Zadnjih mjeseci puno se govorilo i pisalo o bihaćkom Centru za savremenu kulturu KRAK. O njemu su sa oduševeljenjem pisali mediji nagovještavajući posve novi model kolaboracije, djelovanja, učenja i kreiranja. Radi se o konceptualno slojevitom projektu Fondacije za nauku i umjetnost Revizor a koji je uspio animirati Gradsku upravu Grada Bihaća kao vlasnika prostora, u pravcu revitalizacije devastiranog Kluba radnika tekstilnog kombinata Kombiteks u stečaju. Značajnim materijalnim sredstvima viziju su podržali Otvoreno društvo Bosne i Hercegovine (ured u Sarajevu) i European Endowment for Democracy (ured u Briselu) a do sada su na projektu sarađivali arhitekti Ena Kukić i Dinko Jelečević (Grac), grafični dizajner Sead Mujić (Minhen) i privatno projektantsko preduzeće Euroing (Bihać). KRAK je uspio skrenuti pažnju i njujorške Foundation for Arts Initiatives te dobiti materijalnu poršku za osmišljavanje jednogodišnjeg programa, a web-stranica, koja prema riječima članova KRAK-kolektiva „treba biti uskoro puštena u rad“, projektuje programsku i idejnu viziju ove hibridne ideje koja bi se u svome totalitetu mogla okarakterizirati kao umjetnost socijalne prakse.
Multifunkcionalni KRAK želi oživjeti lokalnu zajednicu i u poluzapuštenoj industrijskoj zoni u naselju Hatinac poslužiti kao socijalni, urbani i kulturni regenerator sredine u kojoj djeluje. Iako su svi građevinski radovi u potpunosti izvedeni a prostor opremljen vrhunskim namještajem, opremom i pomagalima, pandemija je učinila svoja i zvanično otvaranje odgodila do nekog povoljnijeg trenutka.
Ono što KRAK čini jedinstvenim i vrlo autentičnim u njegovoj namjeri, jeste želja da uključi pojedince i grupe najrazličitijeg spektra. Segment koji se čini posebno izazovnim jeste izravna kolaboracija sa Mjesnom zajednicom Hatinac u kojoj je KRAK smješten. Štaviše, Mjesna zajednica kao administrativna jedinica trebala bi postati co-worker u prostoru koji je osmišljen kao otvoren, transparentan i moderan te svoje korisnike poziva na saradnju i kreiranje zajednice (community building). Obzirom da se radi o vrlo jedinstvenom i prilično eksperimentalnom pokušaju, koji kao takav skreće pažnju struke i javnosti čak i na međunarodnom nivou, postavlja se niz pitanja o lokalnoj svijesti i (ne)podršci koju KRAK dobiva u artikulaciji jedne progresivne ideje u kojoj se na kreativan način postavlja pitanje o percepciji javnog prostora; o aktivnoj participaciji građana u kreiranju i oblikovanju javnog prostora; o ulozi i značaju kulture u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini; na koncu o uticaju i dominaciji provincije u glavnim društvenim tokovima. Ova i druga slično intonirana pitanja urgentna su jer se Bosna i Hercegovina suočava sa ozbiljnim izazovima odliva stanovništva a niko se do sada nije sistematski uhvatio u koštac sa tim problemom. Građani su siti nepromišljenih poteza, površnosti i neodgovornosti u donošenju odluka koji polako, ali sigurno devastira društveno tkivo sa svih strana, a čiji rezultati ostaju kao trajno naslijeđe odveć malobrojnom naraštaju. Devalvacija profesionalnih standarda ali i općih očekivanja građana, „pandemija“ je koja stihijski traje već nekoliko decenija, kreirajući pritom začarani kruga uz tek malobrojne i rijetko prisutne pojedince sa namjerom da ga prekinu.
Nije li KRAK artikulacija jedne nove vizije koja hrabro definira nove standarde u našoj sredini? Da li bosanskohercegovačkom društvu uopće trebaju centri za savremenu kulturu ma šta god to značilo? Kako se oduprijeti destruktivnim vizijama naših mjesnih zajednica čiji domet ne projektuje dalje od masovne izgradnje – u umjetničkom smislu loše oblikovanih i u tehničkom pogledu slabo izvedenih „šehidskih obilježja“ i bezkorisnih „krajputaša“? Kako stati ukraj lokalnim inicijativama trendovskog kreiranja „spomen soba“ koje zjape prazne i koje ne bude ni minimalni interes kod mlađe populacije za nekom edukacijom ili interakcijom? Iz kojega motiva i potrebe takve retrogradne ideje uopće dolaze? Kako vratiti političku moć kreiranja i sukreiranja lokalne zajednice bez politikanstva i osvetoljubivih odluka pojedinaca suprostavljenih partija – na zadovoljstvo svih građana? Možda najvažnije pitanje od svih – imamo li mi kao društvo još ikakve šanse da se izbavimo iz „gliba“ polupismenih delegata kvazi-parlamentarnog sistema?
KRAK je nastao iz ubjeđenja da je moguće lokalne inicijative oplemeniti sa svježim i stručnim perspektivama čiji cilj je prosvjetljenje i moralni progres. Kolektiv KRAK-a zalaže se za inkluziju marginalnih skupina i povratak vrijednostima međusobnog povjerenja sa ciljem zajedničke transformacije društvenih vrijednosti ka boljem, pametnijem i snažnijem društvu.
Saradnja AABiH i KRAK-a
KRAK u saradnji sa Asocijacijom arhitekata Bosne i Hercegovine, Arhitektonskim fakultetom u Sarajevu, Međunarodnim Univerzitetom Burch iz Sarajeva, Arhitektonsko-građevinsko-geodetskim fakultetom iz Banjaluke, Akademijom likovnih umjetnosti iz Sarajeva i Tehničkim fakultetom iz Bihaća pokreće etnografsko istraživanje sa ciljem artikuliranja novih koncepata socijalnog uključenja sa fokusom na naselje Hatinac. Pritom lokalna gradska geografija služi kao tematski okvir za vizualizaciju nove budućnosti putem održavanja izložbe i simpozija te predstavljanja publikacije idejnih rješenja sudionika.
Postavlja se nekoliko pitanja koja mogu poslužiti kao inicijacija kolaborativnom projektu Hatinac. Iza sturkture. Da li je uopće moguće oživjeti stare prostorne tačke? Kako vratiti život u napuštene objekte industrijske prošlosti? U kojoj mjeri je moguće artikulirati posve nove prostorne vrijednosti i kakva je uloga arhitekata, urbanista, dizajnera, umjetnika ali i lokalnog stanovništva?
Kao krovno strukovno udruženje urbanista i arhitekata, AABH podržava ideje i incijative poput Centra za savremenu kulturu KRAK u Bihaću jer smatra da imaju dvostruku društvenu korist – s jedne strane su kao zajednički gradski prostor katalist koji okuplja ljude i stvara novu kreativnu energiju, a drugo daje prostor mladim arhitektima i da pokažu šta znaju i oblikuju nove kriterije gradnje. Jer upravo KRAK je minuciozna i senzitivna ideja nastala na zasadima entuzijazma nekolicine a koju je po provjerenom „bosanskom modelu“ devastacije, vrlo lako moguće uništiti i bespovratno spriječiti. Sa uništavanjem takve incijative, uništiti ćemo sve kulturne benefite, mogućnosti i obrazovanje mladih ljudi koji bi odrastali u takvom prostoru.