Autorica: Ena Kukić
Godina je 1971. u Jugoslaviji. Dok se sa radio aparata čuje o zlatnoj medalji Mate Parlova i prvoj zvaničnoj posjeti Tita Vatikanu, na hodnicima bolnice u Slavonskom Brodu priča se o Hrvatskom proljeću i „kulturno“-političkim nemirima. Ljeto je vruće i teško se kretati. U jednoj od bolničkih soba leži profesor Rossi. On ne razumije njihove štorije o gradnji hrvatskog nacionalnog identiteta, njegovi nemiri su nešto privatniji, ali mu je podjednako sparno kao i ostalima. Osim toga, smetaju mu i savski komarci. Ne pomaže ni činjenica da je sav u gipsu i ne može pomaći prstom – doslovno.
U sobi Opće bolnice „Dr.Josip Benčević“ na samoj granici Hrvatske i BiH oblikovana je ideja o jednom od klasika arhitekture postmoderne.
Ilustracija ©Dinko Jelečević
Groblje San Cataldo u Modeni prekretnica je života Alda Rossija, i uspjeli pokušaj primjene stavova iznesenih u njegovoj famoznoj knjizi Architecture of the City iz 1966. godine. U tom teorijskom radu urbane doktrine modernizma bivaju zamijenjene ponovnim otkrićem tradicionalnog evropskog grada, a primijenjena teza je i pažljiva ugradnja nove arhitekture u postojeću tkaninu grada. Ovaj projekat je prvi koji reflektira estetiku i vrijednosti evropske postmoderne.
Radeći intenzivno na konkursnom radu Pompidou centra u Parizu, Rossi se zaputio u Istanbul i doživio jednu od nekoliko saobraćajnih nesreća u svom životu, od kojih ga je posljednja i koštala istog. Oporavljajući se u bolnici u Slavonskom Brodu, reevaluirao je svoj pristup projektiranju pomirivši se sa vlastitom smrtnošću i u potpunosti se posvetio projektu groblja San Cataldo. Tijekom hospitalizacije počeo je teoretizirati strukturu svog tijela kao niz fragmenata koji se moraju ponovno sastaviti. Taj novi aranžman mora imati elemente starog sklopa, ali ne može biti identičan. Sistem je reduciran: nešto je nepovratno izgubljeno, a nešto malo i dobijeno – poput ožiljaka, pokazatelja proteklog vremena.
“…the question of the fragment in architecture is very important since it may be that only ruins express a fact completely… I am thinking of a unity, or a system, made solely by reassembled fragments.”
Taj element života jasno je naglašen i u Rossijevim teorijskim radovima i uvijek se provlači poput ideje vremena u djelima Hansa Zimmera. Iako je utjecaj melankolije na književnost i likovnu umjetnost opsežno proučen, njena prisutnost u arhitekturi uglavnom je zanemarena, a nemoguće ju je ignorirati analizirajući djela Alda Rossija. Naposlijetku, uspoređujući Rossijevu grafiku sa slikama Giorgia De Chirica, uočavamo isti jezik emocija. Oscilacija između entuzijazma i razočaranja, života i smrti, koja obilježava Rossijev rad, najvidljivija je u kreaciji za Modenu.
Rossijeve skice za projekat prikazuju trokutaste, kvadratne i kružne strukture koje nalikuju dječjim građevinskim blokovima. Oblici su podsjetili Rossija na Gioco dell'Ocha, popularnu dječiju igru gdje se igrači kreću duž spiralne staze, susrećući prepreke kao što su most, bunar, labirint, i naposljetku, smrt. Američka kritičarka Karen Stein ukazuje na sličnost Rossijevih kreacija sa Pinokiiom Carla Collodija, nazivajući Pinokijevo cilindrično tijelo, sferičnu glavu i trokutasti nos antropomorfnom arhitekturum Alda Rossija.
Situacija ©Aldo Rossi Foundation
Kako je dizajniran San Cataldo? Lokacija na kojoj je izgrađen bila je dom drevnog groblja arhitekta Cesare Coste koje se sastojalo od ogromne količine ručno uklesanih kipova i nadgrobnih spomenika. Groblje koje je Aldo izgradio analogni je put kroz sve ove slike “kuće mrtvih”. Rossi je vjerovao u prijevode prošlosti (opet Architecture and the City), spajao je ideje Cesare Coste i židovskih groblja 19. stoljeća, uzeo fragmente formalnog sastava pronađenog unutar tih groblja i preobrazio ili smanjio specifične elemente kako bi ih predstavio u svom planu.
On koristi zid sličan onome koji se nalazi na groblju Coste kako bi definirao osu i razbio pravougao u niz zona. Rossijev kubični volumen komentar je na groblje kao “kuću mrtvih”, kao i poveznica s židovskim grobljem u pozicioniranju i udjelu zatvorene strukture i praznine. Rossijevo groblje nema krov, podove, prozore ili vrata; umjesto toga, to je samo ljuska s otvorima. Neki od otvora su za svjetlo, drugi za posmatranje, pristup tijelima, pa čak i smještaj kremiranih tijela.
Čovjek unutar kocke ima tek jedan fokus – nebo iznad sebe, ono koje je i arhitekt gledao kroz prozor svoje bolničke sobe u Slavonskom Brodu. Konkursni rad predan je pod šifrom Plavetnilo neba (Le Bleu du Ciel).
©Laurian Ghinitoiu
©Laurian Ghinitoiu
Rossi je iskustvom boravka u bolnici pronašao način da učini arhitekturu metafizičkom; posjetitelj San Catalda se neizbježno suočava s mišlju o smrti, gdje su istine konstantne i neopozive.
Literatura:
Rossi, Aldo – L'architettura della città, Padova: Marsilio 1966.
Rossi, Aldo – Autobiografia scientifica (A scientific autobiography), Parma: Practices, 1990.
Seixas Lopes, Diogo – Melancholy and Architecture: On Aldo Rossi, 2015.
Datum objavljivanja: 01.11.2017.
