Autorica: Maja Ibrahimpašić

Druga godina studija. Prvi ozbiljan arhitektonski zadatak. Projektovanje porodične kuće. U svom novom projektu pokušavamo integrisati sva nova znanja o pravilnoj orijentaciji prostorija, odgovarajućim dimenzijama soba, a usput sve to upakovati u formu koja će biti estetski dopadljiva.  

Od tad je prošlo pet ili šest godina, ja sam usvojila još dosta znanja, ali i dalje mislim  da je projektovanje kvalitetne porodične kuće odgovoran zadatak, za koji je potrebno mnogo znanja i mnogo sati rada.  

Međutim, i prije i poslije toga sam u svom gradu vrlo često nailazila na stambene objekte koji su dizajnirali sami korisnici, zajedno sa majstorima, preskačući u tom procesu arhitektu.
 
Umjesto da pitam kolege arhitekte zašto je situacija takva, odlučila sam odgovore na svoja pitanja potražiti na drugoj strani, kod ljudi koji su u skorije vrijeme gradili svoje kuće.

Za potrebe svog mini istraživanja sam pronašla prijatelje, rodbinu, poznanike, prijatelje prijatelja koji su gradili svoje kuće ili stanove i postavila im pitanje: Zašto (ni)ste angažovali arhitektu?

Prvo je bitno istaknuti da je puno lakše pronaći ljude koji su sami radili djelomične ili potpune  intervencije na svojim domovima, nego one koji su angažovali arhitektu.

 Ono što je bilo iznenađujuće je uniformnost odgovora na obje strane.

I jedna i druga strana su kao prvi razlog (ne)angažovanja arhitekte stavili finansije.

Jedni su se zalagali za to da se uz angažovanje arhitekte, ubrzava proces i produktivnost a vrijeme je novac. Drugi su se zalagali za to da nisu imali novca da angažuju arhitektu a i u svojoj okolini nisu vidjeli neki objekat koji im se sviđa, pa su odlučili da imaju dovoljno vremena da sami rade svoje kuće.

U velikom broju slučajeva, ljudi smatraju da su arhitekti u procesu gradnje kuća (ne)potrebni luksuz. Ako bismo tražili definicije iz rječnika, luksuz je stvar ili usluga čija primarna svrha nije zadovoljavanje egzistencijalnih potreba pojedinca.

Da bismo s potencijalnim klijentom razgovarali da li naš posao ulazi u okvire ove definicije, prvo moramo tu istu osobu pitati da li tačno zna koji je posao arhitekte.

Prema anketi architectsjournal.co.uk, u kojoj je učestvovalo preko 2000 odraslih, većina ljudi uopšte ne zna tačno koje su zadaće arhitekte u jednom projektu.

Od tog broja od 2000 ljudi, 79%  nije znalo da arhitekti se brinu o tome da zgrada ispunjava sve uslove, 72% nije znalo da arhitekti rade i obezbjeđuju potrebnu dokumentaciju za dozvole, a samo 9% je znalo da arhitekti kontrolišu budžet projekta.

Po svemu gore navedenom, postoje dva razloga zašto ljudi ne angažuju arhitektu.

Ne znaju tačno koja su sve zaduženja arhitekte  – utilitarne strana arhitektonske struke
I za ono što znaju da radi arhitekt, ne znaju za dobrog arhitektu – estetske sposobnosti arhitekte

“Kreatori prostora se čude, kako za stvaranje kvalitetnog ambijenta prečesto nema nikakvog razumijevanja na kućnom ognjištu, niti na odlučujućim društvenim instancama, i kako progresivne ideje ostaju mrtvo slovo na papiru, a ne pitaju se sto su poduzeli za popularizaciju ideja, kako bi utječući na svijest o prostoru otvorila prostor njegove demokratizacije.

Ne izgleda li pomalo besmisleno pisati dubokomislene tekstove za nepismene, komponirati za osobe bez sluha, kreirati prostorne ekvilibre za prostorno indiferentne?”

Citat je iz knjige “Arhitektura bez arhitekte” Davora Salopeka , napisane 1974. Međutim, potpuno je primijenjiv i danas. Uvažavanju prethodi edukacija, i zbog toga je neophodno da arhitekti pronađu način da široj javnosti pokažu značaj svog zanimanja.

Arhitektima nedostaje marketing. U Sarajevu je nedavno bila  jedna dopadljiva marketinška kampanja.Slogan je bio: Trgovanje bez oglašavanja je kao namigivanje djevojci u mraku – vi znate šta radite ali drugi ne. Mislim da je vrlo kvalitetno primjenjiva i na arhitekturu kod nas. Taj marketing možemo podijeliti na tri segmenta:

Marketing u virtuelnom svijetu
Marketing u realnom svijetu  – bilbordi
Marketing u štampanim medijima i tv -u

Marketing u virtuelnom svijetu

©Maja Ibrahimpašić

Krenula sam sa najbanalnijim načinom istraživanja. U tražilicu najposjećenijeg bh internet portala sam ukucala riječ arhitektura. Rezultati pretrage za tag arhitektura su bili:

– U Kini otvoren najviši i najduži stakleni most na svijetu
– Iran: Fascinantne fotografije prekrasnih stropova džamija, bazara i javnih kupatila
– Arhitektura budućnosti u Torontu: Stambeni kompleks kao planinski grad
– Nova profesija – arhitekt za ekstremne vremenske prilike
– Arhitektura se povezuje sa famoznim pogledima na Dubai, džamijama u Jordanu i gradovima budućnosti.

©Maja Ibrahimpašić

Poslije pregledanja ovih članaka, nameće se zaključak da je arhitektura nešto nedohvatljivo, što pripada high  – tech društvima i nije dio našeg svakodnevnog života. Ustvari, skoro da nije ni dio našeg kontinenta. Na ovaj način se samo podstiče mišljenje da je kvalitet životnog prostora privilegija bogatih i veliki broj ljudi odbija i od pomisli da angažuju arhitektu u izgradnji vlastite kuće.
 
Iz tih razloga, kada ugase svoje kompjutere, ljudi izađu u svoje susjedstvo i uopšte ne pomišljaju da je ono što njih okružuje isto arhitektura. Što dovodi do slijedeće stavke:

Marketing u realnom svijetu

Zanimljivo mi je bilo da je dobar dio ispitanih koje sam pitala o tome zašto nisu angažovali arhitektu rekao da ih nisu angažovali jer nisu vidjeli nijedan dobar primjer u svojoj neposrednoj blizini.

Dakle, ljudi dolaze u kontakt sa izgrađenim objektima i arhitekturom, ali je ne percipiraju kao nešto dopadljivo.  

Morphosis u jednom svom izlaganju govore o tome da arhitektura mora funkcionisati kao institucija za prevenciju sljepila – dozvoljavajući nam da gledamo sa znatiželjom i da vidimo stvari, da izoštravamo svoju percepciju, organizujemo i reorganizujemo iskustva i na taj način iznova i iznova stvaramo svoj svijet.

Kada pročitamo ovu definiciju, pa se onda vratimo na mentalnu sliku Sarajeva, da li se to slaže?

Ilegalna gradnja, prekrajanja regulacionih planova prema željama investitora, postavljanje nadstrešnica i zatvaranje balkona na svoju ruku, objekti kojima su funkcija i forma u potpunom sukobu su doveli do toga da nam je apsolutno narušena mentalna slika grada. Umjetnost improvizacije je kod nas dostigla nevjerovatne razmjere.

Primjeri kvalitetne arhitekture se nalaze ili u dijelovima grada gdje se prosječan stanovnik Sarajeva ne penje, ili su utopljeni u loše primjere i postaju neprimjetni.

Lebbeus Woods u svom djelu “Sarajevski prozor” govori o tome kako je jedan od načina psihičkog uništavanja Sarajeva u ratu bio što su ljudi, bez pomoći arhitekata, gradili privremene zidove protiv snajpera i radili improvizovane popravke na svojim kućama i radnim mjestima, što je stvorilo degradiranu okolinu.

Pitam se da li je to razmišljanje o prihvatljivosti improviziranih prostora poput jedne vrste PTSP-a ostalo u našem mentalnom sklopu i danas.

I na kraju, kada arhitektura nije prisutna u fizičkom i virtuelnom svijetu, da li možemo reći da postoji

Marketing u sredstvima javnog oglašavanja  – štampani mediji i tv

Prisutnost arhitekata u svakodnevnom životu možemo gledati i po prisutnosti u štampanim medijima i televiziji.

Pregledom programa lokalnih tv stanica, nisam uspjela naći nijednu emisiju koja se bar djelimično bavi arhitekturom. Nisam imala više sreće ni sa istraživanjem arhive njihovog programa.

Da bih napravila poređenje, istražila sam kolika je prisutnost arhitekture u tv programima javnih emitera u Srbiji i Hrvatskoj.

Hrvatska televizija pored tematskih emisija koje se bave arhitekturom, ima i redovnu sedmičnu emisiju “Trikultura” emisiju koja se, između ostalog bavi i arhitekturom i dizajnom. Pored toga, postoji niz kulturno zabavnih emisija koje se bave dizajnom enterijera, uređenjem vrtova i jednostavim savjetima kako uljepšati svoj životni prostor.

©Maja Ibrahimpašić

Što je još bitnije, arhitekti učestvuju u emisijama koje nisu isključivo posvećene arhitekturi. “Intervju tjedna” redovno ugošćava arhitekte i daje im priliku da među stručnjacima i iz drugih oblasti iznesu svoje mišljenje.

Učešće arhitekata u tv intervjuima i diskusijama se praktikuje i u susjednoj Srbiji.

Pored toga, srbijanska nacionalna televizija ima niz tematskih emisija posvećenih arhitekturi pod nazivom “Arhitektura danas”, gdje prate arhitektonske projekte i urbani razvoj Beograda i Srbije na početku novog milenija.

Ljudi se edukuju o arhitektonskim projektima u svojoj okolini i kroz takve emisije im se podiže prostorna pismenost i pokušava podići znanje o kvalitetnim primjerima arhitekture u vlastitom gradu.

U međuvremenu sam uradila još jednu mini anketu. Širi krug prijatelja i poznanika. Pitanje: 3 dobra i 3 loša primjera arhitekture u Sarajevu.

Tri loša objekta: bez ikakvih problema. Tri dobra objekta:Ispitanici  najčešće zastanu na drugom.
 
Educiramo svoju okolinu da reaguje samo na ono što je loše, samim tim praveći marketing tim lošim objektima. Nedostaje nam taj marketinški faktor promovisanja dobre arhitekture.

Za onaj dio stanovništva koji ne prati dokumentarne emisije, u Srbiji postoji emisija “ S Tamarom u akciji”.
Ta emisija, pronalazi porodice koje su u stanju socijalne potrebe, i obnavlja i prilagođava njihove kuće, prikazujući u emisiji sve faze tog procesa. U proces obnove je obavezno uključen i arhitekt.
Na taj način ljudi vide da je arhitekt osoba koja rješava realne probleme s kojima se ljudi, bez obzira na društveni stalež, susreću. Kroz emisiju pokazuju i značaj svakog od izvedenih radova (lekcija: zašto nam je fasada potrebna na objektima je sigurno neophodna i na našoj televiziji).

S novinama je slična situacija. Nijedan bh. dnevni list nema dio koji se isključivo bavi arhitekturom. Čak i u sedmičnim prilozima o kulturi, vrlo rijetko ili skoro nikako se pojavljuju prilozi o arhitekturi.

Uporedimo to ponovo sa susjednim državama:

©Maja Ibrahimpašić

©Maja Ibrahimpašić

©Maja Ibrahimpašić

Za kraj:

Ne mislim da sve ove mjere imaju stopostotni uspjeh i da je situacija puno bolja u susjedstvu nego kod nas, ali mislim da postoje dobre prakse koje bismo trebali usvojiti.
Zbog svega navedenog, mislim da je neophodno da nadjemo način kako da arhitekturu iz strukovnih panel diskusija uvedemo u svakodnevni život.
Ljudi danas rade cijeli život da bi skupili novac za izgradnju svojih domova i poslije svega, ja djelomično  razumijem zašto nam ne vjeruju dovoljno da taj novac stave u naše ruke.
Ako kroz sredstva informisanja ne mogu dobiti sliku šta bismo uradili s tim novcem, ako u svom susjedstvu ne vide šta smo uradili s nečijim tuđim novcem, zašto bi onda mislili da arhitekti rade išta drugo osim mostova u Dubaiju i hotela na Zlatištu?

©Maja Ibrahimpašić: http://worldarchitecture.org/architecture-projects/pppc/marketing_archibald-project-pages.html

Datum objavljivanja: 02.03.2017.