Predstavljamo vam treći u nizu nagrađenih projekata od strane stručnog žirija u sklopu Collegium Artisticum 2019, rad nagrađen Nagradom za realizaciju enterijera, projekat Franjevački muzej Jajce, realizacija iz 2018.godine, čiji je autor Amar Zuka.

Projekt: Franjevački muzej u Jajcu
Autor: Amar Zuka
U realizaciji projekta učestvovali su stručnjaci drugih struka: Astrida Bugarski ( etnološka postavka), Andrijana Pravidur (arheološka postavka); Drago Bojić (sakralna zbirka); Rajko Paštar (obrada popratnih slika uz izložbu); Franjo Leovac

Više o projektu možete pročitati u nastavku.

(Materijal koji slijedi je dio autorove prijave na CA te je korišten u sklopu izložbe)

Komentar žirija: Uspešna realizacija izložbenog prostora koji je namenski projektovan za određeni broj vrednih eksponata iz fundusa muzeja u okviru Franjevačkog samostana. Prateći različitim oblikovnim postupcima podelu zbirke eksponata u tri tematske celine, arhitekt  je sproveo u izrazu objedinjen i jasno čitljiv koncept rekonstrukcije enterijera. Tamni ton zidova, različitih zidnih elemenata i plafona, kontrastriran sa svetlim tonom kamenog poda, povezuje segmente izlagačkog prostora u celinu tako da se fokus pažnje posetilaca drži na eksponatma, bez obzira na složenu arhitekturu unutrašnjeg prostora. Arhitekt umesto zastakljenih vitrina u većem delu enterijera projektuje volumene kao postolja za izlaganje – u vidu složenih kompozicija kubusa koji su dimenzionisani tako da se omogući optimalni prostor i pozicija za izlaganje pojedinačnih eksponata. U segmentu namenjenom za izlaganje zbirke sakralnih predmeta, religijski karakter i značaj eksponata uspešno je i suptilno podcrtan repeticijom arhitektonskog motiva luka uz uvođenje pozicije oltara. Upotreba svetla u enterijeru dodatno obogaćuje ambijentalni kvalitet ove prostorne intervencije i čini postavku čitljivom.

Projekat enterijerskog uređenja Franjevačkog muzeja u Jajcu nastao je na inicijativu jajačkih franjevaca kako bi eksponati koje posjeduju napokon dobili odgovarajući prostor. Predviđeno je uređenje dijela samostana u kome su se i do sada nalazili eksponati, i gdje je jedino što je govorilo da se radi o galerijskom ili muzejskom prostoru bilo nekoliko vitrina, pa je tom prostoru bilo potrebno udahnuti novi život.
Ograničeni prostorni i finasijski kapaciteti preusmjerili su projektantsku strategiju na osnovne arhitektonske elemente, igru volumenskim odnosima i svjetlošću, koji su dali novi karakter prostoru.
Umjesto nizanja manjih vitrina u kojima bi bili smješteni, eksponati su grupirani na kvadrima koji se nalaze po obodu prostorije. Svaki kvadar povezuje eksponate koji potječu iz određenog historijskog perioda. Iznad svakog se nalazi još jedan kvadar u kome je smješteno osvjetljenje. Kontakt posjetitelja sa eksponatima je time neposredniji, a dinamični prostorni odnosi simuliraju kompleksnost historijskih procesa, smjenjivanje historijskih perioda, istovremenost povijesnih oblika, koji sa ove vremenske distance ne bismo mogli povezati, ali i kontinuitet određenih historijskih formi kroz vrijeme (sinhronost i dijahronost).

Eksponati su podijeljeni u 3 zbirke: etnološku, arheološku i zbirku sakralnih predemta. Za svaku od zbirki predviđen je po jedan prostor. Za razliku od prostora etnološke i arheološke zbirke, gdje je korištena ideja kvadara koji povezuju eksponate, za prostor sakralne zbirke, prvenstveno zbog ograničenih prostornih kapaciteta odabrana je drugačija organizacija. Prostor je struktuiran od niza lukova koji u pravilnom ritmu stvaraju niše u koje su smještene vitrine sa sakralnim predmetima. Prostor završava „lebdećim“ lučnim elementom –„oltarom“, na kome su informacije o samostanu i crkvi. Ovaj prostor na neki način predstavlja transpoziciju tradicionalnog jezika sakralne arhitekture u mali muzejski prostor. Svojom repetitivnošću i elementarnošću prostor ukazuje na posebno mjesto religije u životu ljudi, njenu postojanost i kontinuitet koji se nalazi u kontrapunktu sa dinamičnošću ostalih aspekata ljudske povijesti. Zbog svoje specifičnosti, predmeti su smješteni u vitirine, a njhova pozlata komplementira crnu boju zidova. Centralno mjesto u prostoru arheološke zbirke zauzima vitrina sa izuzetno vrijednim eksponatom – mačem tipa Mošunj, koji predstavlja jedan od tri sačuvana primjerka.

Osmišljavanju prostora prethodilo je upoznavanje sa fundusom muzeja, kako bi se stvorili prostorni odnosi koji će eksponatima dati potrebni značaj. Arhitektura prostora otvara mogućnosti kreativnog promišljanja postavke, tako da je enterijer u konačnici sinteza rada muzeološke i arhitektonske struke, koje se unutar muzejskog prostora nadopunjuju.

Ostale fotografije možete pogedati u galeriji: