©Piran days of architecture

Piranski dani arhitekture (PiDA) došli su 2016. do svojeg 34. izdanja što je odista respektabilan broj.
PiDA su izvorno zamišljeni kao manifestacija koja obuhvaća regiju Alpe-Adria, dio Srednje Evrope čija je definicija popularizirana 1980-ih godina. U duhu post-modernih tendencija i revalorizacije povijesnih kulturnih formacija preispituje se «dugo trajanje» veza, odnosa i razmjena znanja unutar različitih regionalnih okvira koji nadilaze nacionalne granice. Također, veća pažnja se usmjeruje prema zemljama takozvane «poluperiferije» poput Portugala, zahvaljujući radu arhitekata predvođenih Álvarom Sizom, ili tadašnje Čehoslovačke, čiju avangardnu modernističku tradiciju interancionalo promovira povjesničar Vladimir Šlapeta. Na slovenskoj sceni odigrava se povratak radu Jože Plečnika koji se ugrađuje proces redefiniranja slovenskog nacionalnog identiteta. PiDA su bitno doprinijeli procesu ugradnje lokalnih, «manjih», «drugih» kultura u maticu internacionalnih kretanja, što se pak uklapa i u izgradnju mozaika nove Evrope, Evrope regija, Evrope «ujedinjene kroz različitosti». Slikoviti grad Piran presjecište je kultura i nacija, mjesto susreta kontinenta i Mediterana, Venecije, Srednje Evrope i južnoslavenskih zemalja, grad izuzetne urbane kulture koji nije metropolitanski mjerilom, ali je internacionalan karakterom. Kao takav, dobro je korespondirao sa željom da se o arhitekturi progovori iz svježe perspektive koja tradicionalnim epicentrima arhitektonske kulture dodaje nova žarišta. U osnovi, izvorna polazišta PiDA vrijede i danas.

Svako izdanje PiDA ima zasebnu temu, no pred predavače se ne postavlja striktni zahtjev da se na tu temu neposredno i reagira, a isto vrijedi i za nacionalne selekcije zemalja koje sudjeluju na izložbi i kandidiraju za prestižnu nagradu (uz zemlje koje se tradicionalno vezuju za danas vrlo rastezljivi pojam Srednje Evrope: Italija, Austrija, Slovenija, Češka, Slovačka Mađarska, Hrvatska, uključena je i Grčka). Napomenimo da selekcija projekta za svaku izložbu, a naročito za jednu međunarodnu revijalnu smotru kao što je PiDA, znači i priznanje investitorima, graditeljima, korisnicima, dakle sredinama iz kojih određena arhitektura potječe. Selektirani projekti privlače medijsku pažnju, o projektima se počinje intenzivnije govoriti u javnosti, pa se i među građanima se podiže svijest o kulturi prostora i arhitektonskim postignućima koji uvijek temeljno pripadaju u javnu domenu, čak i kada je riječ o sasvim privatnim investicijama kao što su obiteljske kuće. Zato selekcija projekata podrazumijeva i strateško razmišljanje što ona znači za određenu sredinu, kao podrška već ostvarenim naporima i kao ohrabrenje i putokaz za budući razvoj izgrađenog okoliša.

U svojim dosadašnjim selekcijama nastojao sam, koliko je to moguće, pronaći određenu zajedničku crtu projektima poput vodećih tendencija razvoja izgrađenog okoliša ili specifičnosti projektantskih metoda. Iako to u samoj izložbi nije odmah čitljivo, projektiranje selekcije ima potencijalne pozitivne učinke: osim što bolje rasvjetljava određeni problem, kompatibilni projekti se međusobno podržavaju pa je nacionalni nastup kompaktniji. Ove godine poveznica hrvatske selekcije je slobodno vrijeme shvaćeno u najširem smislu.
To slobodno vrijeme uključuje turizam, industriju koja je jedna od osnova ne samo hrvatske ekonomije nego i hrvatskog identiteta. No, turizam je i globalni fenomen s bitnim utjecajem na životne stilove, urbane dinamike, pa i percepciju čitavog svijeta koji se, u vrijeme dominacije medijaziranog iskustva, na neki način pretvorio u spektakl «turističkog pogleda» (tourist gaze). Turistička arhitektura u Hrvatskoj, kao što to uostalom i pokazuje tradicija modernizma, idealan je poligon za istraživanja koja nisu svojstvena drugim sredinama. Utoliko upravo u području turizma i njemu pripadnim tipologijama i tipološkim hibridima Hrvatska ima priliku dati autentičan doprinos globalnoj arhitektonskoj debati. Uz konvencionalne oblike turizma, u suvremenom društvu sve je jači naglasak na «projektiranju» i komodifikaciji svakodnevice s često socijalno kontroverznim učincima. U rasponu od intimnog do kolektivnog iskustva, široki je raspon transformacija običaja i praksi slobodnog vremena. Dječji rođendani više se ne slave u obiteljskom krugu nego u igraonicama trgovačkih centara, opsesija zdravljem i ljepotom pretvara sport u složenu mrežu industrija, institucija muzeja je radikalno demokratizirana, no pri tome je nestala i aura muzeja kao prostora posebnog duhovnog iskustva. Kakvu ulogu arhitektura ima u kontekstu tih novih dinamika slobodnog vremena? Može li ona dovesti do neke nove kvalitete?

Tako su u hrvatskoj selekciji za PiDA pod pojam slobodnog vremena svedeni muzej, bazenski kompleks, kuća za odmor, akvarij i obiteljski hotel. Urbani konteksti su sasvim različiti: riva otočkog grada Lošinja s bogatom poviješću; popularni park Maksimir sa sportskim terenima, jedan od nositelja urbanog identiteta Zagreba; rahla, no precizno čitljiva morfologija kapetanskih imanja na malome otoku Silbi; plavno područje rijeke uz nekoć industrijski važan, a danas stagnirajući grad Karlovac; te Rovinj, po broju turističkih posjeta najvažnija turistička destinacija Hrvatske, uspješnija čak i od ikone Dubrovnika.

Muzej Apoksiomena (Saša Randić i Idis Turato) polazi od izuzetnog otkrića grčke antičke skulpture, kulturnog artefakta najviše vrijednosti, no projekt se prema Apoksiomenu ne odnosi snishodljivo. Naprotiv, oko njega je razvijena arhitektonska promenada sa sekvencom različitih interijerskih ambijenata (Vanja Ilić, Kulenturato, MKF&AT i Bosnić+Dorotić). Nova arhitektura, interpolirana u staru zgradu kojoj je «izvađena utroba», zahvaljujući izuzetnom samopouzdanju autora ima autonomnu kvalitetu usporedivu s samim ikoničkim izloškom. Muzej Apoksiomena nije ukras rastućoj i sve naglašenije monokulturnoj turističkoj industriji Lošinja, nego izvire iz suvremene eklektičke kulture Rijeke i Kvarnera, te postaje važan element izgradnje suvremenog lošinjskog identiteta.

Muzej Apoksiomena ©Saša Randić i Idis Turato

Kuća za odmor na Silbi (Iva Letilović i Igor Pedišić) je work-in-progress malog mjerila koji pokazuje kako je moguće reinterpretirati vrijednosti tradicije. Kuća koja je izgrađena za potrebe sasvim periferne, no mediteranski relevantne lokalne kulture (otok Silba je u svoje vrijeme imao respektabilnu trgovačku flotu i razvijenu maritimnu kulturu) je u dvije faze zamijenjena novom gradnjom koja poštuje izvorne formate i prostorne odnose, pa i etiku obitavanja, ali u ambijent unosi novi arhitektonski jezik. Ta kuća za odmor kritički je odgovor na «apartmanizaciju» i suburbano deregulirano građenje, pa projekt koji je privatna investicija dobiva javni značaj uzornog modela.

Kuća za odmor na Silbi ©Iva Letilović i Igor Pedišić

Zagreb ali i svi drugi hrvatski gradovi oskudijevaju bazenima koji bi trebali biti uobičajeni dio infrastrukture javnih servisa. Bazenski kompleks na Sveticama u Zagrebu (Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk) nadopunjuje višestoljetni, postepeni razvoj rekreativno-sportske zone Maksimir koja uključuje glavni gradski park povezan s zoološkim vrtom, nogometne stadione, teniske i druge sportske terene. Svi ti slojevi u kontinuitetu su donosili nove arhitektonske vrijednosti što je 1990-tih nažalost prekinuta devastacijom nogometnog stadiona Dinamo, remek-djela Vladimira Turine. Novi bazen povratak je na vrijednosti hrvatske arhitekture: tektoničku preciznost i konceptualnu jasnoću. Ovim projektom u lijepi okoliš uveden je za čitav grad nužan i društveno koristan program s dobrim balansom sportskog duha i hedonističke razigranosti.

Bazenski kompleks na Sveticama – Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk ©fotograf : Tamas Bujnovszky

Slatkovodni akvarij i muzej rijeka u Karlovcu (3LHD) projektiran je u bliskoj suradnji arhitekata, stručnjaka za akvarijski postav i uređenje akvarija, muzeološkog dizajna, tehnologa i drugih. Landfrom arhitektura ukapa se i u mikro-kontekst obale rijeke, ali i u tradiciju renesansnih fortifikacija i urbane strukture Karlovca koji i danas čine važan dio njegovog identiteta. Ekonomski pad Karlovca nakon 1991. doveo je i do stagnacije njegovog urbanog razvoja što ima i svoje pozitivne strane jer nije došlo do većih pogrešaka ili nepotrebnog trošenja prostora. Projekt slatkovodnog akvarija i muzeja rijeka, većim dijelom financiran iz EU fondova, nakon dugo vremena u karlovački ambijent unosi suvremenu kulturu u relevantnom opsegu, ne samo u arhitektonskom nego i u širem društvenom smislu. Muzej će na dopadljiv i poticajan način doprinijeti afirmaciji inherentnih kvaliteta Karlovca, «grada na četiri rijeke».

Slatkovodni akvarij i muzej rijeka u Karlovcu – 3LHD ©fotograf : Miljenko Bernfest

Hotel Amarin pored Rovinja (Lea Pelivan i Toma Plejić/ Studio UP) dopuna je portfelja hrvatske hotelsko-turističke tvrtke Maistra, dio Adris Grupe koja je izrasla iz Tvornice duhana Rovinj. Ta korporacija, u 100% vlasništvu svojih zaposlenika, preuzela je sve turističke kapacitete u Rovinju i okolici, te u aktivnom dijalogu s arhitektima razvija Rovinj u pravcu vrhunske turističke destinacije. Grupa Adris poznata je po odmjerenom i promišljenom pristupu svojim poslovnim aktivnostima što vrijedi i za velike investicije u turizam. Tako je flagship projekt Maistre Hotel Lone arhitekta 3LHD već postavio najviše standarde projektiranja i izvedbe hotela, usporediv s vrhuncima turističke gradnje prijelaza s 1960-ih na 1970-te godine u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Hotel Amarin spada u žanr obiteljskih hotela koji su standardom nešto skromniji, ali predstavljaju poseban izazov po pitanju stvaranja poticajnog prostornog okvira za djecu. Zato su u sobama i javnim prostorima fino zaobljenog volumena hotela projektirane razne interaktivne igre-instalacije (Damir Gamulin Gamba) koje su integralni dio projekta. Posebna atrakcija je instalacija dizajnerske grupe Numen/ ForUse koja se nastavlja na serije njihovih projekata Tape, Net i Tuft realiziranih diljem svijeta, uključujući i znameniti izložbeni prostor Palais de Tokyo u Parizu. Slikovito projektiran okoliš (Ksenija Jurčić Diminić) doprinos je javnom prostoru rovinjske okolice. Slučaj Rovinja pokazuje kako interesi korporacije po pitanjima razvoja izgrađenog okoliša mogu biti usuglašeni s javnim interesom.

Hotel Amarin pored Rovinja – Lea Pelivan i Toma Plejić/ Studio UP ©službene hotelske fotografije Obiteljski hotel Amarin (Maistra)

Svi odabrani projekti na logičan način reagiraju na lokalne specifičnosti, na kontekst shvaćen u najširem smislu: od investicijskih okolnosti, preko elemenata programa do urbanih i prirodnih vrijednosti. Upravo su ti raznoliki elementi konteksta, pa zatim i metode putem kojih se taj kontekst prevodi u izgrađeni okoliš one sastavnice koje se može interpretirati kao «hrvatsko» u selekciji. Ne radi se o estetici, nego o ulaznim parametrima projekata te o specifičnim arhitektonskim znanjima i vještinama koji te ulazne parametre mogu uobličiti u naprednu arhitekturu. Svi projektanti selekcije pokazuju sposobnost govorenja više jezika: lokalnog jezika koji je uvjerljiv u razgovoru s kontekstom, te globalnog jezika arhitekture. U tom razgovoru ključan je slijed: ne dolazi se u lokalnu sredinu sa predefiniranim globalnim receptima i estetikama, pa se zatim forsirano traži način da «kontekst» taj globalni jezik brzinski nauči i primijeni. Upravo suprotno, govoreći lokalne jezike postepeno se stiže do sposobnosti da se uvjerljivo progovori i globalni jezik, i da ga se pri tome i obogati (jezici su žive strukture koje se stalno mijenjaju). Takav dijalog je zacrtan u programu PiDA, pa, ako hoćemo idealizirati, i u ideji ujedinjene Evrope.

Odabrani projekti pokazuju potencijale, ali i neuralgične točke Hrvatske, otvorena pitanja na koje se traže prikladni odgovori. Već duže vremena hrvatska arhitektura prednjači pred društvenom stvarnošću. Kada se pogledaju njena dostignuća, moglo bi se činiti da je hrvatska uređena, socijalno osjetljiva i kulturno suvremena država što nije slučaj. No hrvatska arhitektura ne izmišlja stvarnost, nije fantazmagorija, ne nastaje u društvenom vakuumu. Arhitektura se u svim projektima selektiranima za PiDA pojavljuje kao agent artikulacije već prisutnih potencijala koje prevodi u napredne prostorne forme, a potencijalno i nove oblike društvenosti te afirmira jednu «drugu Hrvatsku» (da posudim pojam koji već neko vrijeme koristi dizajner Boris Ljubičić) koja raspoznaje svoje resurse i posebnosti te od njih stvara i doprinos lokalnoj zajednici i globalno relevantnu kulturnu vrijednost. Možda je baš to jedna od presudnih uloga progresivne suvremene arhitekture, pogotovo na prostorima Srednje i Jugoistočne Evrope: razotkrivanje i plastično dokazivanje činjenice da naša društva odista mogu bolje.