Autor: AABH

Asocijacija je ishodište!

Vedina Babahmetović ©Entasis

Izgleda da se AABH nalazi  na novom početku. Postoji veliki interes za rad Asocijacije i arhitekti  iz cijele BiH se žele aktivno uključiti. U sklopu aktivnosti Asocijacije želimo da potaknemo dijalog unutar struke i da damo priliku arhitektima da istupe u javnost i javno govore o gradu, prostoru i svom iskustvu unutar struke?

Nažalost, bilo kakva interakcija u struci definitivno ne postoji, osim pojedinih ličnih poznanstava. Ne postoji ta, nazovimo je, scena, čija baza jeste AABH, formalno. Kada nešto nastane spontano, opet na kraju treba da dobije neki formalni okvir. Nedavne aktivnosti oko AABH, web stranica i ljudi koji su uključeni, daju nadu u bolje dane, jer bitno je da Asocijacija nešto ponudi struci, a to nešto može biti svašta. Bolje rečeno, Asocijacija po svom suštinskom značenju mora imati razlog postojanja, odnosno njeni članovi i ona sama moraju biti u dobrovoljnom interaktivnom odnosu.

Imamo Dane arhitekture, koje godinama organizira LIFT?

Da, i oni su upravo pokazatelj da ovaj naš isfrustrirani prostor očajnički treba platformu oko koje se struka okuplja. Naravno, nisu nastali preko noći, ali Dani su sve bolji, svake godine ima sve više učesnika, posjetilaca, respektabilnih arhitektonskih imena. Ove godine mi je bilo zaista zadovoljstvo na Danima Arhitekture prvo slušati, a onda i upoznati kolegu Hrvoja Njirića. Čini mi se da je konačno stvorena neophodna kritična masa novih mladih arhitekata koji su spremni živjeti arhitekturu. Sjećam se da smo i mi prije rata pravili Dane arhitekture u Zenici, tema je bila Vranduk. Tada su CEP iz Beograda i arhitekta Đorđe Bobić, do nedavno Glavni arhitekta Beograda bili gosti, kao i čitava zagrebačka i bh arhitektonska scena. Teško je sada naći neke tragove tih događaja, jer nije bilo računara i nisu ostali pisani tragovi, ali bilo je puno entuzijazma, jer bez toga jednostavno ne može. Prema tome, sav dosadašnji rad oko Dana zaslužuje veliki respekt i želim da ekipa okupljena oko Dana Arhitekture nastavi sa dobrim radom.

Koja bi trebala biti uloga AABH u našem trenutnom kontekstu?

Nama treba Asocijacija kao ishodište, početak i kraj. Asocijacija mora uticati na pitanje arhitektonskih konkursa. Također, priča o cijenama mora biti obrađena budući da znamo šta se dešava sa komorom i to je priča za sebe – cjenovnik treba da bude dostupan svima. Isto tako znamo da nemamo uticaja na opštine i ministre. Asocijacija je mjesto susreta svih nas, treba da nas skuplja, razdvaja i da bude tačka za obrazovanje svih nas. Asocijacija treba da reaguje na neke pojave – ekscese  koje se dešavaju u prostoru i to u ime svih nas, kao struke. Bitno je uticati i na sistem javnih nabavki, koji trenutno nije primjenjiv na arhitektonske projekte, a primjenjuje se i ima posljedice kojih mi u stvari nismo još niti svjesni.

Vrlo rijetko vidimo da arhitekti javno reaguju, da uopšte govore o prostoru, svim promjenama u gradu. Struka kao da je izgubila svaku društvenu ulogu?

Da, to je tako već 25 godina i čini mi se da se konačno nazire kraj tog našeg ponovnog početka od kraja rata pa na ovamo. Sve se ciklično ponavlja. Ja se sjećam onog sistema, školovana sam u njemu, završila sam fakultet i počela raditi u trenutku raspadanja tog sistema. Mi smo tih godina bili kao i ova mladost danas koja pokušava ponovo organizirati stvari. Vidjeli smo da se sistem urušava s razlogom. Nije postojala veza sa svijetom, nije postojao internet, časopisi su bili jedina veza. Dobra strana je što smo mogli putovati, imali smo pasoš koji je to dozvoljavao, ali nije bilo novca za putovanje. Imali smo takvu društvenu krizu, da su biroi za zapošljavanje bili puni arhitekata. To je druga polovina 80tih, vrijeme pred inflaciju. Država se već počela urušavati, sve su investicije bile stopirane i stotine mladih arhitekata su bili na biroima za zapošljavanje bez ikakve nade.

Vi ste tada počeli raditi?

Završila sam fakultet 1985, a počela raditi u Inžinjering Gradnji u Zenici 1986. Dobro se sjećam jer je tada nas pet mladih arhitekata dobilo posao, što je bilo nevjerovatno za to vrijeme. Tadašnji  direktor Inžinjeringa je bio ocijenjen kao jako pozitivna ličnost, zbog tog čina. Država se počela raspadati praktično 1980. kada je Tito umro. Tito kao metafora. To urušavanje se počelo osjećati na brižno čuvanom finansijskom sistemu. Taman smo imali dovoljno godina da počnemo shvatati šta je finansijski sistem zapravo.

Tada je bilo vrlo malo privatnih arhitektonskih biroa. Skoro da ste bili osuđeni na velike državne firme?

U svakom gradu su bile velike državne firme. U Sarajevu je to bio Dom i Arhitekt, koji su radili najveće poslove, firme koje su zapošljavale i do 200 ljudi. Tada je bila misaona imenica dobiti posao u Domu. To su mogli oni sa debelim štelama, ili oni čiji su roditelji već radili u tim firmama, ili su im roditelji bili visoko pozicionirani u partiji. Nema veze koji si prosjek ocjena imao ili kakva je tvoja sposobnost. Svaki grad je imao tada Zavod (Prostor Zenica) i opet su tu radili povlašteni. To je bilo jedno beznadežno vrijeme. S druge strane, imali smo mogućnost da vidimo šta se napolju dešava. Imali smo „crvene“ pasoše koji su svuda vrijedili. Kao što sam već spomenula, ako si imao dovoljno novca da odeš vani i vidiš stvari, i doneseš stručne časopise, onda si bio u fenomenalnoj prednosti. Ne treba zaboraviti da se tada radilo ručno i to je razlog zašto je po 50 ljudi radilo godinu dana na jednom projektu. Tada se znalo da sve projekte u Zenici radi Prostor ili Dom u Sarajevu, po sistemu dogovorene ekonomije i tu nije bilo borbe za posao.

Da li možete uporediti mogućnosti koje su se pružale mladim arhitektima tada i danas?

Na sreću vi danas imate mogućnost da vidite šta se dešava oko vas. To je jako važno. Oči širom otvorene. Tada je bila i dalje socijalistička zemlja i ono „tamo“ što se dešavalo iza granice nije bilo za nas. Ali kao i svako teško vrijeme, i ono je nudilo svoje prilike. U tome trenutku velikih afera, čekovi, Agrokomerc… suviše smo bili mladi da bismo razumjeli suštinu, ali shvataš da će stanje biti samo gore. Vidiš kako masa ljudi odlaze iz BiH, odlaze u Britaniju. Moja generacija, Kufi (Ademir Volić), Mirjam (Mirjam Ovadija), Goca Lazić, Faris Kapetanović, dosta ljudi je otišlo. Tako sam i ja otišla u London, gdje su se gradili Dokovi Londona, bila su gradilišta do gradilišta i bilo je posla u izobilju. To je bilo jako bitno iskustvo, iz više razloga. Najvažnije što si progledao i što si brzo naučio engleski, a to nam je omogućilo pristup stručnoj literaturi. Tada se u školama nije učio engleski, učio se ruski i njemački. Dosta asistenata sa fakulteta je tada otišlo vani, npr. Brane Kovačević, on je bio asistent kod prof. Branka Bulića na Javnim zgradama. Brane je danas jako uspješan arhitekt u Rusiji. Nakon par mjeseci, ja sam se vratila, a mnogi su ostali.  Shvatila sam da ne želim to. Tamo su bili ogromni biroi, a ti kao mladi arhitekt  dobiješ jednu operaciju da radiš stalno, npr. štokove vrata.

Canary Wharf London ©forum.skyscraperpage.com

I tada je mnogo mladih arhitekata svoje prilike tražilo u inostranstvu?

Kao što rekoh, to su bili masovni odlasci jer se ovdje raspadao sistem, a mi toga nismo bili svjesni. Samo smo znali da nešto suštinski ne valja. Nismo naravno očekivali rat, koji je bio slijedeći okidač za odlaske. Mi imamo 2-3 generacije ljudi, sličnih meni, koji su otišli vani, radili, pa se vratili. Tu su Igor i Sanja, Amir Vuk i drugi. Mi smo počeli ovdje, otišli vani, imali pauzu, pa se vratili nazad. Nama je bilo dosta drugačije nego što je vama danas. Danas se ne morate mijenjati, setovani ste na ovo vrijeme. Mi smo se morali potpuno promijeniti, prvenstveno mislim na mentalni preobražaj. Imali smo tu neproduktivnu rupu od nekoliko godina, računajući rat i period poslije rata. Posljedice tog diskontinuiteta su pravo pitanje.

U tom kontekstu, poslijeratnom, vi ste otvorili svoj studio?

Da, mi smo počeli sa radom 1997. ali ja sam registrovala studio pred rat. No prve arhitektonske poslove ili realizacije, kojih se i danas rado sjećam, desili su se pred sam rat odnosno u tih par godina pred rat. Sticajem okolnosti, radila sam u državnoj firmi, gdje nije bilo uopće posla, a dane i dane smo provodili na poslu, čitajući knjige. Dan nikada proći. Bilo je puno vremena za druge aktivnosti. Markovićeve reforme u tadašnjoj državi na izdisaju omogućile su otvaranje privatnih firmi. Tada, 1990., sam upoznala kolegu  Eska Dipića, arhitektu iz Teslića, menadžera i vlasnika fabrike za obradu kemana i mesinga. Jako brzo se isprofilisao kao dobar izvođač. To je vrijeme kad su se počeli otvarati prvi kafići, mesingane šipke uvezene iz Austrije, i kamen Carrara iz Italije – ti trendovi su tada preovladavali. Tako smo i uradili tada par tih malih ugostiteljskih enterijera u Zenici, Doboju, Slavonskom Brodu.

Entasis studio ©Entasis

Tada ste i realizirali prvi projekat?

To je enterijer kafe kluba Tango u Zenici 1988. U pitanju je bio totalni dizajn. Tu je svaki komad posebno dizajniran i pravljen je u Zagrebu. Klijent je bio poznati fudbaler u Turskoj. To je bilo vrijeme kafe klubova, mesing kao materijal u trendu, a mi smo tu uradili galvanizirani čelik u kombinaciji sa staklom, na što sam bila jako ponosna. Tada sam kao mlada arhitektica dizajnirala i stolice jer u stvari nisam ni bila svjesna koliko je to težak zadatak, jer naravno prve radove radiš isključivo sa emocijama i hrabrošću, a bez pragmatičnog znanja. Sada se ne bih usudila.

Kafe klub Tango Zenica ©Entasis

Koliko razvoj profesije ipak zavisi od javnih investicija? Da li je to ključno?

Ne znam da li je ključno, ali je jako bitno u društvima koja prolaze kroz tranziciju kao što je naše. Takve javne investicije prije svega imaju kvantitet koji obično u konačnici donese i kvalitet, što dalje onda znači da imamo dobre objekte, a dobri objekti vraćaju dignitet profesiji i struci i uspostavljaju se standardi. Vrlo jasan primjer imamo u Hrvatskoj sa programom POS za stambenu gradnju koji je fenomenalno pokazao kako javna investicija ima dalekosežan uticaj na društva u razvoju. U već razvijenim društvima, mislim da javne investicije nemaju taj značaj. Tamo je daleko je više privatnih investicija, nego javnih. To je očigledno, tržište je ogromno. Svi veliki biroi uglavnom rade za privatne klijente, korporacije, rade globalno i internacionalno, standardi odavno postoje. Ponovo se vraćam na nas i pretpostavljam da sa prolaskom našeg početnog „divljeg kapitalizma“ proći će i faza nereda u kojem smo trenutno.

U toj situaciji „divljeg kapitalizma“ koliko mi uopšte možemo ispregovarati? Koliki je domet naše odgovornosti?

Naivno je očekivati da arhitekta može uticati na kompletan proces. Ono što je nesretna ili sretna okolnost je to, da taj objekt koji se realizira stoji po 50-60-70 godina i da sve te godine nosi naš pečat bio on dobar ili loš. Znači da je odgovornost velika. To nije roba široke potrošnje. Mi u studiju uglavnom radimo projekte koji se realiziraju. Imamo realne situacije i realne klijente. Klijent na kraju mora biti zadovoljan. Na arhitekti je da to uradi tako, ali da i arhitekta bude zadovoljan. Ti daješ od sebe maksimum u tom trenutku na tom projektu. Tu su jako bitne suradnje i fokusiranje na više stvari uporedno, jer „često od šume ne vidimo drvo“ i bitne stvari mogu promaći. Tu pogled sa strane može biti jako od koristi, čak i od ljudi koji nisu u našoj struci. Voljela bih da imamo tu sreću pa da radimo i istraživačke radove.

Bernard Khoury na nedavno završenim Danima Orisa kaže: „u okolnostima raspadnutog društva i države, kada vas niko ne poziva na građansku i profesionalnu odgovornost, započinje prava odgovornost pojedinca“. Sta mislite o tome?

Da, i ja to tako vidim. Svaki dan se morate pogledati u ogledalo i pitati, da li ste dali sve od sebe. Meni je najmanji problem kada me pritišće investitor, problem je kada ja sebe pritišćem – kada ja to vidim, a ne mogu riješiti. Tako da, kad nema zakona, nema regulative, nema komore, apsolutno sva odgovornost jeste na tebi. Najskuplja je sloboda. Kad si u regulativama sve je jasno. Puno je teže raditi u neuređenom društvu, nego u uređenom. Pozitivna stvar tu je da te to ojača i pripremi na nepredvidivo, natjera na pozitivnu improvizaciju.

Da li je to pitanje i obrazovanja, odnosno da li nas fakultetski programi adekvatno pripremaju da se suočimo sa tržišnim uslovima i shvatimo ulogu arhitekture u današnjem kontekstu. Reinier de Graaf (intervju, časopis Volume br.45) smatra da današnjem obrazovanju arhitekte nedostaje znanje o savremenoj ekonomiji i politici?

Niko u školama arhitekture danas nema ekonomiju. O tome treba ozbiljno razmisliti. Ovo nije vrijeme velikih biroa. Najveći biro u BiH Argentarija (15-30 ljudi zaposlenih) ili u Hrvatskoj 3LHD mora imati zaposlenog koji se bavi ekonomijom, i koji samo to radi. Mi nemamo tu veličinu biroa, a to je vani uobičajeno. Prvenstveno to nismo u stanju imati iz finansijskih razloga i skučenog tržišta. Onda to moramo sami raditi, tako da moramo posjedovati i te sposobnosti koje nisu arhitektonske. Arhitekta mora biti i menadžer, poznavati ugovore, kredite…Također organizacija vremena rada na projektu je jako bitna, jer ipak svi mi od ovoga živimo i to mora biti ekonomska kategorija.

I sami ste postali investitor. Vaš biro se nalazi u vlastitom poslovnom objektu. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u boljem razumjevanja procesa investiranja?

Kad je kolega Vedad Islambegović dolazio i kad smo pričali na temu cjenovnika, tada sam rekla da u cijeni koju arhitekta daje moraju biti uračunate i investicije u prostor, opremu, usavršavanje… Svaka arhitektonska firma želi da posluje pozitivno, da bi mogla imati razvoj, a za to je potreban novac. To nije profit. Investicija treba da bude planska. To je normalno. A sadašnje cijene to ne dozvoljavaju. Moraš znati sebi, da bi znao i drugom planirati investiciju. To je često i percepcija klijenta. Zato mislim da nam je  i rad na vlastitom objektu pomogao.

Poslovni objekat Entasis © Haris Čalkić

Danas postoji primjeri gdje ne postoji klasični klijent, već je to zajednica koja gradi? Ponekad je i arhitekta jedan od ulagača?

Arhitekta, naravno, može biti i investitor. I mislim da je to u biti stepenica više kojoj treba težiti jer to ne znači ništa drugo nego nešto osmisliti, dizajnirati i onda to materijalizirati odnosno imati gotov proizvod, objekat, komad namještaja….To je naivno razmišljanje, da se odluke donose samo na papiru. Mislim da će u budućem vremenu takve stvari biti češće. To je čak nadogradnja uloge arhiteke koja mu daje nove mogućnosti. Mi u sklopu firme imamo dio za opremanje enterijera, i to je odlična nadopuna našoj usluzi.

Da li mislite da dolazi do promjene u svijesti investitora, u smislu da oni postaju svjesniji i bolje upućeni? Možda je „druga generacija“ investitora zahtjevnija?

Da. U ovakvim okvirima, klijent koji je čuo za Zumthora, govori o evoluciji koja se dešava i kod investitora. „Druga generacija“ je školovana vani i to su već drugačiji investitori. Faza prvobitne akumulacije kapitala se završava i sad se kreće u daljni razvoj. Dobar primjer je i Vitez, koji je poslije rata bio centar trgovine i tu se puno gradilo. Tu se dešava da se generacija koja je sve to napravila i zaustavila se na tome, nije uspjela prepoznati svoje sopstvene mentalne granice, nisu zaposlili mlađe obrazovane ljude koji su to mogli dalje razvijati i to sada lagano stagnira, odnosno propada.

Vi ste tu i imali prve značajnije realizirane objekte?

Da, prve poslijeratne gradnje u našoj regiji su krenule u Vitezu.Mi smo tu napravili prvi šoping centar, otprilke kad je i Wisa centar napravljen u Sarajevu. Radi se o šoping centru GMS, napravljenom 2000. godine. Klijent je bio jako otvoren. Tada i nije bilo puno dostupnih materijala. Do te 2000te godine, uglavnom su se radile sanacije. Pogledajte gdje je sada Sarajevo, a gdje Vitez. Vitez je tim naglim razvojom ubio grad, tamo praktično nema grada, sve aktivnosti su prebačene u šoping centre i to je trajalo 10 godina, nakon čega slijedi pad.

GMS centar Vitez u izgradnji ©Entasis

U međuvremenu i u Sarajevu su se desile radikalne promjene u prostoru, kao što je prostor Stupa. Izgleda da i institucije i arhitekti imaju manje uticaja nego prije tih 10 godina?

Sjećam se oko 2000te smo imali skupštinu u Asocijaciji, i bila je puna sala u Collegium Artisticum. Bilo je tu puno ljudi iz onog vremena. Preko stotinu ljudi je bilo tu, i postojale su reakcije na prve gradnje. Tada je sve svijetlije izgledalo. Nakon te prve serije investicija, dešava se društvena letargija, koja je imala uticaja na kompletan proces u društvu.

Možda je to sačuvalo Zenicu, gdje se nisu desile takve promjene. Koji bio bio vaš stručni savjet za razvoj ovog grada?

Ne mogu trenutno reći šta je dobro za Zenicu. Tu bi bolji odgovor dao neko ko nema iskustva. Što je čovjek stariji postaje svjesniji svih slojeva koji postoje u prostoru. Ono što je dobro u Zenici je i dalje odlična urbanistička postavka grada zahvaljujući  Neidhartu i urađen dubinski makeover saobraćaja zahvaljujući posljednjem gradonačelniku Zenice. Zenica je radnički grad, zrak je loš, to znamo. Ako pogledate Zenicu dronom iz zraka, jako dobro izgleda.

Ta šema funkcioniše, od Neidhardta do danas. Cijeli grad je djelo modernističke arhitekture i planiranja. To je već vrijedno historijsko naslijeđe; kako se odnositi prema njemu?

Od Neidhardta do danas stvari su prostorno dobro postavljene. Na modernističko naslijeđe smo se navikli, u stvari mi smo dio njega te valjda i zbog toga nije bilo nekih suludih građevinskih ekscesa kojih bismo se sramili. Umjesto toga imamo dobre primjere rekonstrukcija dogradnji. Dobar primjer je rekonstrukcija hotela Metalurg. Sada se radi rekonstrukcija objekta PIO/MIO. Ne treba praviti famu oko toga naslijeđa, niti biti opterećen, nego sa novim intervencijama ne oduzimati postojeći kvalitet grada. Ima tu i tamo loših primjera. Zenica nije još uvijek napadnuta velikim novcima i investicijama, kao što je Sarajevo i to je sačuvalo grad.

Zenica ©Zenicaturizam.ba

Tu je posebno pitanje odnos sa Željezarom koja zauzima gotovo jednak prostor kao i grad. Tu ima mnogo napuštenih industrijskih objekata i neiskorištene infrastrukture koja je nadomak grada. Kako vidite budućnost odnosa grada i prostora Željezare?

Nisam sigurna da u našim uslovima željezara može preuzeti ulogu, kao npr. vani u Londonu, gdje ovakvo naslijeđe postaje prostor galerija, ofisa, stanovanja i sl. Ne zato što ne može, nego zato što je to neodvojivo od ekonomskog razvoja. Znamo da Zenica gubi stanovništo kao i većina gradova u BiH, i teško je pričati o takvim prenamjenama. Trenutno trećina Željezare ne funkcionira. Ne mislim da treba gasiti postojeću proizvodnju. Sada se pokušava sa poslovnim zonama. Možemo mi sutra raspisati konkurs o prenamjeni dijela Željezare, ali pitanje je za koga. Svaki razvoj je vezan za ekonomiju.

Željezara Zenica ©Zeda.ba

Još jedna posebnost Zenica je kontinuitet planiranja prostora Kamberovića polja. Projekat koji je započet krajem 80-tih je dovršen? Javni prostori su uglavnom nepromijenjeni u cijelom gradu!

Stari plan iz 1986. za Kamberovića polje je proveden i mislim da je to dobra stvar. Sticajem okolnosti to je urađeno kako je urađeno, i mislim da je to dobro za Zenicu. Zenica nije imala većih prostornih intervencija, kao npr. u Sarajevu, što je također pomoglo da se sačuva grad. Zenica ima druge probleme, a to je npr. pješačka zona od Bosanke do Carine, koja nikada neće biti prava pješačka zona. Već 25 godina ona stoji kakva jeste, samo oko Bosanke ima šetača i to je to. Tu je dosta manjih privatnih objekata, koji nemaju posebne prostorne vrijednosti, možda emocionale vrijednosti, i koji stoje kakvi jesu godinama. Tu imamo i brdo preko puta Kineskog, kod Beogradske, gdje nema regulacionog plana. S jedne strane imamo definisanu stranu pješačke ulice, a sa druge imamo to brdo. Tu ne može funkcionirati pješačka ulica bez obje strane. Zenica je uspjela da sačuva javni prostor netaknut, ali sa boljim vremenima i ti će prostori doći na red. I naravno kao i svi naši gradovi Zenica ima problem parkiranja.

Koje biste još vaše projekte izdvojili kao posebne?

Projekat dogradnje bazena mi je jako drag. Jedan nepretenciozan projekat rađen za prijatelje. Inače najbolji projekti nastaju kad nema velikih aspiracija, i kada nastaju spontano. Na kraju su ljudi bili sretni, što je istinska satisfakcija, pozitivna emocija. Tu je i projekat Općine u Kaknju, jedna od rijetkih javnih investicija koje smo radili. Tu uopće nije postojala lokacija, postojalo je klizište, koje je trebalo sanirati tako da se napravi lokacija za novi objekat. Od idejnog projekta, preko izrade glavnog, te projekta enterijera i kompletnog nadzora, kao i preživjeti sistem javnih nabavki je nešto čega ćemo se sigurno dugo sjećati. Također bih izdvojila projekat Stambeni kompleks Makovi, čija je realizacija u toku. Radi se nekih 25000 m² stambenog prostora, ali posebnu važnost za nas ima jer je njihova gradnja bila na neki način okidač za ponovno znatnije ulaganje u stambenu gradnju u Zenici koja je bila zamrla.

Objekat Opštine Kakanj ©Anida Krečo

Enterijer Opštine Kakanj ©Anida Krečo

Jedan mali bazen ©Anida Krečo

Makovi ©Entasis

Da li postoji zajednička tema koja se provlači kroz sve ove radove, jedan projekat koji se ne završava?

Kad radim na nekom projektu, unutra i vani je za mene isto. To mora jedno sa drugim da priča, čak i enterijer koji nije puko redanje namještaja, nego arhitektura enterijera mora da bude u skladu sa tim. Pogled sa strane je uvijek dobro došao. Meni često pomogne razgovor sa nekim izvana. Normalno je da arhitekta radi stalno na isti način, ali mijenja se zadatak, mijenja okruženje, kontekst, investitor.

Razgovarali: Ibrica Jašarević i Kenan Vatrenjak