Ulazak u Novo ljeto naš web portal otvara  pozivom za učešće u novoj rubrici.

Kao što je najavljeno u Planu aktivnosti, Asocijacija arhitekata Bosne i Hercegovini teži uvezivanju i uključivanju naše tzv.arhitektonske dijaspore. Bosanskohercegovački arhitekti/ce i urbanisti/ce trebaju zajednički nastup kako bi svoje mogućnosti i znanja širili i van granica naše države. Međutim, isto toliko trebaju i uključivanje naših kolega koji žive i rade van BiH, kako bi iz prve ruke dobili uvid u ono što druga i drugačija scena može da ponudi.

Stoga smo započeli sa radom na novoj rubrici pod nazivom „Crte iz daljine“, u kojoj bi se u vidu različitih oblika izražavanja i korištenih medija (eseji, kratke reportaže, fotografija, video, skica itd.), a sve kroz oči naših kolega dopisnika, moglo vidjeti i čuti šta se to aktuelno ili neaktuelno zbiva u ostatku svijeta.

Prve „Crte“ izlaze iz pogleda našeg kolege dopisnika Bojana Jakšića, koji je nedavni doseljenik u New York. U povremenim javljanjima, Bojan će nas provoditi kroz svoje doživljaje i zapažanja o ovom megalopolisu, kojim neumorno šeta i bilježi sve što mu padne pod oko (a što možete vidjeti i na njegovom Instagram profilu #bojan4dsgn).  

Ukoliko ste i vi jedan od onih koji su svoje karijere odlučili započeti, nastaviti ili završiti negdje van granica BiH, te mislite da nas ono što nam imate reći može zanimati, pozivamo vas da nam se javite i postanete dio ovih kratkih priča i skica iz ostatka svijeta.

Vikend je,

sunčan ili ne, sedmica uvijek ima vikend. Energetska orijentisanost na sebe i svoje potrebe.

U ovakvom okruženju niti jedan vikend ne treba da je isti, možda čak niti sličan. Zato tekst, baziran na fotografskim bilješkama, isključivo pišem vikendom. U metrou, baru, muzeju, galeriji ili bilo kojoj drugoj lokaciji, telefon prepun fotografskih zabilješki, laptop i sumiranje utisaka pretočenih u tekst.

Petak je i iz kancelarije posmatram okamenjeni lik nasuprot zgrade. Plastična interpretacija nekog potonjeg stilskog pravca, nesaglediva iz perspektive prolaznika, dostupna je samo nebeskim letačima i zaposlenicima u susjednim objektima. “Veliki” grad (big Apple). I visoki objekti.

“Veliki” grad jednako je “milijarda” ljudi od kojih svako ima svoju putanju kretanja i ciljeve na dnevnom nivou. Prevesti se do željene lokacije u stiskavcu metroa, završiti ono što treba, sa telefonom postići simbiozu – Dnevni cilj zaposlene osobe. I vratiti se domu, šta god to bilo, u nadi da si ispunio dnevnu kvotu. Suština dana…mmm. Da. Mravinjak, koji se u najpotpunijem smislu te riječi, najbolje osjeti na top turističkim lokacijama. Satiranje od turizma. Uvijek i zauvijek za mene je to Times Square u svom svom kolorističnom dijapazonu električne energije u svrhu marketinga, koji pokreće potrosača da “bankrotira” odmah! I sada tu, baš tu!

Kako bi funkcionisao u Veliko Jabuci, shodno lokaciji na kojoj se nalaziš i sa koje uvijek krećeš za svojim ciljem, bitno je naučiti spektar linija – metro linija.

Linije su crvena, zelena, ima i svijetlo zelena, ljubičasta, plava, narandžasta, smeđa, siva i žuta. Ukoliko se Manhattan uzme kao srce NYC, sve linije čine krvotok, koji je međusobno povezan sa istim. Zapravo, jedna linija ide nekim svojim pravcem, koji njoj odgovara, ne zalazi na Manhattan, jer joj u suštini On i ne treba i ona ima potpuno pravo na to. Jer je u mogućnosti. Nije svijetlozelena G linija ovisnica, da bi se povinovala i poklekla ispred uzdižućeg Manhattanu. O,ne!

Velika Jabuka, kao epicentar svjetskih trendova, prostor sučeljavanja centrifugalne i centripetalne sile, energetski nadahnjujući ujedno i razarajući, je organizam koji se neprestano razvija i kao takav se nameće, jedući sve pred sobom. Angažman superstar arhitekata današnjice itekako je  prisutan. Mecene žele ostaviti trag svog postojanja, kako bi za x godina mogli da se pišu tekstovi o tome kako je nekada neko prepoznao i iskoristio, ciljano, nečiju ideju, koncept i zajedničkim snagama realizovao ideju. A sve u cilju statusnih pozicija. Ko su mecene današnjice, privatni ili državni sektor?! Na koga bi se trebali ugledati mecene sa naših prostora?

Superstar arhitekti svoj doprinos daju projektima koji se realizuju, publikuju i otvaraju polemike u profesionalnim krugovima: da li je to to, da li je objekat previše agresivno nastupio prema svom okruženju, tj., formirao “skyline” koji se izrazito brzo mijenja?! Da li je jedan projekat iz korijena promijenio “hood” i ugrozio tradiciju tog naselja?!

Svakako, ono što je primjetno na Menhatnu i susjednim okruzima, naručito uz obale Rijeka ( East i Hudson River ), je izuzetno veliki broj kranova, ograđenih parcela na kojima se izvode objekti gdje je vlasnik, savjesno i odgovorno, pribavio svu potrebnu dokumentaciju, te je okačio  na vidljivo mjesto, kako bi svaka individua, smucara …(ruku na srce i nema baš puno tih slučajnih prolaznika namjernika koje interesuju građevinske dozvole), mogla da vidi o čemu se zapravo tu radi (ko izvodi radove, a ko je vlasnik i možda se pita odakle mu keš).

Da li New York ima svoj centar, kao nađemo se u centru?! Decentralizacija je učinila to da nalaženje sa nekim nema veze sa lociranjem u centru kakvog ga mi poznajemo. Uglavnom se sa nekim nalaziš na presjeku ulica i avenija sa navedenom orjentacijom ugla na kojem se nalaziš ( sjeveroistok, jugozapad…) ili već se nađes u lokalu ili pored dobro znanog objekta u prostoru… nađimo se kod HOPE skulpture (by Robert Indiana).

Shodno tendencijama i ubrzanom razvoju ortogonalne matrice, svaki okrug je podijeljen na naselja sačinjena od blokovskih formacija, najvećim dijelom, objekata u nizu. Distance između objekata su neznatne, ukoliko se niz prekine. Razlog prekidanja niza je najčešće uvođenje servisne saobraćajnice za potrebe pristupa zadnjem dijelu parcela, na kojima su izgrađene garaže, takođe formirane u nizu. Većinom je organizacija ovakvog tipa u svim okruzima, izuzev Manhattana, gdje cilj opravdava sredstvo, te je iskorištenost parcele 100%, a nebo je granica.

Kako jedan grad, da ne kažem državu, čine ljudi, te na osnovu toga se nekako formira i kultura, u ovome slučaju kultura je potpuni miks – od Nirvane do Silvane, naroda i narodnosti, potpuni United Colors of Beneton, te na osnovu toga svako sa sobom nosi nešto što ovaj prostor karakteriše kao epicentar demografskog diverziteta. Svako, ali svako sa sobom nosi kulturološko obilježje koje karakteriše pojedinca kao predstavnika svoje grupacije. I svaka grupacija je priča za sebe. No, nekultura je potpuno univerzalni oblik ponašanja i potpuni modus prepoznavanja istokorisnika. Ljudi traže poznate načine funkcionisanja, a u želji da stečene navike ne mijenjaju, traže prostor prepoznavanja kako bi amortizovali stres. Stoga, biraju naselja gdje se neće u mnogome razlikovati od okruženja (ovo se odnosi isključivo na zatvorene grupacije u svakom smislu).

Vrijeme je izrazito relativno i nekako ide brzinom brzog voza, (ne brzog voza na našim prostorima), ostavljajući te potpuno mamurnog poslije sedmice koja je prošla, mjeseca koji je izmakao svakoj kontroli, a kad bude prošla godina, neću se sjećati ovoga vikenda, sjedeći zagrijanih obraza, išibanih od hladnog vjetra sa trncima na jagodicama. Sve ce biti pasé.

Novi kranovi, novi objekti koji se konstantno uzdižu, gdje se u određenom trenutku zapitam: ok, da li je isti, gore pomenuti okamenjeni lik fasade, samo trenutno tu nekih 100 godina i da li je njegova budućnost neizvjesna?! Šta je to kulturno-istorijsko nasljeđe Velike Jabuke i da li su ti kranovi crvi koji izjedaju Jabuku, ostavljajući iza sebe kratkoročna nasljeđa?!
Ili je nasljeđe profana arhitektura, javni objekti, parkovi, ortogonalna urbana matrica?!

Čim saznam, naručim piće, udobno sjednem, pretočim u tekst.

To be continued…

Bojan Jakšić. Brčko. 1980. Diplomirani inžinjer arhitekture. Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu.