Htio sam napisati nešto o crtanju portreta. Ali posmatrajući očima arhitekte, portreti su ustvari vrlo slični crtanju zgrada. Da biste vjerodostojno prikazali lik čovjeka, morate jako dobro poznavati anatomiju lica, jasno moći razlučiti formu kostiju i mišića, te emociju koju u određenom trenutku pokazuju kroz naboranu kožu. A što koža pokazuje više ožiljaka, staračkih pjegica i bora, to karakter zatočen unutar ima mnogo toga za ispričati.

Najljepše priče pričaju starci i uvijek je najtužniji trenutak kada odu bez dovršene priče, ponesu sa sobom svo znanje i sve priče koje su mogli ispričati, a nisu. Isto je i sa objektima. Jedina razlika je što arhitektura ostavlja dugotrajniji trag za sobom, ostavlja priče koje se prenose milenijima, svjedoči o čovječanstvu, tehnologiji, materijalima, svjedoči o kulturama, strukturama, konstrukcijama, svjedoči o nama. Zapisati priču starca, posmatrajući svaki naborani osmijeh i svaki teški, umorni pogled upućen onome sa olovkom koji razmišlja o mnogim skrivenim detaljima koji su nekada postojali, a vrijeme ih je odnijelo, isto je kao i crtanje arhitektonskog objekta. Karakter i svaki izbrisani detalj u umu onoga sa olovkom tvore sliku, memoriju nečega što je bilo, a više nije. Poznavanje anatomije lica starca jednako je poznavanju konstrukcije i materijala, poznavanju detalja koji su nekada postojali, i čiji tragovi se još uvijek mogu uočiti na umornom licu, fasadi koja je sad, u ovom trenutku, ali je bila lijepa i ponosna, nekad. Karakter i životne priče objekata čitaju se posmatranjem, promišljaju skiciranjem i dokazuju crtanjem. Dokumentovanje priča staraca za mene je misija koja za cilj ima utjelovljenje znanja, tehnologije koja je postojala u nekom vremenu, ornamenata koji stilski određuju karakter fasada i pokazuju sličnosti među nama, od prvog menhira, do najljepših zdanja savremene arhitekture.

Serijal crteža pod nazivom #AestheticaRuinae počeo se oblikovati 2011. godine, kada sam sjeo ispred fascinantne fasade meni do danas nepoznatog objekta koji mi je ispričao svoju priču. Nije želio da koristim boje, jer je, prema njegovim riječima, boje davno izgubio. Lavirani tuš se i meni jako svidio, i od tada se starcima obično obraćam sa istom tehnikom. Kist, crna boja i voda koja pere bore sa lica oronulih fasada. Skiciranje kroz usputna stajališta na malom formatu je moj pozdrav starcima koji vjerno čekaju turiste uz nadu da će jednog dana njihova priča biti zapisana i ovjekovječena. Ljudi mi obično zamjeraju detaljnost, ali neki starci to iskreno zaslužuju, kroz njihove priče i ja postajem bolji arhitekta, učim kroz svaku boru i ožiljak, slažući detalje anatomije koje do tada nisam upoznao. Nadam se da ćete i vi pronaći vremena i mahnuti starcu barem kao prolaznik. Svaki grad ih ima, samo morate imati dovoljno volje da im se obratite sa papirom i olovkom u ruci.

Slike

Slika 1: Fasada objekta u Stocu, 2011. Lavirani tuš na papiru 40/60cm

Slika 2: Fasada objekta u Mostaru, 2018. Lavirani tuš i copic marker na papiru 35/70cm

Slika 4: Objekat na uglu u Istanbulu, 2020. Lavirani tuš na papiru 20/40cm

Slika 5: Objekat u Mostaru, 2020. Lavirani tuš na papiru 20/40cm

Slika 6: Objekat na uglu Zelenih beretki i Ćumurija u Sarajevu, 2020. Lavirani tuš na papiru 20/40cm

Skice

Skica 1: Detalj bedema Kasarne Jajce u Sarajevu, 2018. Rapidograf na papiru A6 format

Skica 2: Detalj napuštenog gradilišta u Mostaru, 2018. Rapidograf na papiru A6 format

Skica 3: Detalj bedema Kasarne Jajce u Sarajevu, 2018. Rapidograf na papiru A6 format

Proces

Proces 1: Proces tuširanja crteža sa slike br. 4

Proces 2: Finalni proces nijansiranja laviranim tušem crteža sa slike br. 3

Proces 3: Proces crteža sa slike br. 2 – rapidograf, marker, lavirani tuš