„Švajgen“ su stoljetna imanja na dunavskim livadama u okrugu Dillingen i Donauries. Pejzaž karakteriše blizina Dunava i brojna šumska ostrva u širokoj obrađenoj ravnici,
do kojih se dolazi preko guste mreže seoskih puteva.
Ovdje se uzdiže kapela novog puta, kao dvije ruke sklopljene u molitvi visoko na nebu. Ovako oblikovan krov, gotovo simbol zaštite i sigurnosti, nudi novu referentnu tačku. Kapela i krajolik čine simbiozu. Pojavljuje se nešto novo što ranije nije postojalo. Ipak, ostaje osjećaj da je oduvijek stajao na ovom mjestu.

Unutrašnjost čini zaštitni krov sa strmim grebenom, tako prostor liči na posudu u koju se hvata svjetlost. Industrijska proizvodnja drvene konstrukcije je umjetnički rafinirana, preko površine isklesane i obrađene izrezima, svjetlost opipljivo prelazi preko unutrašnje strane strmih krovnih površina duboko u prostoriju. Oko se gubi u živoj, neshvatljivoj površini. Čak i mala promjena u perspektivi mijenja distribuciju svjetlosti i sjene – udubljenja postaju uzvišenja, zarezi postaju mjehurići. Varljiva sigurnost se rastvara. Krute površine pretvaraju se u svjetlucavo ogledalo vode – svjetlost postaje prepoznatljiva, opipljiva.

Dvije šipke od čvrstog čelika, spašene iz Dunava, čine krst, koji dijeli veliku sunčevu svijetlost. Striktno jednostavna dizajnerska ideja se također odražava u konstrukciji. Sa samo tri šperploče debljine 14 cm, kapela je podignuta s gotovo dječjom lakoćom. Petoslojni paneli formiraju površinu sa strane prostorije i omotani su samo pločom sa zaštitne ploče. Ovo nije mjesto koje se želi doživjeti u prolazu – mnogo više je mjesto molitve, predanosti, kontemplacije i tišine.

Tekstualni osvrt stručnog žirija izložbe Collegium Artisticum 2022 slijedi u nastavku.

Iako je iznikla iz religijskih pobuda, kapela na dunavskim livadama je prostro vrijedna mnogo više od onog volumena koji obuhvata. Upravo je taj značaj, koji je kompresovan u jednom malenom objektu, nedokučiv većini jer tek onda kada ostanemo sami sa sobom uvidimo koliko je prostranstvo oko nas. Na taj vrlo jednostavan način kapela prima u sebe i obezbjeđuje fizičko i spiritualno sklonište za svaku dušu koja u nju kroči. Arhitektonski vrlo jednostavna, oštra forma strmog grebena izvija se na ravnom dunavskom krajoliku, imitirajući ruke sklopljene u molitvi. To je vjerovatno jedina forma dostojna prostora u kojem se čovjek predaje i povezuje sa svevišnjim, prostor koji je opipljiv i iznutra i s vana.

Ovo nije “ mjesto koje se želi doživjeti u prolazu”, već “mnogo više, mjesto molitve, predanosti, kontemplacija i tišine” kako navodi autor. Možemo zaključiti da, ako se skinu religijska obilježja, ovo mjesto može primi svakoga ko se osjeća čovjekom, bez obzira na ličnu orijentaciju.

Ova karakteristika izdvaja arhitektonski rad na projektu kapele kao rad vrijedan priznanja i rad koji pokazuje da je umjetnost u suštini a ne u veličini zadatka, na koji je autor odgovorio u jednom dahu, a koji je dugo držao u sebi kako bi osjetio njegovu punu vrijednost.