Autor: AABH

Projekt tima koji čine autorice Katarina Bošnjak, Aida Botonjić, Maja Ibrahimpašić, Adna Šarac, Urbanističko-arhitektonsko rješenje “Spomenički kompleks tunela D-B” Sarajevo, je odabran od strane stručnog žirija na selektivnoj izložbi Collegium artisticum 2017 među 16 radova u kategoriji Ideja.

Projekt:  Spomenički kompleks tunel D-B, Sarajevo
Autorice: Katarina Bošnjak, Aida Botonjić, Maja Ibrahimpašić, Adna Šarac

Više o projektu možete pročitati u nastavku.

(materijal koji slijedi je dio autorove prijave na CA te je korišten u sklopu izložbe)

© Katarina Bošnjak, Aida Botonjić, Maja Ibrahimpašić, Adna Šarac

“There may well be memorial to those who have resisted, but there can be no such thing as a monument to resistance.” – Lebbeus Woods

Muzej za one koji su pružali otpor se sastoji od Muzeja opsade i Muzeja Tunela spasa koji se nalaze na ulazu/izlazu iz Tunela spasa na Dobrinji (kuća Sloboda) i Butmiru (kuća Kolar). Slike na televiziji i u novinama nisu dovoljni da se shvati opsada. Jedino oni koji su zaista doživjeli opsadu u Sarajevu mogu svjedoče teškoćama života u opkoljenom gradu, tako da je muzej projektovan kao muzej doživljaja iz prvog lica. Opsada se posmatra kao kompleksan dinamički sistem, a događaji tokom opsade se opisuju kroz Teoriju haosa. Prema toj teoriji, može se reći da su građani Sarajeva živjeli stabilan život (red) dok se nije desila opsada (vanjski uticaj). Uslijed toga, građani prelaze u stanje nereda (bifurkacija). U tom stranju, građani moraju poduzeti vlastitu inicijativu (samoorganizacija) koja ih vraća u stanje reda koje je drugačiji od inicijalnog reda. (tokom opsade – red u neredu)
Ponovo se dešava novi uticaj – primirje, koji ih vraća u nered (ovdje je on identifikovan kao konfuzija), jer su građani primorani da ponovo uspostave novi poredak i nastave sa svojim životom. Kretanje je prepoznato kao ključni faktor samoorganizacije i koristi se kao light motiv koncepta. Ista se shema aplicira na oba objekta/lokacije – Muzej opsade i Muzej tunela spasa. U oba slučaja, muzejski dio je podijeljen na dva dijela: dio iznad zemlje i podzemni prostor. Nadzemni dio, kroz seriju različitih javnih prostora (koji mogu biti korišteni za privremene izložbe) slavi svakodnevni javni život koji građani Sarajeva nisu imali dok je trajala opsada. U tom dijelu ne postoji nijedna izgrađena struktura osim kuća Kolar i Sloboda – njihovih skulpturalnih interpretacija.

© Katarina Bošnjak, Aida Botonjić, Maja Ibrahimpašić, Adna Šarac

Izgrađeni dio muzeja je postavljen pod zemlju, sa intencijom da se ne može percipirati sa distance, već tek u trenutku kada korisnik zaista uđe u taj prostor. Na taj način, korisniku je onemogućeno da stekne impresiju o zgradi muzeja ( jer ne treba graditi spomenike otporu) i muzej postaje impresija emocija i iskustava koje posjetilac dobiva kroz posjetu.

Iz javnog prostora, korisnik kroz dugu usku rampu koja se spušta ispod zemlje ulazi u muzej. Na taj način se stvara veza između korisnika i iskustva opsade. Svjesnim potezom projektovanja uske rampe, arhitekti su željeli postići kontrast sa otvorenošću javnog prostora, pokušavajući na taj način uspostaviti intimnu vezu između korisnika i prostora u koji on ulazi.

Kada korisnik uđe u muzej, prolazi kroz ista iskustva kao i građani Sarajeva u periodu 1992 -1995: Prostor konfuzije (šta se ovdje dešava), prostor haosa (izložba), red unutar nereda (tunel) i ponovna konfuzija prije nego završi posjetu, opet kroz usku rampu. Posjeta se završava kao što počinje  na javnom prostoru koji je sam po sebi spomenik (jednom izgubljenog) javnog života grada.