Svake godine, pokušavamo izložbom Collegium Artisticum odgovoriti na pitanje “Šta je to dobra arhitektura?” Mnogi su se pitali, ima li je uopće kod nas. Nakon, evo već sada već niza godina u kojem se izložba etablirala kao relevantan faktor u valorizaciji arhitekture (bar se tome nadamo) možemo sa sigurnošću reći da je ima. Jedan od dokaza za ovu tvrdnju je i projekat koji je ove godine osvojio Nagradu za realizaciju, a to je Hiža Mišljenova zeničkog ateljea Studio Entasis.
A se leži dobri gospodin gost Mišljen,
komu biše priredio
po uredbi Avram svoje veliko gostoljubstvo.
Gospodine dobri, kada prideš pred
Gospodina, našega Isuhrista jednoga,
spomeni i nas svojih rabov.
Gost Mišljen
Selo Puhovac – specifično po vrlo povezanoj zajednici sa par prezimena a najviše Spahića, mahom obrazovani ili svjetovno ili duhovno ili pak oboje
Selo Puhovac – mjesto gdje je pronađen stećak Gosta Mišljena
Selo Puhovac – mjesto gdje je nastala i Hiža Mišljenova
Naš investitor, rodom od Spahića, je izdavač i prirodno, i on je iz Puhovca. Već odavno promovira bosanske vrijednosti i izdaje knjige kao što su Moja Fabrika, Stećci, Kazniona, a sa Hižom Mišljenovom promovira i vrijednosti stare bosanske kuće. Stare, a opet nove – prvobitna ideja, rekonstrukcija stare male porodične kuće, sagledavanjem stanja i analizom, otišla je u sasvim nekom drugom pravcu. Ispostavilo se da je kuća u takvom stanju da se objekat mora srušiti i na njegovom mjestu napraviti novi.
Počinjemo analizom stare bosanske kuće i njenih osnovnih načela od bogumila pa nadalje. Jedna prostorija, centralno ognjište, dimaluk, četverovodni krov. Zajedno sa razvijanjem rješenja, paralelno se objekat rušio te se u tom procesu otkrilo da postojeća magaza može biti zadržana, jer se ispod maltera otkrio vrlo zdravi kamen. Sva opeka iz zidova, tzv. austrougarska je sačuvana, ali na novom objektu ona je dobila ulogu omotača fasade. Sačuvane su i stare grede tavanjače, hrastove i „Šašovci“ ispuna između greda, kao i nadprozornici i nadvratnici. Tipološki, kuća ostaje u istim dimenzijama a dobija mušku – prednju avliju i žensku – zadnju avliju. Muška avlija je javna, sa prednje strane kuće. Ženska je intimna, privatna, relaksirajuća sa vodom i cvjetnim mirisom.
I rušenje kao i gradnju rade lokalni majstori – Majstor Sifet hekla kamene zidove, sadi cvijeće na ulaznim žardinjerama – presađuje jasmin, jer ne može ulaz u kuću, makar bila i gradilište, biti bez
cvijeća.
Magaza, koja je uvijek postajala u ovakvim objektima na pola kuće i služila kao hladna ostava, postaje sastavni dio kuće kao ulazno prizemlje i unutrašnjim stepenicama se veže na gornju etažu. Naravno da je magaza bila niska, pa se i dubilo u zemlju i išlo malo u visinu. I našao se sličan kamen da se dozida visine, a nismo lagali – vidi se gdje smo dodavali nove redove kamena. Sa prirodno ugodnom klimom zbog debelih kamenih zidova, ona postaje kuhinja i prolazni dio kuće prema ženskoj avliji. Stare grede ponovno dolaze na svoje mjesto, ali sad nam one nose betonsku ploču. Ispunu pravimo od originalnih šašovaca. Na spratu ili gornjoj razini, razvija se dnevni boravak, spavaća soba za vlasnike i gostinska. Radove stalno prate komšije i prijavljuju šta nije dobro. Jer to je komšiluk u Puhovcu. Nejednaka visina prozora bila je neoprostiva. Došli su i do gazde.
Četverovodno krovište i centralno ognjište, su korijeni tradicionalnih kuća na ovim prostorima. Mi ga opet pravimo, samo bez streha. Pokrivanje kuće ima vrlo bitan skoro metafizički značaj te se to prati vjerskim obredom-sljeme i druženjem uz okretanje janjeta na ražnju. Da bi bilo nafake. Princip centralnog ognjišta se primjenjuje i ovdje sa kamenim ognjištem u magazi i opečnim na spratu kao reminiscencija na originalne materijale od čega je kuća bila napravljena. I dimaluk odnosno centralni dimnjak izlazi tačno na vrhu četverovodnog krova. Krovište se ne zatvara sa unutrašnje strane, nego se ostavlja kao galerija – biblioteka. Kažu komšije, ma kako će grijati toliki prostor, ali sa ognjišta se potpaljuju, nema dima, dobro griju.S obzirom na lokaciju ovog objekta – stećak Gosta Mišljena je pronađen u neposrednoj blizini, kako se projekat razvijao i ona je dobila ime Hiža Mišljenova. Stara opeka iz zidova, koristi se za oblaganje kuće s polja, i Sifet stalno prebrojava hoće li je biti dovoljno. I smišljamo kako da pustimo kišu iz oluka niz lance. S obzirom da je vlasnik bosanski izdavač, kuća će se koristiti i kao kuća za pisce, a u budućnosti i kao Biblioteka Sela Puhovac.
U nastavku pročitajte i opširni osvrt žirija na ovo arhitektonsko ostvarenje.
«Bogat je ko ne žudi za bogatstvom», reče nekada davno slavni Cicéron.
Tekst koji slijedi, o nagradi za najbolju realizaciju je ustvari, rezimiran u toj misli.
U jednom skromnom ali po nasljeđu bogatom selu, negdje u Bosni i Hercegovini, rodila se, ili možda bi bilo pogodnije reći, ponovo se rodila jedna kuća. Nastala je nakon analize bosanske tradicionalne kuće, nekadašnjih načina života i građenja. Prebogata je ona referencama iz prošlosti, koje se prepliću kroz skoro sve arhitektonske elemente, kako u enterijeru tako i eksterijeru. Možda ništa originalno niti novo u svemu ovome, ali pogled na ono što je bilo je važan dio procesa kreiranja nečeg novog. Međutim, upravo u tom procesu povratka u prošlost i u čežnji za novom budućnosti, ili kako je to projektant kratko napisao “staro a opet novo”, pred arhitekta se stavljaju mnogobrojna pitanja. Jedno od pitanja jeste i “na koji će je put povesti?”. Izbor nije lak jer svi putevi vode negdje, pitanje je samo gdje želimo ići.
Mogli smo putovati u prošlost i tu ostati. Iskoristiti elemente lokalne arhitekture, lijepo sve to “zapakovati” i napraviti kuću za koju bi rekli da je moderna tradicionalna….déjà-vu. Mogli smo, isto tako, u želji da zakoračimo u nešto novo, potpuno izgubiti sve ono što smo vrijedno skupljali i analizirali, ili što bi rekli “ treslo se brdo, rodio se miš “. Niti jedan, niti drugi put nisu pogrešni, ali su puno brži i sigurniji.
Nije Hiža Mišljenova ni na jednom ni na drugom putu, pronašli smo ju na nekom trećem. Poveo nas je projektant na jedno lijepo putovanje kroz historiju, ali nas je na kraju doveo do nečeg novog. ”Staro a opet novo”. Prepoznati ćemo razne elemente tradicionalne arhitekture, od volumena i materijala, do tipologije, a sve vješto i, rekli bi, duhovito “spakovano”. Dovoljno je bilo vidjeti tri prozora smaknuta a niti jedan “u liniji” ili opeku na kamenu, pa da nam bude jasno da projektant nije snobirao arhitekturu naroda i ponekad, možda ne baš najuspješnijih, realizacija lokalnih majstora, nego, na protiv, vješto ih iskoristio, reciklirao u nešto novo, snažno. Dovoljno je bilo provući fasadu ispred krova i sakriti oluk, poigrati se s ritmom ograde, ili pronaći razne materijale na podu unutrašnjeg dvorišta. Tako malo, a tako puno. U interijeru, drvena obloga provučena sa zida na plafone skladno povezuje volumene, dok zid ognjišta u cigli povezuje vanjsko s unutrašnjim.
Nadajmo se da će u budućnosti biti što više ovakvih putovanja, skladnog preplitanja starog i novog, daleko od očiju putnika, koji vjerovatno neće nikada otići u Puhovac, ali zato blizu očiju komšije. A šta je važnije od komšije?
FOTOGRAFIJE: Anida Krečo
