Investitorski urbanizam u Bihaću? Prije nepunih godinu dana, Asocijacija arhitekata Bosne i Hercegovine je dobila poziv od strane predstavnika Gradske uprave Grada Bihaća, da zajedno sa drugim obrazovnim i strukovnim organizacijama i pojedincima, učestvuje u kreiranju ambicioznog projekta „Sedmica arhitekture“ u Bihaću. Projekat je zamišljen kao diskurzivna platforma unutar koje se promišljaju novi koncepti, načini planiranja i intervencije u prostoru kroz prizmu uključenja građana, strukovnih udruženja i akademske zajednice. Ponijeli smo jake impresije i oduševljenje sa ovog događaja, ne samo zbog koncepta i inovativnosti u pristupu planiranja budućnosti Bihaća, nego i zbog toga što je nosilac incijative i organizacije bila Gradska uprava Grada Bihaća. Činjenica je da se u dosadašnjem radu bosanskohercegovačkih institucija rijetko, gotovo nikako, niko nije bavio ovim pitanjima, izlazeći iz granica svojih svakodnevnih radnih aktivnosti a ulazeći u prostore novih, kreativnih i nadasve nadahnjujućih praksi. Zato, vjerovali smo da za Bihać ima nade.

Godinu dana kasnije, tačnije tokom vikenda 15. i 16. aprila po najvećoj kiši, u centralnom šetalištu u Bosanskoj ulici poznatoj kao bihaćki „Korzo“, a za potrebe novootvorenog restorana, postavljena je vrlo ambiciozna tenda turskog proizvođača Askılı Pergola. Svojim vizuelnim karakteristikama, estetskom profilacijom, tehničko-konstruktivnim normativima i centralnom lokacijom gdje je sagrađena, tenda je inicirala instant negodovanje Bišćana i Bišćanki, i kao takva pokrenula niz pitanja upućenih na adresu Gradske uprave Grada Bihaća i službi zaduženih za administriranje javnog prostora. Prvo i najglasnije od njih jeste pitanje postavljanja tako zahtjevnog, može se reći arhitektonskograđevinskog, objekta bez potrebne dozvole. Trenutak odabira njegovog postavljanja, naime tokom vikenda i po najvećoj kiši, ukazuje na isplanirano i stihijsko zaobilaženje pravnih protokola i pozitivnih zakonskih rješenja, po svemu sudeći prešutno odobrenih od gradske vlasti, sa namjerom da se kasnija rješenja iznalaze kroz kojekakve legalizacije već izgrađenog objekta i ostale sumnjive postupke. Dakako, vikend je pogodan za ilegalne izvedbe radova jer inspekcija nikako ne obavlja posao ili ga obavlja tek u reduciranom obimu. Obzirom da je u danima koji su slijedili, gradska vlast na čelu sa novoizabranim gradonačelnikom Elvedinom Sedićem, sumnjivo šutjela – bez potrebe da ponudi ikakav suvisao odgovor na nekoliko fundamentalnih pitanja kao što su “zašto ova nakaradna tenda nema potrebnu dozvolu”, “zašto je investitor motivisan da zaobiđe legalne protokole”, i “zašto inspekcija nije naložila uklanjanje spomenute tende do sada”, potkrepljuje sumnje njihove involviranosti u pogodovanju ilegalnoj preobrazbi postojećeg karaktera bihaćkog šetališta i afirmaciji onoga što je poznato kao investitorski urbanizam.

Iako je ovakva praksa nažalost uobičajna u našoj zemlji, u Bihaću je osobito indikativna jer je Bihać u mandatu prethodnog gradonačelnika Šuhreta Fazlića davao sve od sebe da jednim racionalnim, objektivnim i nadasve legalnim pristupom oblikuje grad na zadovoljstvo svih građana. Fazlić je na vlast došao kao nezavisni kandidat okružen članovima udruženja “Abc” koji su u Bihaću ostali poznati kao aktivisti ponajviše u borbi za očuvanje rijeke Une i njenog okoliša. U Fazlićevom mandatu obustavljeni su graditeljski podvizi lokalnih tajkuna koji su uz prešutna odobrenja prethodnih vlasti gradili po historijskoj jezgri kako su htjeli. Fazlić je kroz pravilno kadriranje i praksu horizontalnog odlučivanja jačao resorne službe davajući im na značaju u simboličkom i u pravno-administrativnom obliku. Podržavao je i razvoj grada, prostorne intervencije i urbanistička rješenja, poštujući gotovo uvijek stručna mišljenja više uključenih strana. Prethodni gradonačelnik Fazlić je u kontinuitetu sarađivao i sa nevladinim sektorom koji se bavio prostornim inicijativama, uvijek kreirajući prostor za dijalog između gradskih institucija, nevladinog sektora i stručnjaka. U Fazlićevom mandatu objavljeni su i izvedeni neki od zahtjevnih konkursa (arhitektonska, prostorna i spomenička rješenja: Konkurs za izradu idejnog rješenja spomen obilježja braniocima oslobodiocima grada Bihaća, Konkurs za izradu Idejnog pejzažnog arhitektonskourbanističkog rješenja sportsko-rekreativne zone „Aleja“ u Bihaću, Konkurs za izradu Idejnog arhitektonskog rješenja sportsko-rekreativnog bazena u Bihaću) koji su ostali zapamćeni kao dobro osmišljenog zadatka i krajnje stručno-utemeljene prostorne, funkcionalne i simboličke valorizacije o kojima smo kao strukovna organizacija posvećivali pažnju pišući o tome. I osnivanje KRAK centra za savremeno kulturu, koji se od početka svoga djelovanja kao nevladina organizacija usmjerio na afirmaciju prostorno-estetkih vrijednosti svoje sredine, zasluga je dobrim dijelom administracije upravo Šuhreta Fazlića.

Na koncu, projekti poput „Sedmica arhitekture“ u Bihaću predstavljaju primjere pozitivne prakse za sve gradove i opštine u Bosni i Hercegovini. Upravo radi svega navedenog, čin sumnjivog postavljanja tende za budući restoran u povijesnoj jezgri grada Bihaća, otvara niz dodatnih pitanja upućenih na adresu novoizabranog gradonačelnika. Politika transparentnosti, pravičnosti i univerzalnih etičkih vrijednosti za koje su se tako aktivno zalagali članovi Fazlićeve ali i Sedićeve partije, kao da su ovim činom na trenutak suspendovana. Upravo taj gesta ulijeva sumnju i poziva na kritiku da je takva praksa nedopustiva. Bilo da se radi o renomiranom investitoru, prestižnoj inicijativi i subjektivnom estetskom doživljaju, pitanje javnog prostora, administriranja i raspolaganja, potrebno je da bude u sigurnim rukama pouzdanih službi Gradske uprave a ne moneta pojedinca ili netransparentni alat određene grupe.

Napad na javni prostor i okupiranje javnih površina problem je manje-više svih gradova u Bosni i Hercegovini. U većini slučajeva vlast i njoj podređene institucije, najčešće popuste pritiscima investitora. Tako su npr. u Visokom u ljeto 2017. godine održani višednevni protesti ugostitelja zbog zabrane postavljanja ljetnih bašti u centru grada. Sa ovim problemom se godinama bori i Općina Stari Grad (Sarajevo) nakon ukidanja ljetnih bašti u Štrosmajerevoj ulici a postavljanje metalnih konstrukcija ljetnih bašti na Trgu Alije Izetbegovića u Zenici za vrijeme gradonačelnika Fuada Kasumovića, izazvalo je burne reakcije i negodovanje građana.

Kada je riječ o Bihaću, sa „samoniklom“ tendom novog restorana u strogom centru grada, moguće je i potrebno je postaviti niz pitanja koja se tiču izgleda drugih ljetnih bašta u istoj ulici, ali i generalnih pitanja o izgledu te zone koja se u estetskom smislu nije mijenjala već dugi niz godina. Bez imalo dileme, masa je ilegalnih i estetski opskurnih intervencija u bihaćkom javnom prostoru, no ništa se ne može mjeriti sa izgradnjom i postavljanjem tako složenog objekta kao što je spomenuta tenda u glavnoj pješačkoj centralnoj ulici koja predstavlja „dušu grada“. I nakaradna okupacija javne površine ispred srednjovjekovne džamije Fethije od strane jednog od gradskih kafića; širenje drugih ljetnih bašti nauštrb sužavanja pješačke zone; intervencije uz rijeku Unu kao što su one niza restorana i kafića pored slapa u ulici Midžića mahala; novoizgrađeni objekti kod Univerzitetske biblioteke koji su radikalno izmjenili vizuru grada – sve zajedno sugerira da je Bihać zreo za radikalno zaustavljanje “silovanja prostora”. Postavlja se pitanje može li to novoizabrani gradonačelnik, kao neko ko dolazi iz privatnog sektora, uopšte izvesti? Administrativno-pravni mandat postoji, no postoji li konceptualni i vizionarski motiv – vrijeme će pokazati.

Ova rasprava je prilika da se promisli kojem regionalnom krugu Bihać uopšte pripada, jer će prema toj identifikaciji biti artikulisane i prakse koje se tiču kulture raspolaganja sa javnim prostorom. Da li su nam uzori Ljubljana, Zagreb i Beč; ili se poredimo sa gradovima Balkana, Male Azije i Bliskog Istoka? Poznato je da jedan Beč ima propisom ujednačene tende u centru grada i da se svi pridržavaju takve regulative; da nema zagađenja reklamama i jeftinim prodajnim taktikama. Ako se pravovremeno ne postave jasni parametri i ne uspostave jednake regulative za sve, sasvim je izvjesno da će “investicijski urbanizam” gutati najvrednije zone javnog prostora građanima ostavljajući naigled užitak kojega skupo plaćaju. Mi i dalje vjerujemo da za Bihać ima nade. Vjerujemo da će se oni koji donose odluke vratiti pozitivnim praksama.