Autor: AABH
“Specijalna nagrada” na ovogodišnjoj selektivnoj izložbi Collegium artisticum 2017 je otišla u ruke Mensura Demira za projekat “Muzej ratnog djetinjstva”. Saradnici na projektu su Sabina Tanović, Bojan Kanlić.
Više o projektu možete pročitati u nastavku.
(materijal koji slijedi je dio autorove prijave na CA te je korišten u sklopu izložbe)
Muzej Ratnog Djetinjstva rezultat je projekta bilježenja iskustava preživjelih posljednjeg bosanskohercegovačkog rata i sjećanja djece 1990-ih. Idejna klica bio je blog, online aplikacija koja je bilježila kratka tekstualna svjedočenja, kasnije pretočena u knjigu Djetinjstvo u Ratu, autora Jasminka Halilovića, osnivača Muzeja. Sakupljena građa predmeta i svjedočenja prezentirani su kao Izložba Muzeja Ratnog Djetinjstva u Historijskom Muzeju u Sarajevu, koja je u konačnici našla dom u iznajmljenoj sali Mjesne Zajednice Logavina. Put do Muzeja bio je neizvjestan, vlasti su duže od pola godine neodlučno mijenjale opcije za lokaciju Muzeja, sa kliznim donacijskim budžetom, ostavljajući nam jako mali vremenski prozor za realizaciju i otvaranje. Lajtmotiv programskog zadatka dizajna nadovezivao se na pozitivna iskustva izložbe iz Historijskog Muzeja: minimalne preinake prostora, crna scenografija, fokus na eksponatima i pričama.
Projektni zadatak tražio je, pored muzejsko izložbenog dijela, smještanje administracije i arhive Muzeja, prostoriju za snimanje svjedočenja, servisne prostore i neovisno korištenje prostora Udruženja građana oboljelih od moždanog udara, takođe smještenih u aneksu sale. Zgrada je građena 1964. godine, sanirana nakon rata, a projekat sanacije zagubljen.
© Anida Krečo
Ulazna partija Muzeja objedinjuje ulaze u obje funkcionalne sredine prostora. Mikro – Muzej iziskuje trikove za uštedu prostora. Tako je garderoba zamišljena i izvedena kao viseća, smještena iznad izlaznog koridora pored prijemnog pulta. U suteren ispod administracije, ulazi se preko padajućih vrata iznad skrivenog stubišta. Izvana bijela kutija unutra postaje tamno siva sa namjerom anuliranja neintimnog mjerila sale. Crna kutija nije dolazila u obzir, jer ovo nije memorijal, niti prostor posvećen temi smrti i stradanju, nego preživljavanju i prerađivanju sjećanja. S druge strane pomjeranje mjerila prostora djeluje u korist evokacije tjelesne memorije djeteta, kojem je svijet enterijera odraslih u uvećanom, neintimnom mjerilu. Zato djeca prave svoje kućice i igraju se ispod stolova. Svako umjetničko djelo pored ljubavi, čežnje, nade i strasti mora imati i dozu ironije. Iz tog je razloga sačuvana neintimna visina, te je parapetni zid skoro dvostruke visine djeteta. Umjesto nametanja emocije, kreiran je amplifikator emocija.
© Anida Krečo
Hodna linija izložbe počinje u uskom hodniku, formiran parapetnim zidom, koji vodi posjetitelja do otvorenog prostora u centru izložbe. Iz ulice u trg – „Grad mora biti kao velika kuća, pri čemu ta kuća opet mora biti kao neka vrsta minijaturnog grada“ (Leon Battista Alberti 1401-1472 De re Aedificatoria, Knjiga I, Poglavlje IX). Na tom enterijerskom „trgu“ zamišljen je višenamjenski prostor za predavanja, radionice, gostujuće izložbe. Kancelarije i administrativni dio prostora, gledaju u izložbu preko ogledalnih prozora. Bojan Kanlić, konsultant projektnog tima, dodao je ideju parapetnog zida kao arhetipski pojednostavljenog labirinta koji vodi posjetitelje. Iznad „trga“, na jednostavnom čeličnom okviru, obješeni su eksponati, kao i projektor koji na zid projicira kratka svjedočenja preuzeta iz knjige Djetinjstvo u ratu. Pravilan ritam postamenata i rasvjete treba skulpturalno naglasiti bezvremenost i trezvenu objektivnost. Cilj autora enterijera nije bio nametati emociju nego dozvoliti da svako formira vlastite osjećaje o izložbi. Klizni budžet tražio je klizna low-tech rješenja – viseća rasvjeta npr. postavljena je industrijski grubo, jednostavno na čelične konzole i U-profile, dozvoljavajući jednostavne promjene pozicije. Dispozicija je iteracijom dovedena do konačne verzije sa minimumom zidova. Sabina Tanović, PhD iz oblasti muzeja i muzejski tim vođen Jasminkom Halilović kreativno su doprinijeli do optimalnog rješenja svih zahtjeva.
U nekada uspavanoj i neiskorištenoj sali u Logavinoj 32, sada stanuje Muzej Ratnog Djetinjstva, prostorni spomenar u kojem su djeca devedesetih u BiH, ostavila svoja sjećanja, stvari koje su održavale vezu sa izgubljenima i izgubljenim djetinjstvom, predmete koje su čuvali više od dvije decenije – heterogene fragmente od kojih Muzej sklapa veliku sliku nečega potresnog, neobjašnjivog. Djetinjstva u ratu. Posjetite tu skromnu kutiju sjećanja i stvorite svoju sliku.
© Anida Krečo
