma.

U ovom kontekstu potrebno je naglasiti vrlo zanimljiv istraživački rad Vanesse Watson koji se bavi idejom ko-produkcije u procesima urbanog planiranja. Ona zauzima stav da ovaj termin i proces, različiti od standardne ideje uključenosti civilnog društva kroz javne rasprave, može biti iskorišten za oživljavanje struke urbanog planiranja, te rezultirati internacionalnim okvirom pomoću kojeg bi se analizirali urbani prostori različitih dijelova svijeta. Ovu ko-produkciju definira kao osnovnu strategiju kojom se može uticati na političke odluke i osigurati pristup resursima i uslugama. Koncept je relevantan jer ukazuje na drugačiji način interakcije civilnog društva i državnog aparata od formalnih načina participacije zastupljenih u zemljama Europe i SAD-a, a koji se prihvataju kao norma.

Slučaj renoviranja trga u Sao Paulo-u, zajednički od strane lokalne vlade i gradskih nevladinih udruga, omogućio je novi pogled na drugačiju mogućnost uključenja civilnog društva u razvoj grada i njegovu upravu. Ovo istraživanje utvrdilo je da su ustvari lokalni nivoi vlasti imali vrlo pozitivnu ulogu u promicanju progresivne urbane politike aktivizma. S druge strane, snaga uticaja nevladinih udruga nije bila toliko u uradi-sam promjenama, koje jesu način započinjanja razgovora sa lokalnom upravom, već njihova spremnost na promjenu.

Priča sa nesretnim krajem: Rekonstrukcija lokalnog trga velikih razmjera, vođena od strane privatne kompanije u Sao Paulo-u

Largo da Batata trg je lociran u jednoj od najstarijih četvrti Sao Paulo-a u Brazilu. Njegovo ime, bukvalno prevedeno znači “trg krompira”  i potiče iz vremena poljoprivrednih zadruga koje su se tu bavile prodajom svojih proizvoda 20ih godina prošlog stoljeća. Na nacionalnom natječaju za redizajn trga iz 2002. godine pobijedio je projekat brazilskog arhitekte Tita Livia. Nakon što su radovi završeni 2013. godine, građani su bili šokirani: nekada vrlo živ, iako pomalo kaotičan trg, postao je 10.000 m2 betonske pustoši – ogroman javni prostor bez ikakvog mobilijara za sjedenje i bez ijednog drveta koje bi pružalo zaklon od sunca. Nedugo nakon završetka radova, neformalna grupa građana u pokušaju da trgu vrati funkciju i tako trg građanima, upriličila je protest protiv nastale devastacije. U svojim nastojanjima organizirali su različite kulturne događaje, pravili urbani mobilijar od recikliranih materijala i stvarali urbane vrtove i bašte.

Trg Largo da Batata nakon intervencije ©Pauline Niesseron

Largo da Batata nakon što su aktivisti počeli sa djelovanjem ©Pauline Niesseron

Rekonstrukcija trga Largo da Batata je dio većeg urbanističkog plana započetog još 1990ih godina, s ciljem izgradnje novog poslovnog centra koji bi Sao Paulo pozicionirao na listu gradova globalnih finansijskih centara. Trg se nalazi na samom ulazu u aveniju Faria Lima na kojoj su locirana brojna sjedišta financijskih i pravnih tvrtki i koja je u proteklim desetljećima postala najdinamičniji centar uslužnih i komercijalnih djelatnosti. Iako je nakon rekonstrukcije postao efikasan transportni centar, sa novim autobuskim terminalom, biciklističkim stazama, stanicom metroa i ekspresnog autobusa (BRT), nažalost nije uspio stvoriti ozračje kakvo asociramo sa velikim poslovnim središtima, a ni zadržati stari živopisni duh.

Ono što je zanimljivo kod renovacije ovog trga nije njegov istorijat, lokacija, niti sam arhitektonski projekat, već “uradi sam” pristup koji su aktivističke grupe popularizirale preko socijalnih mreža.  Tri akcije tog tipa bile su posebno uspješne. Prva se ticala zaštite od sunca, budući da je Sao Paulo jako topao grad tokom čitave godine, gdje boravak na suncu nije nešto što njegovi građani nužno potenciraju. Budući da je Largo da Batata rekonstrukcijom transformiran u betonski trg, uvjetno rečeno “europskog stila”, koji nije primjeren lokalnim vremenskim uvjetima, vrlo brzo se formirala grupa građana koja je odlučila zasaditi biljkama koje ne zahtjevaju previše vode. Druga grupa građana odlučila je napraviti na trgu urbani mobilijar od recikliranog materijala poput paleta. Ono što je bitno naglasiti je  da  taj mobilijar nisu samo napravili nego su ga kasnije i uporno održavali, bojeći ga i popravljajući.

Aktivisti na prostoru trga – mali vrtovi ©Pauline Niesseron

Naposljetku, u gradu u kojem strahovito nedostaje javnog prostora i dominiraju automobili, građani su kroz organizaciju različitih događaja, igara i zabava pokušali vratiti trgu funkciju javnog prostora (ključna je izgleda ovdje upornost inicijativa op. prev.).

Aktivisti na prostoru trga ©Pauline Niesseron

Ukratko, zanimljivo u vezi ovog prostora jeste da je originalni projekat svojim jako lošim konceptom potakao građane/korisnike/prolaznike da se udruže i uzmu stvari u svoje ruke. No ipak, ovaj prvi dojam prezentacije trga i njegove promjene posmatran samo iz jedne perspektive (aktivizma), ima i drugu stranu.

Isti interesi ali različita sredstva: Djelovanje i doprinos urbanih kolektiva kroz lokalnu gradsku upravu

Kao prvo, treba napomenuti da su lokalne vlasti i nevladine udruge civilnog društva imale faktički istu viziju korištenja javnog prostora, te u tom smislu se ne može reći da su bili na suprotstavljenim stranama. Ova činjenica se nipošto ne smije zanemariti budući da je, kao nadležna za javni prostor, lokalna vlast u suštini omogućila okupaciju trga udrugama civilnog društva. To ne znači da je veza između dva aktera bila harmonična, o čemu svjedoče i intervjuirani sudionici iz lokalne uprave i redova nevladinih udruga koji su suradnju ocijenili kao vrlo tešku sa mnogo tenzija. Predstavnik lokalne vlasti ocijenio je kako je ta veza bila daleko od savršene, no obje strane su se ipak trudile da zajedno dođu do cilja.

Najviše nesuglasica nije bilo oko toga šta treba uraditi nego kako doći do željenog cilja aktivacije javnog prostora. Nakon organizacije formalnih radionica kako bi se odlučilo o budućnosti trga i došlo do konkretnih zaključaka, lokalne vlasti su preuzele projekat, pokazale nerazumijevanje za metode nevladinih udruga, tako prekidajući proces ko-produkcije. Praktičan primjer bi bio da predstavnici lokalnih vlasti nikako nisu mogli razumjeti kako aktivisti mogu uživati u dizajniranju i pravljenju urbanog mobilijara, niti šta je značaj toga. Nadalje, uvijek se postavlja pitanje do koje mjere udruge civilnog društva mogu sebi dozvoliti blisku saradnju sa zvaničnim institucijama, a da izbjegnu optužbe institucionalizacije i izdaje pokreta.

Bitno je napomenuti da se Largo da Batata nalazi u dijelu grada u koji je država intenzivno investirala novac kontinuirano u periodu od 20 godina, te time ima drugačiju socioekonomsku strukturu od ostalih dijelova grada (u gradu sa jako visokim stepenom nejednakosti u društvu, op.prev.). Tako su se pored centralne gradske pozicije trga, struktura stanovništva koje živi u blizini i osobne veze između vlade i aktivista pokazale ključnima.

Aktivizam nevladinih udruga definitivno je pozitivno uticao na rad i prioritete lokalne vlade i u tom smislu ubrzao promjenu. Prekretnica je nastala implementacijom nove faze projekta u julu 2016. god. u koju su uvrštene ideje aktivista. Predviđeno je da trg dobije urbani mobilijar, što je bila ključna ideja aktivista i značaj ove pobjede treba sagledati u kontekstu odnosa prema javnom prostoru karakterističnim za Sao Paulo, jer ga neko mora održavati i noću čuvati od vandalizma.

Udruge su unijele inovacije i natjerale vladu da uradi stvari drugačije, što je dobro primljeno od lokalnog i gradskog nivoa vlasti koja je priznala da su njeni mehanizmi rada uveliko nefleksibilni. Još jedan značajan doprinos aktivista jeste emancipacija mjesnih zajednica, čija je uloga u upravljanju bila vrlo ograničena, bez utjecaja na političke i razvojne odluke. To se pokazalo kao jako pozitivna promjena budući da su uposlenici mjesnih zajednica često oni koji najbolje razumiju potrebe i probleme prostora za koji su zaduženi.

Slučaj trga Largo da Batata tako pokazuje da nevladine udruge i lokalne vlasti ne moraju nužno biti na suprotstavljenim stranama. Kombinacija zajedničkih interesa, međutim značajnije od toga volja za suradnjom i promjenom, na kraju su iznjedrile pozitivne rezultate. Udruge građana su djelovale prvenstveno u okvirima koje im je zadala lokalna vlast i kroz njihov legalitet, ali u isto vrijeme imale veliki uticaj na promjenu zvaničnog pristupa i prioriteta pri djelovanju u javnom prostoru. Evidentno je da posmatranje promjena u gradu samo kroz kroz prizmu djelovanja neoliberalnih sila (ili oprečno, njihove kritike) ne pruža uvijek najbolji način za analizu promjena u gradu ili odnosa lokalne vlasti i civilnog stanovništva.

Watson predlaže da se nove teorije urbanog planiranja trebaju osloniti na koncept suradnje. Kroz posmatranje procesa iza promjena na Largo Batato trgu, izgleda da ovaj koncept može pružiti radikalniju alternativu dosadašnjim metodama urbanog planiranja i dizajna.

Pauline Niesseron je član tima instituta na London School of Economics koji se bavi metodama urbanog planiranja te njihovom socijalnom kontekstu i posljedicama. Esej predstavlja je kratki uvid u njeno istraživanje u gradovima južne hemisfere i procesa i promjena u gradu koji se razvija velikom brzinom.

©http://www1.folha.uol.com.br/cotidiano/2015/01/1576528-grupo-desafia-prefeitura-e-planta-32-arvores-no-largo-da-batata-em-sp.shtml

©Pauline Niesseron

A view from the South: how local government and urban collectives came together for the renovation of an emblematic square in Sao Paulo, Brazil

Since the 1980s, neo-liberalism is without a doubt one of the most cited political and policy phenomenon to understand urban processes and dynamics in cities. Neo-liberal governance promotes efficiency, performance, deregulation and neo-liberal policies tends to favour private-led interventions in urban spaces. In this context, the critiques of neo-liberalism have been a dominant theoretical framework in urban studies to analyse cities. While the critiques of neo-liberalism contributed positively in the creation of an international framework to understand all kind of cities, including the experience of Southern cities, many scholars are arguing that the framework has the potential to hide other processes at work (see for instance the work of Jennifer Robinson, Susan Parnell, Ananya Roy). In particular, it has the capacity to mute the debate on state and civil society interaction. The bottom line is putting neo-liberalism at the centre of urban processes could potentially hide other dynamics at work, ones where the state is not working (only) in favour of capital and civil society the (only) progressive agent.

In this context, an interesting research by scholar Vanessa Watson on co-production in planning should be highlighted. She argued that the term co-production, as a different form of state-civil society engagement, could be useful to invigorate planning debates and create a truly international framework to analyse cities everywhere. Co-production is defined as grassroots strategy to influence political decisions and secure access to resources and services. The concept is relevant as it points towards a different manner for the civil society to engage with the state, different from the formal participation channels well known in Europe and the US.

A research on the renovation of a local square in São Paulo, Brazil, offered new insights into state-civil society engagement in urban redevelopment by exploring how local government and urban collectives came together. The research showed that the local government in São Paulo had actually a positive role to play in advancing a progressive urban agenda. And that the force of the urban collectives was not that much their do-it-yourself approach in the square, even though it was a key way to engage with the local government, but rather their willingness for change.

An Infamous Story: Large-scale and Privately-led Redevelopment of a Local Square in São Paulo, Brazil

Largo da Batata is a square located in São Paulo, Brazil, in one of the oldest neighbourhood of the city. Its name, literally the Potato Square, comes from a food cooperative that sold potatoes in the 1920s. In 2002, a national competition for the renewal of the square was launched and the project by Brazilian architect Tito Livio won. When the renovation was completed early 2013, people were shocked: Largo da Batata, a formerly lively, if chaotic, square became a 10,000-sqm concrete void: a large public space without any furniture to sit or a single three for shade. Shortly after, informal citizen groups formed to protest against what was done to the place and to reclaim it. Some of the tactics adopted in the square were the organisation of events, production of urban furniture using recycled material, and informal gardening.

The requalification of Largo da Batata was in reality part of a larger urban programme that started in the 1990’s to build a new business centre in the city with the intend to position São Paulo globally. During the past decades, Faria Lima Avenue has become arguably the city’s most dynamic commercial and services hubs concentrating a large number of financial and legal headquarters. Largo da Batata is the main gateways to that area. Despite successfully transforming Largo da Batata in a much more efficient transport hub, with a new bus terminal, cycle paths, metro and BRT stations, the square’ urban design is neither an emblematic space to be associate with a global business hub, nor the festive and chaotic square it used to be. 

Yet what is compelling in the square renovation was not its history, location or even architectonical project, but the do-it-yourself approach that the urban collectives were holding and advertising in the social media. Three actions in particular were attractive. Frist, São Paulo is a warm city almost all year, staying in the sun is not something you enjoy. Largo da Batata was transformed into a concrete, “European-style” inspired square some say but clearly not suited to local climate. Thus, a group formed and decided to do some gardening in the square using techniques that are not too hungry in water. They protect the best they can their plantation against detractors of nature and parties. Second, a group of volunteers decided to built furniture using recycled materials such as pallets. They not only built but also painted and maintained regularly the furniture. Last, in a city that cruelly lacks public space and where car dominates urban space, they offered a discourse of reappropriation of the public space through games, parties, events that is welcoming.

In short, it was intriguing how the inadequacy of the original project gave the opportunity to passer-by/user/residents/active citizens to get together and have actually a say in the place, and even more, by showing. Yet this initial, single-perspective view does not hold for reasons explored below.

Research Findings: Same Interests but Different Means; Urban Collectives acting through the Local Government; and Urban Collective’s Contributions

First, local government and civil society had in reality the same discourses of the importance of “occupation of public space” in cities. In this sense, local government and civil society did not work as opposing forces. This is something not to be neglected in the sense that local government has usually some kind of responsibility over public space and thus the actual occupation of public space as done by the urban collectives is facilitated. This does not mean that the relationship between both actors was harmonious as most interviewees, both from the local government and urban collectives, did find it hard to work together and a lot of tensions existed. One of the interviewee from local state talked extensively about how the relationship was always difficult and far from perfect, but that they were trying to build things together.

One of the main disagreement between the local government and urban collective then was not about what needed to be done but how/about the mean to achieve things in public space. After the organisation of formal workshop to decide on the future of the square and come up with tangible ideas, the local government took over the project and interrupted in a way the co-production that was starting to form. Concretely, local government did not understand how the urban collectives were enjoying to design and fabricate furniture.

Second, there is and there will be always the question of how much of a relationship civil-society led groups should create with the state without being accused of institutionalisation of the movement. In the case of Largo da Batata the centrality of the square as well as the socio-economic background and personal proximity to local government employees were factors of success. Largo da Batata is located in an area were the state has been investing money and time for the past 20 years.

Third, urban collectives’ action in Largo da Batata have nonetheless influenced positively local government’s work and priorities and have accelerated change. Arguably, one of the key success was the implementation of a new phase in July 2016 that is supposed to have embraced the vision developed by the collectives for the square. It will notably receive mobile furniture, which was something demanded and constructed initially by the collectives. Yet this has rarely been possible in open public space the simple reason being that someone needs to be responsible for keeping the furniture overnight.

The collectives brought innovation and pushed the local government to do things differently: something that was welcomed by both local council and São Paulo City Administration. The latter did recognise that it has a structural difficulty in doing things differently. Another important contribution of the collectives was the empowerment of local councils whose role in the governance structure is very limited and does not involve political and developmental roles. This was positive because employees of the local council have a more direct overview, and perhaps understanding, of the area they “control”.

The case study of Largo da Batata has shown that urban collectives and local government were not totally opposing forces. The combination of similar interests by local government and urban collectives in public space as well as the willingness to embrace collaboration and change led to an interesting collaboration with some positive outcomes. Urban collectives have acted primarily through the scope of local government, but nonetheless had a key role in changing local government priorities and practices. What is clear is that looking at civil society and the state through a lens shaped by (critiques of) neo-liberalism does not always provide the analytical and conceptual tools needed to understand how places are shaped when civil society and local government engage.

Watson suggested that “new planning theory building work can productively draw on the concepts and practices of co-production”. Even though the objective of the research was not to present a case (or not) of co-production between local government and civil society, the concept nevertheless seems, in the light of this research, interesting to describe alternative, more radical and bottom-up forms of interaction.

Datum objavljivanja: 19.06.2017.