U sklopu časopisa Moderna konzervacija, u izdanju NK ICOMOS Srbija 10/22 objavljen je rad ”Estetika ujednačavanja kroz dogmatizam energijske obnove objekata XX vijeka”.
Autori: Elša Turkušić Jurić i Selma Karačević – Kapić
”Nastojanja ka postizanju održivog razvoja kroz procese energijske tranzicije odvijaju se sporo, nesigurno i nedosljedno u Bosni i Hercegovini. Oskudan je i dijalog institucija, nositelja odluka na ovu temu, sa graditeljskom i planerskom strukom, posebno kada se radi o nivoima graditeljske baštine. Stoga ne čudi što se parcijalno rješavaju pitanja energijskog obnavljanja objekta koji imaju arhiektonska i kulturna obilježja, te predstavljaju neizostavne vizualne segmente grada i kolektivne memorije.
Ovaj rad se bavi jednim dijelom odnosa arhitekture XX stoljeća i uticaja kimatskih promjena implemetiranih kroz institucionalno djelovanje i propise. Naime, unutar rada se razmatra karakter tog odnosa i da li njegova promjena može modificirati načine kreiranja ciljeva održivog razvoja naših gradova i cjelina. Kao rezultat implementacije uticaja klimatskih faktora na ahitekturu u nastajanju je nova arhitektonska i prostorna estetika. Kroz rad se konkretno propituje nova estetika utopljavanja objekata koja izmiče postojećoj estteici, zanemarujući je i bez potrebe o sagledavanju konsekvenci svoje pojavnsoti.
Društvo, na pragu XXI vijeka, usmjerava svoja promišljanja ka mogućnostima inkluzivne i održive kulture, grada i zajednice, uslijed intenzivnih i nepredvidivih klimatskih promjena. Shodno tome, mjere energijske efikasnosti se poduzimaju kako bi se osigurala ne samo bolja i pravednija budućnost, nego da bi čovječanstvo uopšte imalo budućnost na Zemlji.
Izazovi održivog razvoja manifestiraju se na polje graditeljstva i prostornog planiranja kroz niz akcija energetskog progresa. Poznato nam je da je industrijsko-tehnološki progres usmjeravao razvoj novih i postojećih gradova tokom proteklog stoljeća. I uloga arhitekture je tada u značajnoj mjeri usmjeravana izazovima koji su se stavljali pred nju kako bi mogla pratiti korak sa društvenim tokovima. Unutar cijelog tog perioda, mnogobroji su objekti i ansambli svojim prostornim konceptima otjelovili izraz svog vremena i suvremene potrebe društva, istovremeno nadograđujući postojeći ambijent. Ova ostvarenja, vrijedna pažnje, nositelji su arhitektonskih i kulturoloških vrijednosti, prednosti i neodostataka graditeljstva i društvenih tendencija XX vijeka.
Moguće je povući paralelu između tadašnjeg i današnjeg društva, koje globalno teži ka postizanju održivog cirkularnog progresa. Tako je nekadašnja učestalost ka ostvarivanju univerzalnih ciljeva bolje i sigurnije budućnosti stvarala uslove dogmatičnog pristupa u funkcionalističkom mijenjanju gradova, “nestajanju” cijelih ili dijelova historijskih urbanih jezgri i prirodnih krajolika. Na takav neupitni, jedini prihvatljivi, pojavni oblik progresa, usljedile su tendencije stilske restauracije. One su samo nastavile doprinositi razgradnji graditeljskih cjelina jer su često bile etički neutemeljene, te isključivo likovno i semantički argumentirane. Dakle, ostvarivanjem globalnih ciljeva u postizanju općeg dobra, prateći određene društvene mehanizme vršile su se interpretacije na lokalnom, regionalnom ili nacionalnom nivou. Dosadašnja iskustva su pokazala kako je potrebno imati razvijenije mehanizme djelovanja koji će slijedeći stručne metodološke obrasce u sagledavanju šire problematike, svakom lokalitetu i objektu prilaziti na poseban način. I time se jasnije odrediti kako razmatrtai promjene na objektu koje ima status kulturnog dobra ali i objektu koji je neodvojivi dio šire, gradske, kulturne i društvene cjeline.
Transformacije, procesi stalnog prilagođavanja suvremenim društvenim potrebama i promjenama, su alati, bez čije učinkovitosti, gradovi ne mogu opstati i očuvati se. Analizirajući nedavne arhitektonsko-urbanističke projekte kolektivnog stanovanja opaža se zanemarivanje ciljeva održivog razvoja usljed radikalne izmjena karaketa lokaliteta i slika grada. Takav jedan projekt je stambeni toranj «Sarajevo Tower» u naselju Pofalići, oko čije se visine raspravljalo u javnosti zbog mogućeg ugrožavanja efikasnosti vjetrokoridora.[i] Dodatno, evidentno je zanemarivanje karakteristika kvaliteta stanovanja obzirom na lokalnu mikroklimu, jer su južna i sjeverna fasada stambenog tornja na identične, bez obzira na razlike između njih, posebno sa aspekta insolacije i zagrijavanja (slično se odnosi i na istočnu i zapadnu). Drugi primjer neučinkovitosti alata u transformaciji gradskih zona je projekt stambene višespratnice “Ljubljanska 10” u naselju Kovačići. Izgradnja je planirana unutar gustog uličnog niza manjih objekata, od kojih neki imaju značajne arhitektonske vrijednosti, uz frekventnu saobraćajnicu. Neupitno je da će novogradnja, svojim kapacitetom i volumenom, zagušiti ovaj lokalitet i učiniti ga fizički i sociološki neodrživim. Za treći primjer se može uzeti još jedan projekt u izgradnji «Park Residence», elitni stambeni kompleks na Crnom vrhu. Gradnje se odvija na nekadašnjem ozelenjenom lokalitetu koji nije imao šansu da zaživi kao gradski park sa stambenim objektima male spratnosti i gabarita – što odgovora topografskim karaktersitima terena i kulturološkoj slici grada.[ii] Evidentno je kako svi ove recentni primjeri koji nagovještavaju obrise pravca razvoja centralnih gradskih zona su daleko od ciljeva održivog razvoja i promišljanja grada i zajednice kao boljih i zdravijih mjesta za život.
Paraleno sa ovim graditeljskim aktivnostima u Kantonu Sarajevo se provodi projekt «Studija energijske efikasnosti javnih objekta». Apsurdnim se čini, da dok se vrši utopljavanje javnih objekata, pretežno XX stoljeća, istovremeno novogradnje privatnog kapitala zanemaruju i nepovratno umanjuju kvalitet neposrednog fizičkog i društvenog okoliša. Nije li stoga neophodno fokus ka kreiranju održivog društva potrebno izbalansirati na svim nivoima djelovanja, polazeći pri tome od spozanje o heterogenosti prostora kao nositelju kulturološke i historijske vrijednosti?
Estetičke postavke izgrađenog prostora i same arhitekture se nužno moraju mijenjati u novouspostavljenim odnosima mišljenja arhitektura -kimatske promjene. Ali se postavlja pitanje da li jedna esetika treba isključivati ili poništiti drugu, i šta jednoj takvoj odluci treba prethoditi? Primjeri obnove u procesu utopljavanja nekoliko objekata iz XX. vijeka pokazuju kako estetički diskurs nove arhitekture unutar savremene društvene prakse ne postoji.
Stoga je osnovna tema ovog rada analiza posljedica transformacije objekata i njihovog neposrednog okruženja, nastalom implementacijom projekata utopljavanja kroz njihovu sažetu arhitektonsku i kulturološku valorizaciju. Rad polazi od spoznaje kako se utopljavanjem produžava životni vijek objekata za par decenija, umanjuju tekući troškovi održavanja i mijenja unutarnji komfor. Istovremeno se mijenjaju vanjski izgled, karakter objekta i njegove okoline, uloga objekta u kolektivnoj memoriji i slici grada. Iz toga proizlazi druga spoznaja rada a to je da evidentno-posljedična transformacija mikrolokaliteta zahtijeva cjelovitije sagledavanja ovih procesa energijske efikasnosti uz razmatranje mogućih alternativnih riješenja sukladnih karakteristikama objekata.
Cilj rada je ukazivanje na potrebu ubrzanog vrednovanja zgrada i cjelina XX vijeka i razvoja adekvatnih mehanizama institucionalne zaštite, jer upravo one potiču, usmjeravaju, kontrolišu i donose odluke o njihovim budućim transformacijama, naročito izraženo u procesima energetske obnove kao dugoročnog, globalnog projekta. Adekvatna identifikacija i valorizacija će omogućiti prepoznavanje njihove dostojanstve uloge koju su imali u razvoju društva, te učiniti njihovo prisustvo vidljvim.
Utopljavanja zgrada uz druge procese ostvarivanju energijske efikasnosti postali su osnovni alati u stalnim transformacijama gradova. U radu polazimo od pretpostavke da je moguće energijski unaprijediti objekt XX. vijeka, obnavljajući njegove postojeće kulturološke i prostorne vrijednosti, kao i pripadajućeg ambijenta, uz njihovu prethodnu valorizaciju.
Struktura rada se sastoji iz dva dijela: opšteg, koji pokazuje institucionalni i pravni okvir djelovanja procesa energijeske tranzicije, i posebnog, koji predstavlja studiju slučaja. Potonji se bazira na analizi tri značajna javna objekta (administrativni, zdravstveni i obrazovni) u Kantonu Sarajevu na kojima su provedene mjere eneregetske efiskanosti rekonstrukcijom njihovih fasade primejnom novih materijala ili djelomičnom izmjenom originalne drvene stolarije. Odabir ovih objekata leži u činjenici da je materijalizacije fasade bila prepoznatljiv dio njihovog karaktera.
Unutar rada će se koristiti smjernice dokumenata: “Istorijskim tematskim okvirom 20. vijeka” (“The 20th century Historic Thematic Framework”) i «Dokument za održivo upravljanje kulturnom baštinom» (European Cultural Heritage Green Paper).”
Kompletan rad pročitajte OVDJE.
