Frank Gehry ©https://news.artnet.com/exhibitions/frank-gehry-gives-spanish-critics-the-finger-143262

Da li postoji arhitektura bez aktivizma?

Kada bismo početkom ovog milenijuma čuli kovanicu ‘suvremena arhitektura’, nesvjesno, prva stvar na koju bismo pomislili, bila bi neka kreacija iz reda ‘ikoničnih’ objekata Franka Gehry-ja, Zahe Hadid i Normana Fostera, koji su hranili medije i javnu predstavu o arhitekturi ekstravagantnim muzejima i korporativnim sjedištima, te iskovali naziv arhitekte zvijezde (‘starchitect’).

Paul Tuller – ilustracija ‘kraljeva i kraljica’ arhitekture ©http://gizmodo.com/crown-or-dunce-cap-starchitects-wear-their-famous-buil-1576710474

Arhitekt zvijezda (‘starchitect’) je izraz korišten za opisivanje arhitekte kojeg je slava i kritika pretvorila u idola arhitekture svijeta, te mu dala i određeni stupanj slave u široj javnosti. Međutim, arhitekte zvijezde nisu novina. Pogled u prošlost ukazuje na arhitekte zvijezde prethodnike – Frank Lloyd Wrighta, Le Corbusiera, pa sve do Andrea Palladia i Michelangela. Klijenti su oduvijek željeli biti povezani sa vodećim umjetnicima i arhitektima, a otvaranje palate, kuće ili crkve poznatog arhitekte je bio izraz ekstravagancije i upadljive potrošnje. Danas, ovaj fenomen možemo posmatrati kao ‘kompleks medij-arhitektura’. Mediji traže zvijezde, jake osobnosti sa dobrim pričama, bilo da se radi o glumcima, pjevačima, piscima ili umjetnicima, a osobnost i karizma su središnji dio priče i ljudskog interesa.

Klaus – satirična ilustracija na kuratorstvo Rema Koolhas-a Venecijanskog Biennale-a 20014.godine ©https://klaustoon.wordpress.com/2014/11/

Ovi arhitekti učestvuju u svojevrsnom ‘brendiranju’ gradova – jedan od poznatijih primjera je Bilbao, koji je iznjedrio pojavu tzv. ‘Bilbao efekta’, to jest, ideja da će privlačenje svjetske kulturne institucije ( u slučaju Bilbaoa, ogranak Guggenheim muzeja iz New York-a), staviti grad ‘na mapu’, te, zauzvrat, privući investitore, brendove, turiste i kulturnu energiju. Međutim, obzirom da se ispostavilo da Guggenheim ‘tjera’ spontanost ulične umjetnosti i javnog prostora, postavlja se pitanje – da li Guggenheim stvarno potiče kreativnost u gradu, kako je reklamirano, ili je, ustvari, Disneylandovski reper sa luksuznim imenom i skupim ulaznicama za turiste i imućne? Da li je ‘Bilbao efekat’ širenje kulture ili širenje novca?

Guggenheim, Bilbao, Frank Gehry ©https://www.theguardian.com/cities/2015/apr/30/bilbao-effect-gehry-guggenheim-history-cities-50-buildings

Nakon financijskog kraha 2008. godine, došlo je do promjene u paradigmi arhitektonskog imidža. Nekadašnja žarišta parametrijskog dizajna, poput Univerziteta primjenjenih umjetnosti u Beču su, najednom, počela otvarati odsjeke za tzv. ‘društveni dizajn’. Društveni dizajn je dizajn sa svješću uloge i odgovornosti dizajnera u društvu, te upotreba procesa dizajna za poticanje društvene promjene. Propaganda društvenog dizajna inspirisana je mišlju da kreativni profesionalci imaju odgovornost i moć da proizvedu promjene u svijetu kroz dobar dizajn.

Alejandro Aravena, Pritzker nagrada ©http://arquitecturadecalle.com.ar/arq-alejandro-aravena-premio-pritzker-2016/

Ovaj preokret je očitovan i u medijima, gdje se fokus pomjerio od arhitekata zvijezda ka društveno korisnoj arhitekturi i intervencijama manjeg mjerila – dva ekstrema društvenog spektra, što je potvrdilo i dodjeljivanje Pritzkerove nagrade 2016. godine Alejandru Araveni, kao znak afirmacije alternativnih arhitektonskih praksi. Sa jenjavanjem pompe arhitekata zvijezda, na pozornicu stupa ‘aktivistička arhitektura’, koja svakako postoji odavno, no nije imala isti medijski odjek koji ima danas. Aktivistički arhitekti često rade u zajednicama nepovoljnog položaja, sa minimalnim budžetom i u uvjetima gdje vlada očajna potreba za promjenom, te prostorima očite ekstremne urbane nejednakosti, stupajući na snagu tamo gdje je država abdicirala od odgovornosti i gdje tržište ne vidi profit.

Slamovi u Caracasu ©http://www.taxitocaracas.com/Barrios.html

Ova vrsta arhitektonskog djelovanja zahtjeva nove vještine – arhitekti koji rade u siromašnim zajednicama moraju biti u stanju da upoznaju zajednice u kojima žele raditi, moraju imati senzibilitet prema njihovim potrebama i, najzad, imati moć da članove zajednice naprave učesnicima cjelokupnog procesa. Ovo je takozvani pristup ‘odozdo na gore’, gdje se zajednica ili grupa sudionika organizira u svrhu rješavanja određenog problema, nakon pomnog analiziranja, diskusije i formulacije problema, za razliku od pristupa ‘odozgo na dole’, gdje vlast ili planer formira interdisciplinarni tim stručnjaka koji rješavaju zadati problem. Aktivizam, međutim, ne smije izgubiti osjećaj mjerila, obzirom da se pokazalo da princip urbane akupunkture ne donosi značajne promjene na nivou grada, te je potrebno interdisciplinarno umrežavanje, te politička i podrška poslovne zajednice i obrazovnih i prevoznih institucija, kako bi se intervencije podigle na nivo grada, a ne zadržale samo na nivou zajednice ili susjedstva.

©http://www.beatricegalilee.com/

Sama definicija aktivizma je zamagljenih granica i proširena. Izrodilo se mnogo ogranaka i pristupa aktivizmu kroz arhitekturu – od participativnih modela razvoja nastalih kroz blisku suradnju sa zajednicom, demonstracija, performansa u javnom prostoru i vezanim za javni prostor, opiranja privatizacijama skvotanjem, raznih ‘gerilskih’ intervencija, do političkog djelovanja osvještenih pojedinaca ili timova.

Protesti ©https://publicintelligence.net/madrid-athens-protest-photos-sep-2012/

Participacija zajednice u razvoju parka, Berlin ©https://www.thenatureofcities.com/2014/12/10/community-participation-in-parks-development-two-examples-from-berlin/

Park(ing) Day – transformacija parkinga u mikro park ©https://www.bdcnetwork.com/blog/tactical-urbanism-why-bigger-isn%E2%80%99t-always-better-urban-revitalization

Ann Thorpe, programerka strategija suradničkog projektovanja, smatra kako transformacija konzumerističkog društva zahtjeva cjelovitiji i interdisciplinarni pristup promjenama, te u svojoj knjizi ‘Architecture & Design versus Consumerism: How design activism confront growth’ predstavlja aktivističke taktike poput upotrebe artefakata za pokazivanje alternativa, organizaciju izložbi, kreiranja vizualnih i taktilnih informacija, razvijanja sistema etiketiranja i ocjenjivanja objekata. Također, identificira 4 kriterija aktivističko-projektantskog djelovanja:

1.     Predstavljanje izazova ili problema javnosti,
2.     Zagovaranje promjena na temelju problema, te pozivanje društva na sudjelovanje u procesu,
3.     Djelovanje u ime isključene ili obespravljene grupe ljudi,
4.     Djelovanje sa namjerom prekida ili poremećaja rutinskog djelovanja sistema moći, kako bi se omogućilo rješenje problema neuobičajenim pristupom.
 

Ann Thorpe ©http://theprotocity.com/designing-activism-an-interview-with-ann-thorpe/

S druge strane, razne arhitekte, uključujući Cedrica Price-a i Petera Eisenman-a su smatrali kako je arhitektura prespor medij za djelovanje u sadašnjem vremenu, što znači da arhitektura treba da djeluje preventivno.
 
Sa svim ovim na umu, zapitajmo se o kvaliteti stanja u našoj regiji. Pitanje koje može potaknuti na razmišljanje je – u kojoj smo mi fazi? Da li smo u stadiju divljenja arhitektama zvijezdama koji djeluju u našoj regiji, da li smo uopće dosegnuli stadij postojanja nosilaca te titule u pravom smislu riječi? Ili smo, pak, na putu ka ‘medij-arhitektura kompleksu’ promijenili smjer i okrenuli se nečemu što je bliže arhitektonskom aktivizmu i intervencijama manjeg mjerila, jer shvatamo da je naše tržište manje naklonjeno megalomanskim kreacijama? Ili, pak, postoji više spektara djelovanja, a mi smo u procesu traženja smisla struke u današnjem svijetu iskontroliranom pozadinskim ustrojem koji, najčešće, mari više za individualni prosperitet, nego za zajednicu?

Arhitekte su nizom djelovanja izgubile autoritet i vjerodostojnost, te se često smatra da koriste ‘blagodati’ i mogućnosti slabo definiranih političkih margina u svoju korist i, naravno, korist investitora. Aktivizam obećava drugi pogled, mogućnost ujedinjenja istomišljenika u djelovanju, a ne samo u ‘ogovaranju’. Često, ljudi na spomen aktivizma ustuknu, zbog niza predrasuda koji aktivizam sa sobom nosi – da je introvertan, često neozbiljan i bez rezultata, da samo upozorava na problem, bez da išta zapravo mijenja. on također nosi i strah od nepoznatog, osnovno nerazumijevanje i neinformiranost javnosti, odbijanje dijela društva pripadanjem određenoj političkoj skupini (uglavnom ljevici), te generalna nezainteresiranost šire javnosti u djelovanju – jer lakše je doprinos svesti na iznošenje mišljenja na forumima i društvenim mrežama, umjesto čak i pokušaja djelovanja u stvarnom svijetu i situacijama.
Kontaktirala sam nekolicinu ljudi koji djeluju u polju aktivizma ( s nekima od njih sam imala čast i surađivati), da podijele svoja iskustva, početke, kontekst djelovanja, izazove i ciljeve, te način razmišljanja uopće.

Dragan Žuvela, Split, DAS

Dragan Žuvela ©Tris/H.Pavić

Moji počeci u Društvu arhitekata Splita su inicirani promjenom tadašnjeg predsjednika, čije je sudjelovanje u natječaju za izgradnju u zaštićenoj zoni splitske park šume Marjan izazvalo žestoke reakcije struke i javnosti. Tada se za novog predsjednika kandidirao profesor sa splitskog Građevinsko-Arhitektonskog fakulteta s odlukom da promjeni negativnu percepciju DAS-a u gradu i samoj struci, te je u predsjedništvo doveo nekoliko mladih ljudi, među njima i mene.

Trenutno predsjedništvo Društva arhitekata Splita, gdje vršim funkciju predsjednika, je fokusirano na zaštitu strukovnog standarda kroz inzistiranje na javnim natječajima za sve značajnije zahvate u gradu, posebno u domeni javnih površina i građevina. Također, naše djelovanje kroz struku je zapravo i društveno djelovanje u cilju zaštite urbaniteta grada i njegove strukture, na dobrobit svih građana.

Naš društveni angažman se provodi kroz osvrt na predložene zahvate unutar urbanog tkiva, analizu prostornih planova i njihovih mogućnosti te praćenje djelovanja ministarstva i gradske vlasti, informiranje javnosti o tim aspektima, te kritici i javnim istupima u cilju zaštite i smislenog razvoja gradskog prostora. Također, Društvo arhitekata je fokusirano i na konstruktivnije aspekte djelovanja, kao što su predavanja, tribine i radionice, koje služe kao dodatan instrument informiranja javnosti.

Kroz trenutno razdoblje Split je, kao priobalni grad s velikim turističkim potencijalom, pod velikim pritiskom, a zadnjih više od 20 godina lokalna politika izbjegava formirati smislen i kontinuiran prostorni razvoj. Posljedica tog neodgovornog djelovanja i turističkog pritiska je komunalni, prometni i urbanistički kaos, koji bi se dodatno potencirao nedavno predloženim štetnim izmjenama prostornih planova, gdje su se kroz dodatno opterećenje već prekapacitiranih zona te izgradnju na rekreativnim i zelenim površinama, pokušale provući želje privatnih investitora.
Kroz vlastita djelovanja, kritiku, te medijske istupe, u koordinaciji s ostalim društvima arhitekata i Udruženjem hrvatskih arhitekata, uspjeli smo javnost senzibilizirati po pitanju važnosti struke u zahvatima u prostoru te štetnosti predloženih izmjena planova. U cijelom tom procesu su sudjelovale i druge udruge i građani koncentrirani na zaštitu prostora, ali presedan je bila tako beskompromisna i odlučna reakcija strukovnih udruženja arhitekata.

Djelujemo kroz stručne analize i javne istupe u funkciji kritika ili osvrta na intervencije u prostoru ili anomalije unutar njega (ilegalna gradnja itd.). Također, naši alati informiranja javnosti i članova su konferencije, dopisi, priopćenja, predavanja, tribine te čak i radionice, gdje djelovanjem idemo još korak naprijed.

Moj stav o aktivizmu:

Moj stav o aktivizmu (suprotno mom mišljenju pri tek završetku fakulteta) je da suvremeni arhitekt, a i građanin, posebno u kontekstu našeg društva, mora biti spreman za aktivističko i volontersko djelovanje u svrhu zaštite prostora u kojem živi, jer je jedini relevantni filter i brana protiv prostorno neodgovorne politike, zapravo, strukovni i građanski integritet. Upravo taj integritet se stvara i jača javnim djelovanjem temeljenim na iskrenoj i direktnoj brizi za prostor, prihvaćajući ključne aspekte njegove prošlosti, te željene (društveno korisne i održive) smjerove razvoja u budućnosti.
 

Ljubica Slavković, Beograd, Ne da(vi)mo Beograd

Ne da(vi)mo Beograd, protesti ©https://www.facebook.com/pg/nedavimobeograd/photos/?ref=page_internal

Moji aktivistički počeci bi se mogli nazvati počeci delovanja inicijative Ne da(vi)mo Beograd, koja se razvija uporedo sa predstavljanjem i implementacijom projekta „Beograd na vodi“, odnosno, promenama Generalnog plana Beograda leta 2014. godine.

Inicijativa Ne da(vi)mo Beograd za glavni fokus ima projekat „Beograd na vodi“ koji je proglašen projektom od nacionalnog značaja i čija implementacija je proizvela veliki niz manipulacija regulativama, planovima, zakonima, javnim budžetom, i rezultirala i povredom ljudskih prava i paralizom države Srbije kao pravne države. Od netransparentnih dogovora i štetnih ugovora, preko medijskog mraka i neizveštavanja, pa sve do rušenja dela Beograda u toku noći od strane maskiranih lica i odbijanja policije da reaguje – za šta niko već godinu dana ne odgovara, ovaj projekat i načini na koji se on odvija ogledalo su čitavog društva, odnosno mehanizama moći i zloupotreba od strane onih koji njime upravljaju.

Inicijativa koristi različite načine delovanja, od pravnih i institucionalnih kao što su pokretanje postupaka pred nadležnim institucijama, učestvovanje na javnim raspravama, podnošenje primedbi i dr., preko vršenja pritiska na odgovorne političke aktere, odnosno direktnim akcijama i protestima, zatim i prikupljanjem često skrivenih informacija, njihovom analizom i informisanjem javnosti o tim saznanjima, preko dostupnih medija, društvenih mreža, štampanjem svog glasila, kao i kroz otvaranje dijaloga kroz organizovanje javnih debata, razgovora i dr. Takođe, Inicijativa stalno radi i na umrežavanju, podeli iskustva i saradnji sa bliskim pokretima iz zemlje i inostranstva.

Moj stav o aktivizmu:

Aktivizmom smatram društveno odgovorno delovanje koje za cilj ima podizanje svesti, odgovornosti i uopšte čina delovanja, reagovanja i preduzimanja, o temama i procesima koje su od značaja za sredinu u kojoj živimo. U današnjem i trenutnom kontekstu, aktivizam smatram neophodnim u buđenju društva koje je duboko utonulo u učmalosti kontiunirane zloupotrebe i eksploatacije od strane uskog kruga moćnika.

Miodrag Dakić, Banja Luka, Naš prostor

Park je naš!, protesti ©http://www.6yka.com/novost/25026/banjalucki-protesti-dosad-park-nosi-u-sebi-simboliku-vapaja

Jedan sam od osnivača Centra za životnu sredinu (tada smo se zvali Mladi istraživači Banjaluke) i dugogodišnji predsjednik udruženja. Direktno sam učestvovao u vođenju desetina kampanja, od toga i nekoliko poznatijih (Koalicija za zaštitu Vrbasa, Park je naš!, Građanska inicijativa za Borik), a pokrenuo sam i inicijativu Naš prostor. Trenutno u saradnji sa udruženjem Oštra Nula pokrećem inicijativu Naša mjesna zajednica, kao i inicijativu za uspostavljanje gradske bašte u Banjaluci.

Trenutno su najaktuelnije aktivnosti na inicijativama Naša mjesna zajednica i Gradske bašte Banjaluka. Za obje inicijative je zajedničko da im je cilj uključivanje građana u aktivnosti na lokalnom nivou, što bi trebalo doprinijeti tome da građani uvide prednosti zajedničkog djelovanja i mogućnosti koje trenutno imaju. Kao društvo smo skloni da prilike oko nas gledamo na negativan način i da odustanemo prije nego što smo ozbiljno i počeli. Međutim, ukoliko poznajemo zakonske propise, znamo se organizovati i ostanemo posvećeni ideji nakon mogućih početnih poteškoća, vjerujem da je uspjeh itekako moguć. U slučaju inicijative Naša mjesna zajednica, jučer su održani izbori za članove savjeta u 57 mjesnih zajednica na području Banjaluke. Još uvijek nemamo zvanične rezultate izbora, ali već sada možemo reći da je ove godine zabilježen veliki skok u broju prijavljenih grupa građana i kandidata koji nisu članovi političkih partija. Istovremeno, to je uzrokovalo reakciju stranaka koje već skoro dvije decenije koaliraju u vršenju vlasti u Banjaluci. Stranke pozicije, predvođene SNSD, su na ovakav pojačani interes građana za mjesne zajednice, stavile u funkciju svoje resurse i članstvo, da bi onemogućili građanima da se organizuju na lokalnom nivou. Kada je u pitanju inicijativa Gradske bašte Banjaluka, već skoro godinu dana smo u komunikaciji sa predstavnicima Gradske uprave Banjaluka i pokušavamo da pronađemo pogodnu lokaciju za baštu, sa 20-30 parcela i prostorom za zajedničke sadržaje. Dok ne pronađemo adekvatnu lokaciju i definišemo uslove korištenja, ne možemo reći da imamo pozitivan razvoj ove inicijative.

Nakon godina rada i kampanja na gradskom, entitetskom, državnom, međunarodnom i EU nivou, shvatio sam da se najdugoročnije i najkonkretnije promjene mogu desiti upravo na nivou ulice, komšiluka i mjesne zajednice. Cilj je da se posvetimo konkretnim potrebama građana, da posljedica tih aktivnosti bude razvijanje povjerenja među građanima, solidarnosti i vještina neophodnih za kvalitetnu saradnju u grupi. Takođe, cilj nam je da ljude pitamo šta su njihove potrebe, umjesto da pretpostavljamo šta im je važno. Kada kroz dijalog dođemo do tih prioriteta, onda imamo namjeru da zajedno sa njima definišemo aktivnosti i strategije, te počnemo zajedno djelovati. Ovo je još uvijek ideja, a na koji način će se razvijati, to ostaje da se vidi.

Moj stav o aktivizmu:

Imajući u vidu da sam u aktivizmu duže od 15 godina, imao sam priliku da učestvujem u velikom broju aktivnosti i sarađujem sa velikim brojem pojedinaca, neformalnih grupa, udruženja i sl. Za mene je aktivizam način života u zajednici, posebno u situacijama kada smo svjesni da živimo u nefunkcionalnim zajednicama koje vode politički predstavnici građana suštinski nezainteresovani za dobrobit građana i zajednice, već samo za lične i partijske interese, te skloni korupciji i nepotizmu. Ukoliko u ovakvim okolnostima nismo građanski politički aktivisti i odlučimo da pognemo glavu i prihvatimo nehumani odnos prema nama i onima slabijima od nas, onda nismo samo žrtve, već i saučesnici u tom procesu uništavanja ovog društva i naše životne sredine.

Adrijana Kožljak, Sarajevo, Dobre Kote

Kota 1 ©https://www.facebook.com/dobrekote.sarajevo/

Projekat „Stariji brat, starija sestra“, koji doprinosi socijalnom uključivanju djece u riziku i realiziranju prava djece i mladih, bio je moja odskočna daska za uključivanje u mijenjanje zajednice. Tri godine volontiranja su promijenile način mog razmišljanja. Postepeno sam osmislila svoj moto u životu: ‘mijenjati sebe nabolje, učiti sve što me interesuje i što smatram korisnim i pomagati drugima’. Uključivala sam se u manje događaje, većinom humanitarne akcije, a u decembru 2015. godine postala sam članica Dobrih Kota i prisustvovala prvom Buvljaku bez novca. Zaljubila sam se u snagu volje ljudi koje sam upoznavala na svakoj radnoj akciji i ostala tu do danas.
 
Dobre Kote putem radnih akcija transformišu potencijalno opasne javne prostore u mjesta za druženje građana, promovišu solidarnost, umjetnost, slobodu, ljudska prava, kulturu. U proljetnom i ljetnom periodu održavamo radne akcije na kotama, kojih zasad imamo pet, a kada nam vrijeme to ne dozvoljava kreiramo druge sadržaje kao što je Buvljak bez novca u kinu Bosna, gdje se vrši razmjena stvari i vještina. Buvljak realizujemo pod parolom „Što ti ne treba donesi i pokloni, što ti treba odnesi“. Ja lično učestvujem u svemu u čemu se bar malo pronađem, od radnih akcija, volontiranja na Buvljaku, kreativnih radionica do vođenja zapisnika na sastancima, fotografisanja događaja i pisanja izvještaja. To ne znači da mi sve od navedenog dobro ide, ali pokušavam i učim konstantno.
 
Dobre Kote djeluju na ličnom planu mijenjajući svijest svakog pojedinca koji na bilo koji način učestvuje u nekoj od pomenutih aktivnosti, djelujemo na lokalnom nivou kroz transformaciju prostora koje dijelimo sa sugrađanima, djelujemo i na nivou cijele BiH povezujući se sa organizacijama i pojedincima čiji je način rada i života u skladu sa našom vizijom. Često na našim akcijama učestvuju i volonteri iz drugih zemalja koji putem fb stranice ili poznanstava sa našim volonterima saznaju za Dobre Kote i odluče dati svoj doprinos, pa djelujemo i izvan granica naše zemlje.
 
Moj stav o aktivizmu:

Smatram da je aktivizam obaveza svakog čovjeka, da se o aktivizmu treba učiti u školama i da je sramota da se ja tek poslije dvadeset i nešto godina života osjetim odgovornom da kritički gledam na svijet oko sebe i aktivno se uključim u razvoj zajednice. Vjerujem da bismo imali mnogo kvalitetniji život i manje problema da svaki čovjek osjeća odgovornost da djeluje u pravcu razvoja i pozitivnih promjena i da na taj način odgaja i svoju djecu. Da ih uči da nije dovoljno samo reći kako nam nije dobro, već da je neophodno djelovati kako bi se to promijenilo.

Armina Pilav, Sarajevo, CRVENA

Armina Pilav, ECOWEEK Priština 2016 ©http://www.urbanmag.net/?id=103&l=353

Moji aktivistički počeci su vezani za studentske dane, kada sam se na 2. godini fakulteta, dakle 2001. godine, priključila, zahvaljujuci Tomasu Shadu iz Njemačke, aktivnostima koje su vezane za ‘prigovor savjesti’, a koje je tada u Sarajevu vodilo udruženje građana ‘Zašto ne?’. Za mene lično, to je bila borba protiv militarizacije, vojnog roka i uopšte ideje rata. Ako prizovem sjećanja kako je sve počelo: Tomas je bukvalno došao po mene u iznajmljeni stan u Asima Ferhatovića na Jezeru, dok sam crtala program iz Arhitektonskih Konstrukcija, i ‘strpao’ u kombi koji je išao za Travnik – gdje je bio organizovan događaj prigovarača/čica savjesti, kako smo se ponekada zvali. U kombiju su sjedili ljudi koji su i danas moji prijatelji, jedan od njih više nije sa nama – Graha, moram ga spomenuti, poginuo je nedavno na Bjelašnici prilikom skijanja. Uvijek sam bila i bit ću zahvalna Tomasu za ovo, kao i svim ostalima koje sam upoznala u cijeloj toj priči. Unutar istog kolektiva smo organizirali i ‘Food not Bombs’ u Sarajevu, ‘Karavanu mira’ koja je 5 godina, u dužini od 15 dana putovala kroz zemlje post-jugoslovenskog prostora, organizirajuci aktivnosti koje su bile protiv rata, vojske, nasilja i kapitalizma. Također, u narednim godinama sam sa još najmanje petnaest žena i nekoliko muškaraca organizirala ‘16 dana aktivizma’, iz kojih se, prema mom sjećanju, rodila i Fondacija Cure i Pitchwise festival koji i dan danas postoje.

Kontekst u kojem sam se ja priključila timu ‘Zašto ne?’ je bio poslijeratni kontekst, koji se nažalost više osjeti danas, nego tada. Cijeli moj život je bio usmjeren ka studiranju arhitekture, te organizaciji i učešću u događajima koje sam već spomenula. Sve što sam radila je bilo dobrovoljno, volonterski i da budem preciznija, neplaćeno. Ovo želim posebno da naglasim, ne samo zbog svoje bezuslovne angažiranosti, nego zbog ideje koju imam o aktivizmu i učestvovanju u bilo kakvim društvenim događajima: protestima, tribinama, čičćenju javnih prostora, parkova. Smatram da svi moramo naći vrijeme i ideal za koji se borimo, kako bi naše društvo i prostor uključivao sve ljude oko nas.

Trenutno živim u Delftu, dakle posljednjih 6 mjeseci. Radim na Fakultetu tehničkih nauka, gdje je sve vrlo organizirano i po protokolu. Moram priznati da mi to godi, jer sam umorna od prekarijata i neizvjesnosti, ali i dalje želim da budem aktivna i djelujem kroz posao koji radim. Za sada još uvijek tražim način, a jedan od načina koji se pomalo dešava je rad sa studentima i na njihovim projektima kao političkim arhitektonskim projektima, gdje su politike jasne, kao i korisnici prostora, kao i kritika na stanje lokacija na kojima radimo.

Danas sam članica feminističkog udruženja i kolektiva CRVENA. To su, također, osobe koje sam upoznala 2000-tih i koje se i danas bore i rade na način da uključe druge i drugačije. Za mene je CRVENA sve – prijateljstvo, porodica, aktivizam, a nekada i posao. Važna mi je i ta transparentnost koja često nedostaje, i neki ljudi zarađuju ogromne pare, dok drugi volontiraju za njih i njihove projekte.

Često kažem kako u Sarajevu postoji grupa ljudi koja se već petnaest godina brine o određenim prostorima u gradu, kako bi organizovala društveno angažirane događaje: izložbe, razgovore, šetnje, itd. I to uključuje sve – od čišćenja, pospremanja, udisanja prašine, pa do predstavljanja vlastitog rada.

Moj stav o aktivizmu:

Za mene je aktivizam stanje uma i tijela. Za mene je aktivizam reakcija na postojeće dobro ili loše stanje, kreiranje politike i drugačijih životnih prostora – nekomercijalnih, inkluzivnih i sigurnih za sve, bez osuđivanja i predrasuda. Aktivizam je preuzimanje brige o drugima kao i o onima kojih nije briga za sve što se dešava. To je definitivno razgovor.

Sve što znam o arhitekturi danas, kao i sve što radim u istraživačkom i bilo kojem prostornom kontekstu sam naučila zahvaljujući gore navedenim aktivnostima.

Svi oni koji traže neko bolje i drugačije društvo, u bilo kojem kontekstu, bi trebali biti aktivni na raznim nivoima – formalnim i neformalnim. Hoću da kažem na poslu i na ulici.
Ja vjerujem u male događaje i male projekte – šta god to bilo.

Radila sam sa mnogo ljudi u Sarajevu i u drugim gradovima na raznim volonterskim i nevolonterskim projektima, i ne mogu ih sve ni pobrojati. Ali, znam osjećaj i to mi je nešto najvažnije što nosim i imam u sebi.
 
Ovo su samo neki od primjera arhitektonskog aktivizma u našoj regiji, a pristupi i ideologije koje leže u srži svakog djelovanja su različiti. Jasno je da ne može potojati recept za uspješnu praksu, bitan je kontekst, senzibilitet, odlučna taktika i mnogo strpljenja, a vidljivo je da iza uspješnih podviga stoje snažni i posvećeni ljudi koji traže način da prodru do društva i aktivno učestvuju u buđenju svijesti o prostoru i buđenju samog prostora.

U junu ćemo kroz seriju članaka razgovarati o aktivizmu i arhitekturi.

Datum objavljivanja: 07.06.2017.