Tekst je pisan sa željom da pokaže da i male zemlje mogu biti velike, baš velike i to u svjetskim razmjerima bar kada su u pitanju arhitektura i dizajn.
Kopenhagen (København) glavni grad zemlje za koju je čuveni Viliam Šekspir (William Shakespeare) napisao „ima nešto čudno u državi Danskoj“. Naravno ovo je njihov prevod i izgleda nam tačniji od onoga kako ga prevodimo mi i ostatak svijeta „ima nešto trulo u državi Danskoj“, bar kada je u pitanju njen doprinos u arhitekturi i dizajnu. I to u planetarnim razmjerima, a dokaza za to je i više nego dovoljno. Spomenut ćemo samo neke od njih da slučajno ne pomislite kako nismo u pravu. Projekat za objekat čije su fasade, prema nekim istraživanjima, najpublikovanije u svijetu potpisuje poznati danski arhitekta Jørn Utzon (1918.-2008.). Naravno riječ je o zgradi opere u Sidneju (Sydney Opera House). Tu je i neizbježni Bjarke Ingels (1974. – ), jedan od najvećih arhitekata današnjice, čiji projekti i realizacije sigurno nisu najekonomičnija i najpragmatičnija rješenja ali nisu ni nefunkcionalne utopističke forme. Prema njegovim vlastitim riječima osobe koje rade u BIG-u su pragmatični utopisti koji svoje nekonvencionalne ideje uspješno implementiraju u realan prostor. Moramo mu vjerovati jer njegov BIG (Bjarke Ingels Group) ima preko 500 zaposlenih na tri adrese, København, New York, London i izvedene objekte u Evropi, Sjevernoj Americi, Aziji i Srednjem istoku. Da nabrojimo samo neke, Pomorski muzej u Helsingoru (Søfartsmuseet i Helsingør), VIA57 u New York-u i naravno ne možemo a ne spomenuti Amager Bakke u Kopenhagenu. Objekat koji je spojio na prvi pogled nespojive stvari: sport, rekreaciju i uklanjanje gradskog smeća. Zvuči malo nevjerovatno, zar ne. U osnovi to je postrojenje sa trenutno možda najsavremenijom tehnologijom u kome se vrši sagorijevanje otpada da bi se dobila energija koja će se kasnije koristiti za proizvodnju električne struje i zagrijavanje kopenhaških radijatora. Naravno, bez ikakvih štetnih uticaja na klimu i okoliš. Zahvaljujući toj tehnološkoj opremljenosti bilo je moguće realizovati pomalo utopističku ideju. Umjesto uobičajenog krova implementirati skijašku stazu sa stazama za trčanje i rekreaciju na rubovima, a jedan dio fasade „oplemeniti“ sa vještačkom stijenom za penjanje visine 320m za one željne malo više adrenalina u krvi.
Priču o svjetski poznatim danskim dizajnerima možda je najbolje započeti sa Verner Panton (1926.-1998.) jednim od najznačajnijih dizajnera enterijera 60-tih godina 20. stoljeća. Za svoj cjelokupan rad zasnovan na upotrebi svijetlih boja, rekao je da predstavlja pokušaj da kod ljudi probudi želju za bojom jer mu se čini da svoje živote provode u dosadnim, sivim i beživotnim prostorima. Slavu je stekao iznenada. Došla je svom svojom silinom i sa svakom novom kreacijom, namještaja za sjedenje ili rasvjetnog tijela, postajala sve veća. A sve je počelo sa plastičnom crvenom stolicom u obliku slova S, u svijetu poznata kao Panton Chair koja je svoju „premijeru“ imala na naslovnoj stranici Vogue-a, sa Kate Moss koja sjedi na njoj. Svijet je postao prosto zaluđen novim trendom u dizajnu namještaja. Naruđbe počinju stizati sa svih strana planete. Koliko je svjetskom uspjehu ove stolice doprinjeo genijalan dizajn a koliko Kate Moss nikada nećemo saznati. Naravno kada je u pitanju luster Panton Globe dileme nema, sve zasluge pripadaju Pantonu i njegovoj savršenoj kreaciji, a dokaz je u tome da je i danas jedno od najprodavanijih brendiranih rasvjetnih tijela. Pisati o Pantonu i drugim danskim dizajnerima poznatim i izvan granica njihove zemlje a ne pisati o Arne Jacobsen (1902. -1971.) bilo bi blago rečeno krajnje neozbiljno. Njegove čuvene stolice jaje (Egg chair) i labud (Swan chair), koje opisuju kao vrhunski spoj jednostavnosti i skupturalnosti su i danas neizostavan dio enterijera koji drže do sebe. Za njih kažu, ne bez razloga ,da su dizajnerski klasici koji idu uz sve vremenske epohe.
Naravno kada smo već napisali (a ne da nam se brisati) „i drugim danskim dizajnerima poznatim izvan granica njihove zemlje“ smatramo se obaveznim spomenuti i: Jacob Jensen (1926.-2015.), industrijskog dizajnera koji je najpoznatiji po svojim radovima za Bang&Olufsen (B&O). Nekoliko njegovih ostvarenja su dio stalne postavke u muzeju moderne umjetnosti MOMA u New York-u (Museum of Modern Art, New York), Poul M. Volther (1923.-2001.) koji je pozornost svjetske dizajnerske scene skrenuo na sebe stolicom Corona EJ5, koja svojim originalnim skandinavskim dizajnom poziva na hedonističke trenutke uživanja. Ovo „originalni“ nismo upotrijbili tek tako, kao neki puki epitet, jer ona nije varijacija na nešto već viđeno. Stvarno je originalna i nesvakidašnje udobna. Vjerujte nam na riječ, imali smo priliku da sjedimo u njoj. A da, i neobično je „fotogenična“, često se da vidjeti kao dio enterijera u mnogim filmovima, glazbenim i reklamnim spotovima. Veoma je skupa, možda zbog te svoje popularnosti. Nanna Ditzel (1923.-2005.), dizajnerska diva koju mnogi smatraju jednom od najvećih i najznačajnih eksperimentalnih dizajnera u istoriji danskog i svjetskog dizajna. Zašto je to tako, najbolje se vidi iz njenog kreativnog opusa za koji je dobila brojne nagrade i priznanja. Na manifestaciji Milanskih trijenala (La Triennale di Milano), utemeljenoj za promidžbu inovativnog i kreativnog dizajna, višestruko je nagrađivana, srebrenom medaljom 1951, 1954,1957 i zlatnom 1960 godine. Dobitnica je i prestižne Lunninog-ove nagrade. Svoj najveći komercijalni uspjeh postigla je sa Trinidad stolicom nevjerovatne prozračnosti od perforiranog furnira za koju 1995. dobija ID Prisen, priznanje koje se dodjeljuje za najbolji danski dizajn od strane danskog centra za dizajn (Dansk Design Center). Prije toga, 1990. godine na međunarodnom konkursu (International Furniture Design Competition, Japan) sa klupom za dvoje osvaja zlatnu medalju, Poul Henningsen (1894.-1967.) za koga sa sigurnošću možemo reći da je poznatiji po svojim inicijalima PH nego po imenu. Bio je svestrana ličnost, bavio se arhitekturom, filmskom režijom, pisao je tekstove za pozorišne revije i još mnogo toga. Ali ono što ga je najviše zanimalo i što mu je na kraju donijelo svijetsku slavu bilo je proučavanje vještačke rasvjete u zatvorenim prostorima. Radio je na teoriji koja za osnov uzima da oko posmatrača nikako ne bi trebalo biti izloženo direktnoj vještačkoj rasvjeti. Difuznu svjetlost je smatrao pravim rješenjem. Na osnovu tih istraživanja razvio je vlastitu liniju rasvjetnih tijela koju je nazvao PH lampe po početnim slovima svoga imena i prezimena. Osnovna karakteristika njegovih kreacija je višeslojnost koju čini 3-8 sjenila, a čiji je jedini zadatak da lome svjetlost iz centralnog izvora da bi se dobila blaža, difuzna svjetlost. Ono što posebno treba istaći kod PH lampi i lustera jeste da nijedna od tih ploha nije postavljena nasumice i ne podređuje se dizajnu, čak suprotno ovdje je dizajn podređen funkciji. Njihov položaj je striktno određen matematičkim proračunima koje je radio sam Henningsen. Ili da se ispravimo, ovdje samo na prvi pogled izgleda da je funkcija stavljena iznad izgleda. Prava istina je da je postignuto savršenstvo bez kompromisa. Upravo zbog tog jedinstva funkcije i nekog bezvremenskog dizajna PH rasvjetna tijela i dalje predstavljaju nešto prestižno u svakome enterijeru.
Nema nikakve sumnje da su gore spomenuti dizajneri svojim kreacijama ostavili neizbrisiv trag na svjetskoj dizajnerskoj sceni i to na najvećoj razini. Da se taj kontinuitet nastavlja nema nikave dvojbe jer su se na pozornici pojavila neka nova imena koja su već uspjela da se upišu u svjetsku povijest dizajna. Tu prije svega mislimo na Kasper Salto (1967. – ) industrijskog dizajnera koji se specializovao za dizajn namještaja. Još kao relativno mlad dizajner, zahvaljujući svome talentu uspio se nametnuti i osvojiti više prestižnih nagrada između ostalog i Spectrum Award for Product Excellence, London (1998), G Prize, Japan (1999), Red Dot Award, Germany, Danish Furniture Award, Denmark i Le Grand Prix du Design, France (2003), Reddot design award, Germany (2013) … Najpoznatija ostvarenja svakako su mu stolice Runner chair i NAP chair za koje dobija nagrade ID Prisen odnono Design Week Award. Stolice koje svojim izgledom nesumnjivo oslikavaju duh novog vremena ali dizajnerski, po našem skromnom mišljenju, ne donose neki radikalan iskorak u razmišljanju jer igraju na provjerenu kartu, „enkelt og dansk“ (jednostavno i danski). Sasvim opravdano i dovoljno za svjetski uspjeh. Thomas Sigsgaard (1966 .- ) arhitekta koji je kao i Salto višestruko nagrađivan. Između ostalog dobitnik je priznanja Nacionalne fondacije za umjetnost Danske (National Arts Foundation) Jubilarnog fonda Narodne banke Danske (National Bank's Jubilee Fund), trgovačkog fonda LF Foight (The merchant LF Foghts Fund) … a poznat je po projektima za objekte ‘West View’, ‘S house’, ‘HS2’, ‘SLA-house’, ‘TITAN’ i ‘HCA-Penthouse’. Za ove dvije po mnogo čemu slične karijere bar kada je u pitanju količina talenta, broj uspješnih ostvarenja, osvojenih nagrada i dobijenih priznanja, kao i identičan prostorni i vremenski diskurs u kome nastaju i razvijaju se kao nešto logično dogodilo se 2003. godine. Kasper i Thomas se udružuju, osnivaju studio Salto & Sigsgaard i započinju sa zajedničkim radom na polju dizajna. Da je to bilo zaista pametno i mudro „saznaju“ 2011. godine kada postižu, do tada, najveći uspjeh. Osvajaju prvo mjesto na natječaju „Novi nameštaj za sjedište UN-a“ (New furniture for the UN headquarters). Naravno da svrha natječaja nije bila da se dobije novi namještaj u cijeloj zgradi na East River-u, kako se da zakjučiti čitajući sam naslov, nego samo u dvorani službenog naziva Dvorana vijeća čuvara (The Trusteeship Council Chamber), u danskoj poznatija kao dvorana Finn Juhl (1912. – 1989.) – danskog dizajnera, autora namještaja za ovu dvoranu koja je otvorena 1952. godine. 2010. godine biva zatvorena zbog potrebe za sveobuhvatnom restauracijom i novim enterijerom. Na raspisanom konkursu pobjeđuje gore spomenuti dvojac sa potpuno novim prostornim konceptom u enterijeru, gdje sekretarijat prebacuju pomalo neočekivano u sami centar dvorane. Zbog toga prema riječima samoga Salta „zbog pomalo nezaštićenog položaja sekretara“ odlučili su da naprave stolicu sa rukohvatima poput zagrljaja, da bi im stvorili osjećaj zaštićenosti. Kod stolica za delegate, njih 260, odlučili su da ne prekidaju vezu sa djelom Finn-a Juhl-a i njegovom stolicom FJ51. Nova delegatska stolica predstavlja samo „ažuriranu“ verziju iste. Svoju odluku su obrazložili na svečanosti upriličenoj otvaranju: „stvarati iza djela ovako velikog čovjeka i umjetnika koga smo imali priliku upoznati samo preko knjiga i predavanja tokom školovanja za nas je predstavljalo veliku čast i odgovornost. Osjećali smo da ovoj dvorani moramo dati nešto veliko kao što je i on dao.“
.. i nastaviti ćemo pričati ovu kratku nedovršenu priču. Nedovršenu jer želimo upoznati i Dorte Mandrup, Henning Larsena, 3xn, Lundgaard&Tranberg, COBE i mnoge druge koji čine bogatu arhitektonsku scenu Danske.
