Blade Runner, 1982.
Izvor fotografije: https://fogsmoviereviews.files.wordpress.com/2011/08/20110821-065708.jpg

Svrha arhitektonskog platna/fasade je višestruka: pored tradicionalne uloge zaštitnog sloja koji osigurava privatnost ali i štiti od klimatskih uticaja, fasada nam također daje podatke o „kulturnoj eri“ i društvenim okolnostima koji su vladali u vremenu u kojem je nastala ili promjenama koje je tokom vremena doživjela. Tehnološki napredak omogućio je razdvajanje fasade od nosive konstrukcije i na taj način omogućeno je da se fasada ponaša kao samostalni omotač, stvarajući na taj način fizički i konceptualni prostor za „nošenje“ niza vanjskih medija, kao što su rasvjeta i ekrani (npr. prikazuje pokretne slike, grafike, tekst).

Zajedno sa promjenljivom prirodom fasadnog omotača, sve veći broj elektronskih zaslona postaju sastavni dio savremene urbane sredine, idući od jednostavnih reklamnih površina pa do ekrana u javnom gradskom saobraćaju.

Vizualna kultura se stalno razvija i u tom procesu proizvodi nove hibride između umjetnosti, filma, medija, oglašavanja, novinarstva, arhitekture i mnogih drugih sfera koje su izložene kulturnim i tehnološkim transformacijama. Dosadašnji termin „ekran“ (engl. screen) se pojavljuje i usvaja kao prostorna formacija i ulazi u javni prostor.

Kada se govori o novim fenomenima poput medij-arhitekture najčešća perspektiva je ona koja ovakav trend vidi kao rezultat tehnološkog razvoja.

Smatra se da nova tehnologija često doprinosi promjenama u ponašanju određenog društva ili je opisana kao uzrok takvih dešavanja. U knjizi „Television“ Raymod Williams-a postavlja se pitanje da li televizija može biti uzrok kulturalnih promjena ili je sama efekat promjena u društvu.

Medij-arhitektura (engl. media architecture) se može definisati kao polje koje obuhvata fizičku strukturu koja koristi digitalne medije da pasivno ili interaktivno emitiraju informacije njihovoj neposrednoj okolini. Iako se većina postojeće medij-arhitekture koristi u komercijalne, umjetničke ili zabavne svrhe, o potencijalnoj kulturnoj, socijalnoj ili tehnološkoj vrijednosti se još uvijek može diskutovati.

Prije nego što je svijet u stvarnosti uopšte vidio velike vanjske ekrane, oni su se pojavili u znanstvenofantastičnom filmu Blade Runner iz 1982. U filmu Rick Deckard (Harrison Ford) u uvodnoj sceni naručuje svoje rezance dok iznad njega blješti reklama Coca Cole na jednom od visokih nebodera L.A.-a.

Jedan od prvih pokušaja da se implementira pokretna slika u pročelju arhitektonskih objekata spominje se u početnim planovima pobjedničkog prijedloga Centra Georges Pompidou iz 1971. Renzo Piano-a i Richard Rogers-a. Ideja je bila da se projiciraju pokretne slike na velika platna koja su montirana na čeličnim okvirima fasade. Zbog nedostatka finansijskih sredstava i prikladne tehnologije, ideja nije realizovana.

Tek 1985 godine Sony je predstavio prvi veliki zaslonski uređaj koji je pogodan za upotrebu na otvorenom. JumboTron, kako je nazvan, bio je 40 metara širine i 25 metara visok i ubrzo je postao standardna pojava na stadionima širom SAD-a. Tokom 1990-ih slični ekrani postavljeni su na Times Square, Piccadilly Circus i druge komercijalizirane urbane prostore.

Trideset godina od vizionarskih zamisli koje su ostale na papiru, arhitekta Renzo Piano, dočekavši napredak tehnologije, projektuje KPN toranj u Rotterdamu. Objekat ima fasadu koja se sastoji od 902 zelena svjetlosna kvadrata raspoređena u jednaku mrežu. Zaslon niske rezolucije prikazuje pikseliziranu grafiku u zelenoj boji.

KPN toranj, Rotterdam
Izvor fotografije: http://images.studiodumbar.com/images/sized/projects/kpn-tower-identity-07_620_413_60.jpg

Vjerovatno najpoznatija od svih medij fasada je instalacija Bix na Kunsthaus Graz u Austriji. Projekt je započeo 2001. godine, a to je možda prvi primjer potpune integracije arhitekture i ekrana. Objekat Kunsthausa je zamišljen kao amorfna masa zaobljena i prekrivena tamnim zatamnjenim staklom. Medij fasada se sastoji od 930 okruglih fluorescentnih cijevi koje su montirane ispod staklene membrane. Tokom dana svjetla su isključena, a svjetiljke su skrivene iza zatamnjenih stakala. Noću fasada svijetli i prikazuje razne grafičke animacije koje se odnose na tekuće i nadolazeće izložbe u Kunsthaus-u. Instalacija Bix je primjer iz nekoliko razloga. Najprije, jer dokazuje da ekran nije nužno ravna kvadratna površina, već može biti zakrivljena, prostorna i amorfna. Drugo, to pokazuje koliko mediji mogu biti sastavni dio arhitekture te, umjesto da dominiraju izvana, zapravo mogu poboljšati izgled objekta. Limitirana rezolucija, nepravilni oblik ekrana je svjestan izbor dizajnera, kako bi se postigla glatka integracija s objektom.

Kunsthaus, Graz
Izvor fotografije: www.inexhibit.com/case-studies/kunsthaus-graz/

Sve veći broj medij umjetnika u posljednjih nekoliko godina je počeo eksperimentisati s trodimenzionalnim ekranizovanim instalacijama, istražujući potpuno nove koncepte stvaranja slike. Jedan od najproduktivnijih primjera koji prati ovu tendenciju je britansko društvo umjetnika United Visual Artists (UVA). “Constellation” je instalacija napravljena za Covent Garden u Londonu, a bila je izrađena od 600 LED cijevi koje vise sa stropa na velikim razmacima. Svaka epruveta sadržavala je jedan red piksela ili voksela (volumetrijski piksel). To je pretvorilo instalaciju u veliki dinamički baldahin koji je preobrazio staru tržnicu u dinamičan pokretan prostor. Publika može mijenjati izraz pomicanjem ruke po metalnoj ploči koja je postavljena u jedan kraj dvorane. Osim ovog interaktivnog načina rada, instalacija se također koristi kao vizualna pozadina za klasične koncerte u dvorani.

“Constellation” i ostale volumetrijske vizuelne medij instalacije pokazuju da vizualni prikaz ne mora biti ravna ili zakrivljena površina, već može biti u prostoru. Spomenuti primjeri pokazuju da postaje sve teže povući jasnu crtu između tradicionalnog ravnog ekrana i prostornog poput Bix-a ili Constellation-a.

Arhitektura bez sumnje komunicira sa korisnikom, te ako posmatramo arhitekturu kao kulturni fenomen, komunikacija koju implicira arhitektura može se opisati kao posrednička komunikacija. Sadržaj ili poruka je usmjerena ka čovjeku i ostavljena na tumačenje. Obzirom da arhitektura komunicira sa više različitih korisnika (stanovnici, radnici, posjetitelji, publika i sl.), nije teško okarakterizirati arhitekturu kao medij masovne komunikacije. Priroda receptivnog odnosa u arhitekturi ima ponajviše veze sa svojim mjestom u javnoj sferi, gdje je otežana intimnost i kontemplacija. Stoga, bilo koji medij koji se nalazi u javnoj domeni je, prema riječima Umberto Eco-a i Walter Benjamina, neizbježan masovni medij.

Ako medij arhitekturu stavimo u kontekst grada, primijetićemo trend prema kojem gradovi rade na brendiranju, a medij arhitektura postaje savršen alat za promociju istih. U gradovima koji su već postali svojevrsan brend, medij arhitektura sada ima ulogu orijentira (repera) ili prepoznatljive tačke u gradu. Takve primjere imamo u Barceloni – Agbar Tower, u Minhenu – Allianz Arena, ili GreenPix u Pekingu. Stoga sve izgleda kao natjecanje za vrh, tj ko dobiva veću vidljivost, ko više iznenađuje, ko više blješti, a arhitektura se pokazuje kao savršeno platno, podrška, gdje je marketinška funkcija istisnula dnevnu, životnu funkciju. A tamo gdje nije onda uveliko ometa svakodnevnicu, opterećujući nas dodatno vizualnim podražajima pod svaku cijenu.

Kako se otkrivaju različite perspektive o medij arhitekturi postaje samo jasno da pitanja vezana uz ovu temu uključuju umjetnost, filozofiju, sociologiju, teoriju medija, te arhitekturu. Medij arhitektura poziva na istinski interdisciplinaran diskurs. Moguća perspektiva o porijeklu medij arhitekture je opisuje kao evoluciju ideja i praksi koje konvergira iz arhitekture i kulture ekrana. Praksa arhitekture se u posljednjih nekoliko godina okrenula prema korištenju novih alata, koji pružaju alternative kartezijevom koordinatnom sistemu, i umjesto toga koncept prostora ide iznad euklidske geometrije. Istodobno je došlo do razvoja u struci, gdje su umjetnici napravili razne pokušaje pri razbijanju linearnih perspektiva i paradigmatske površine platna. Govoriti o budućnosti medij arhitekture znači govoriti o budućnosti arhitekture općenito; kakav će efekat imati zavisi možda od toga da li se ovom fenomenu pristupa iz pozicije arhitekte koji izaziva našu percepciju, krši pravila i bježi od konvencionalnog ili iz pozicije brend menadžera.

Times Square, New York
Izvor fotografije: foundtheworld.com/~hotlink-cache/wp-content/uploads/2015/12/Times-Square-1.jpg