Grupa arhitekata, Jasmin Sirčo, Dunja Krvavac i Ilma Sirčo, je postavila snažan čelični objekat – spomen obilježje – most na kameni pejzaž prepun stravičnih slika iz, ne tako davne, prošlosti rata u Bosni i Hercegovini.

Koncept rješenja bazira se na prelasku puta koji vodi prema Kazanima, gdje je njegovo centralno obilježje most iznad jame. Sam put sastoji se iz niza sekvenci, koje pripremaju i uvode posjetioca. Staza se zadržava uska, teško prohodna i posuta kamenim tamponom. Uz stazu se postavljaju uske vertikalne ploče koje se ujedno simboliziraju nestabilnost i poremećaj sistema društvenih vrijednosti. Na pločama, visine 120cm, a širine 15cm, koje su materijalizirane na isti način kao i sam most, nema natpisa niti bilo kakvih oznaka. Njihova uloga je da pojedinačno predstavljaju sve žrtve zločina – u nadi da će se preostali posmrtni ostaci žrtava ekshumirati te da će se utvrditi tačan broj stradalih na Kazanima – jedna ploča je jedna osoba pa tako prateći kameniti put do jame, pojavljuje se oko 200 ploča koliko se predpostavlja da je ubijeno ljudi.

Kada se utvrdi tačan broj, postaviće se i prikladan broj ploča na način da su rijeđe raspoređene na samom početku staze, a njihov broj i gustina se povećava kako se posjetioc približava kraju staze. Ujedno ploče služe da uvedu posjetioca i pripreme ga za ulazak u most koji predstavlja mjesto katarze osjećaja pa tako se na samu fizičku težinu puta dodaje i simbolička i emocionalna težina, slično načinu na koji Daniel Libeskind uvodi posjetioce u Jevrejski muzej u Berlinu.

Posjetioc prolazi isti put kojim su prolazile i žrtve zločina, uspinjući se do jame Kazani, iznad koje je postavljen most – spomenik, preko i kroz koji prolaze posjetioci koji u jednom trenutku stoje direktno iznad jame. Mostovi nas ne ostavljaju ravnodušni, mostovi obično spajaju razdvojene cjeline, a u ovom slučaju simbolika je višeznačajna. Prelazeći most, mi se poistovjećujemo sa žrtvama, simbolički ponavljamo taj put i suočavamo se sa prošlošću, poklanjamo se stradalim – kada nam se ukazuje svijetlost na kraju tunela, tačka u tami prema kojoj želimo da idemo – izlaz – simbol one bolje budućnosti. Otvor na kraju mosta, širok 80cm, tek da jedna osoba može da prođe kroz njega nam daje osjećaj olakšanja dok se pred nama ukazuje pogled na zlatnu dolinu – otvara se pogled na Sarajevo, pogled koji prati svijetlucanje Miljacke kako teče u zapadno sunce…

U nastavku pročitajte osvrt stručnog žirija na ovaj projekat.

Nije lak zadatak obilježiti jedno takvo mjesto i probuditi emocije nekog posjetioca, koji će u početku vidjeti samo jedan čelični objekat i možda se zapitati zašto je baš tu, čemu služi? Most, vidikovac, staza, zaklon …ili možda ništa od toga. Arhitekti su kroz igru volumena, materijala, pozicije, svjetla i zvuka, provukli prošlost, sadašnjost i budućnost.  Cilj je bio, kako i sami kažu, da posjetioci kreiraju individualne i subjektivne reakcije. Ne samo da vizuelno dožive ovaj objekat nego i da ga osjete, dotaknu korten, čuju vibracije, pogledaju kroz procjepe u podu mosta, izgube pogled na nebu. Na tom prelasku posjetioc je sam, širina mosta dopušta samo jedan prolaz, kolona, jedan po jedan…horor neke bolne prošlosti, a na kraju tunela svjetlo, pogled prema budućnosti, kadriran pejzaž na grad …život.

Ideja je tu jaka, nadamo se da će  jednog dana čelični most na kamenu u Bosni svjedočiti o prošlosti, ali isto tako zračiti i težiti novom, boljem.