3650 Dana Arhitekture* zvuči kao neka puno više NSFW verzija 120 Dana Sodome. Nije to loša usporedba.
Možda negdje postoji snimak tačne rečenice, ali otprilike je, po sjećanju ovog autora, jedna od najbitnijih izjava izrečenih na Danima arhitekture glasila ovako:
„Čini se da vama treba kolektivna terapija“ -Idis Turato, kurator DA 2017
Istina je. #Treba.
Dani arhitekture su terapija.
U usporedbi čak i sa susjednim državama, arhitektonska scena u BiH izrazito je malena, nepovezana i unutar teritorija države i sa svjetskim tokovima. Naši arhitekti rijetko gostuju vani, rijetko rade internacionalne konkurse, a još rjeđe imaju prilike graditi u drugim državama. Posljedica je to prvenstveno činjenice da je nivo investicija u gradnju jako mali u usporedbi sa bližim i daljim susjedstvom, a i ono što se izgradi arhitektonski je često slabe kvalitete. Već preko dvadeset godina bosanskohercegovački arhitekti tavore radeći legalizacije, sumnjive narudžbe za investitore sumnjive biografije i tek poneku veću ili manju investiciju koju spletom sretnih okolnosti dovedu uspješno do kraja. Nije čudno što se tijekom godina u profesiji koja ionako nije, globalno gledajući, postavljena na psihički najzdravije temelje, stvorila toksična atmosfera koja se vrlo često znala prenijeti i na diskusije na samim Danima. Kroz Dane arhitekture naučili smo komunicirati jedni s drugima i sa svijetom. Gola je istina i životom ću braniti tu tvrdnju pred bilo kim da prije 5 godina arhitekti u BiH nisu znali razgovarati. Nevjerojatno je bilo, iz godine u godinu, gledati diskusije inteligentnih, obrazovanih ljudi koji pričaju jedni s drugima kao da su proveli 20 godina u samici.
„Expect poison from standing water“-William Blake
Dani arhitekture su kamen u žabokrečinu.
Svake godine Dani pokušavaju pročistiti ustajalu vodu dovodeći nam predavače iz inozemstva. Ponekad nam gosti govore o problemima koje i sami imamo (npr. Iran, Turska, Hrvatska), ponekad nam pokazuju da postoji nešto potpuno drugačije (npr. Danska, Austrija). U oba slučaja Dani nam pokušavaju objasniti da nismo sami. Ta cirkulacija ljudi, ideja i mišljenja je izuzetno važna. Izvana to izgleda kao da tu dođe nekih desetak stranaca, zatvori se u kino sa još toliko (ili ipak malo više) domorodaca i svi zajedno prosipaju pamet i pokazuju jedni drugima lijepe slike lijepih kuća. Ja tebi vojvodo, ti meni serdare i ta priča. Međutim, iz svakog od tih predavanje se može nešto naučiti, pa, ako ništa, to da neko ko je međunarodno priznat može biti smotan i dosadan.
Ove godine, na jedanaestim Danima arhitekture, kurator Dinko Peračić, hrvatski arhitekt, stavio je težnju na temu „Prostor slobode“. Tema se nastavlja na temu prethodnih dana arhitekture (Kontinuirani enterijer koji je bio posvećen potpunoj kontroli. Može se reći da su ove dvije teme komplementarne. Tema je povezala niz predavanja, izložbi i radionica u pet dana koliko je festival trajao. Previše bi bilo opisivati svaki događaj pojedinačno pa ćemo samo izdvojiti najbitnije.
Dani su otvoreni izložbom ‘3650 Dana arhitekture u Sarajevu’, koja predstavlja retrospektivu festivala u 10 godina postojanja. Kronika je to odrastanja kako festivala tako i njegovih organizatora. Mali, nepretenciozni studentski projekat prerastao je u najznačajniji festival u regiji. Subjektivno bih ga stavio ispred Dana Orisa (bez ljutnje, braćo i sestre iz Hrvatske) koji jeste veći, ali nekako hladniji i tromiji. Materijali sa izložbe bit će skupljeni i knjigu istoga naziva. Izložba je bila ujedno i poziv za dopune i komentiranje sadržaja knjige.
Predavači su na temu odgovorili različito (neki, činilo se, nisu nikako). Možda najbolji odgovor na temu i, prema potpuno subjektivnom ,nikakvim konkretnim činjenicama potkrijepljenom mišljenju autora ovih redaka, najbolje predavanje održale su SKROZ iz Hrvatske. Iz (objektivno) nemogućih situacija i nula budžeta, uspijevale su iznova i iznova izvlačiti vrhunsku arhitekturu koja se pritom, bilo pristupom projektiranju, bilo izvedbom, potpuno poklapala sa zadatom temom. Kokošvaroš is t h e shit.
BH učmalost pokazala se na radionici Jorda den Hollandera. Usprkos tome što je učešće bilo potpuno besplatno, vrlo mali broj ljudi uspjela je zainteresirati kombinacija kinematografije, arhitekture i biciklizma. Zastrašuje činjenica da samo par dana ranije na besmislenom mitingu se moglo skupiti 15.000 ljudi, a na besplatnoj školi ni pet.
Ovogodišnja pomama za Trebevićem nije mimoišla ni Dane. Bavili su se bob stazom. Konkurs koji je organiziran u sklopu festivala dao je nekoliko vrlo zanimljivih prijedloga. Pobjednik je bio rad „Nova topografija“ Tijane Mačkić, Marine Nešić i Bogdana Novakovića. Specijalno priznanje dobio je rad “Res nullius, res communis” autora Richarda Lee Pelegrina. Podrobnije o ovom konkursu bit će riječ u nekom od sljedećih tekstova. Bilo kako bilo, skrenuta je pozornost na ovaj zaboravljeni objekat, a možda i najznačajniji objekat na Trebeviću. U njegovoj revitalizaciji bit će potreban oprez i suptilnost koju, već je to očito, u gradu nema. Stoga je ovaj konkurs važan dokument pristupa drugačijeg od onog koji imaju trenutne vlasti.
Izrazito bitan događaj je bio dolazak britanskog studija ScanLAB koji se bavi laserskim skeniranjem , hm, nabolje je reći, kompletne stvarnosti. U Sarajevu su dva člana Scan LABa Matthew Shaw i Max Čelar održali radionicu u suradnji sa Project V architecture, domaćih arhitekata Vernesa Čauševića i Lucy Dinnen. Studenti koji su učestvovali u radionici imali su priliku raditi sa tehnologijom koja je još u začecima i čiju ćemo širu primjenu vidjeti tek u narednim godinama. Teško je dovoljno naglasiti važnost takve prilike i što sve može proizaći iz nje. Pri tom su izradili prve digitalne verzije 12 istorijski značajnih lokaliteta u sklopu projekta „Living memorials“ koji se bavi opsadom Sarajeva na jedan vrlo delikatan i promišljen način.
Upravo tehnologija koju je ScanLAB predstavio sasvim slučajno bi mogla biti nešto na šta su nas DA pripremali od samog svog početka. Iako još u začecima, potpuna 3D digitalizacija svega postojećeg je neminovna. U vrlo bliskoj budućnosti, svaki kamen, drvo, potok, kuća, sve opipljivo bit će skenirano, izmjereno, zabilježeno, pretvoreno u neki point cloud. Bit će to, na kraju, 1:1 kopija stvarnosti, čije mogućnosti je teško dokučiti. Digitalizacija ove stvarnosti i razvoj virtualnih stvarnosti mogla bi povezati svijet na potpuno nove načine naspram kojih bi današnji internet izgledao kao kameno doba. Gradnja na daljinu, projektiranje za inteligentne strojeve i projektiranje čitavih virtualnih svjetova su zadaci kojima ćemo se možda baviti u budućnosti (o ovoj temi malo više u zasebnom članku).
Samo povezivanjem i otvaranjem prema svijetu ova mala arhitektonska scena može imati budućnost. U tom procesu Dani arhitekture su već odigrali izrazito značajnu ulogu.
Generacije koje sada dolaze na Dane arhitekture, nadati se, neće morati prolaziti kroz ono kroz šta su prolazile njihove starije kolege. Budu li mudri, njima će na raspolaganju biti više od jednog cijelog svijeta.
*3650 Dana arhitekture u Sarajevu naziv je izložbe i knjige – retrospektive proteklih 10 godina festivala Dani arhitekture.
Datum objavljivanja: 01.06.2018.
