Svake godine, pokušavamo izložbom Collegium Artisticum odgovoriti na pitanje “Šta je to dobra arhitektura?” Mnogi su se pitali, ima li je uopće kod nas. Nakon, evo već sada već niza godina u kojem se izložba etablirala kao relevantan faktor u valorizaciji arhitekture (bar se tome nadamo) možemo sa sigurnošću reći da je ima. Međutim, djelovanje arhitekte moguće je promatrati samo u širem kontekstu. Kako je moguće u društvu koje je po samoj svojoj prirodi autodestruktivno stvoriti zaista dobru arhitekturu? Koliko je moguće da arhitektura kojoj je svrha puka proizvodnja profita ili zadovoljenje taštine pojedinca bude zaista dobra i zaista nešto što želimo promovirati? Velika je diskonekcija između prostora koje arhitekti (ako pretpostavimo da većina živi život tipične srednje klase u BiH, što je vrlo nategnuta tvrdnja) projektiraju i onih u kojima većina od njih kao i većina stanovnika BiH sama živi i radi. Kako u takvom okruženju približiti arhitekturu prosječnom čovjeku, kako ga ubijediti da je ona važna za njega? U tom smislu, žiri je ove godine vrlo mudro ali vrlo beskompromisno postavio kriterije a oni su:
- Doprinos lokalnoj (i globalnoj) zajednici, javnom interesu, kvaliteti života općenito, kroz inovativnost i participaciju
- Snaga i smisao (svrhovitost) ideje i originalnost
- Odgovornost prema kontekstu/lokaciji, održivost
- Kvalitet prostora, dosljedno provođenje ideje u oblikovanju, profesionalnost
Rezultat svega toga je ovogodišnji grand prix. Objekat je to malih dimenzija, jednostavan, pristupačan. Objekat je kojim se ilustrira uloga arhitekte u društvu kakvu bi Asocijacija arhitekata voljela promovirati a to je uloga onoga koji pomaže pojedincu ili zajednici da u okviru svojih mogućnosti stvori i sebi i drugima što bolje mjesto za život.
Iz osvrta žirija:
“Grand prix nagrada ove godine dodijeljena je maloj kući koja se piše velikim slovom. Zejd i Ilma Kobilica iz studija TROKUT realizovali su po mišljenju žirija izvrsnu arhitekturu projektujući Mekteb u Smailbegovićima kod Breze. Izgrađen kao rezultat inicijative lokalnog stanovništva, prostor molitve i učenja ujedno je i centar religioznih događanja i okupljanja zajednice. Autori na mjestu nekadašnje zgrade grade novu, istih dimenzija, ali drugačije pozicije na lokaciji. Mekteb se svojom linijom gradnje povlači sa ulice na način da sada jasno formira zonu ulaza dok se plaštom ritmičnih vertikala ograde distancira od privatnih posjeda. Velika pažnja poklonjena je konstrukciji i materijalizaciji, a arhitektonska ideja dosljedno je sprovedena kroz prostorne odnose osnovnih elemenata kuće. Posebno iskustvo unutrašnjeg prostora postaje drvena krovna konstrukcija od tradicionalnih materijala savremene interpretacije. Svjetlost i sjenka grade atmosferu prostora ulaskom kroz istočne i zapadne otvore zasjenjene ornamentima. Težište kompozicije je mihrab, koji pored svoje duhovne uloge, ovdje ima i estetsku. Mekteb je svakim svojim promišljenim potezom odgovorio na zahtjeve temeljne institucije duhovnosti, vjerskog odgoja i obrazovanja za sve pripadnike Islamske zajednice.”