AABH pokrenula platformu za outsourcing arhitektonskih usluga
  • 2019-12-16
  • „If you build it, they will come“


    Radili smo dugo, vrijeme je da kažemo šta smo tako dugo radili.

    Možda ste primijetili a možda i niste da je nivo aktivnosti u zadnje vrijeme u AABiH nešto manji nego inače. Proteklih skoro godinu dana pravili smo jednu web stranicu. Da, jednu web stranicu. Zašto smo je pravili tako dugo?

     


    Iskreno, dosadilo nam je ovo sve. Ova stalna borba sa „nedostatkom ljudi“, „manjkom investicija“, „nedostatkom financijskih sredstava“, „nepovoljnim okolnostima“… Ah, ne, ne mislimo na stanje u AABiH nego na stanje u bh arhitekturi u cjelini. Vjerojatno nema profesije u BiH koja je tako dugo i tako teško obezvrijeđena kao arhitektura. Već sada postoje generacije arhitekata koje u usporedbi sa svojim kolegama u drugim zemljama gotovo da nisu iskusile normalan radni odnos i rad na projektima. Dok surfaju oglase za posao u EU, od starijih kolega slušaju sjećanja o nekom teško definiranom „zlatnom dobu“ za koje iskreno sumnjamo da je ikad postojalo u tom obliku. Neku svjetliju budućnost niko više gotovo i ne spominje.

     

     

    Figure 1  Da tako kažemo, metaforički prikazana perspektiva mladih arhitekata u BiH

    A zašto bi?

    Od rata naovamo, nivo investicija u građevinarstvu je smiješno nizak. Prema podacima iz Federalnog zavoda za statistiku ukupne godišnje investicije u građevinarstvu od 2014-2018 iznose između 800 i 850 miliona km godišnje. Kvadratura izvedenih objekata visokogradnje u cijeloj FBiH, recimo, za 2018 godinu je 242.597 m²(evo i slovima: dvjesto četrdesetdvije hiljade pet stotina devedest i sedam). Usporedbe radi, samo KSC „Skenderija“ ima oko 70.000 m². Šta nam to govori? Da već dugi niz godina arhitekti u BiH, osim šačice najsretnijih, uopće nemaju priliku graditi niti se profesionalno usavršavati. Primjetno je to i na izboru nagrada za „Collegium artisticum“ gdje dominiraju manji objekti, privatne stambene kuće, nešto ugostiteljskih objekata i hotela uz samo pokoji kompleksniji objekat. Istina je da su prijavljeni radovi mahom vrhunska arhitektura, bez obzira na veličinu, no manjak većih i kompleksnijih zahvata je indikativan pokazatelj vrste inžinjerskih problema s kojima se arhitekti u BiH danas suočavaju i koje poznaju kako riješiti.  Osjetan je i manjak socijalno osjetljive arhitekture, arhitekture namijenjene zajednici i arhitekture koja nije usko povezana sa ostvarivanjem što bržeg profita to jest, svih onih tiplogija koje najčešće financira država. Kraće rečeno: naša država ne gradi, ili ako gledamo stvari mrvicu svjetlije: gradi samo najnužnije. Natječaji kao jedan od efikasnijih načina nametanja mlađih arhitekata na tržištu, gotovo su nepostojeći, a zbog loše pravne procedure čak i kad se raspišu, uopće ne garantiraju pobjedniku dalji rad na projektu. Stoga se mlađi arhitekti suočavaju sa problemom nalaska klijenata koje je moguće naći, budimo iskreni, najprije na dva načina „preko kafane“ i „preko stranke“. Oni koji nemaju tu sreću, osuđeni su na slabo plaćeni posao u nekom od ureda.

    A tu ih onda dočekaju problemi koji su zajednički za ostale arhitekte u svijetu: besplatan rad za početnike, rad na crno, prijava na minimalac, niske plaće, stalni prekovremeni rad, rad vikendom i praznicima, stres, klijenti sumnjive prošlosti a i sadašnjosti, loše upravljanje projektima, neizvjesna budućnost i more drugih problema koji su posljedica iskorištavanja ljubavi prema pozivu od strane i poslodavaca i klijenata.

    Naravno, kao i svi ostali, odlaze iz države. U AABiH se to jako dobro osjeti jer obično odu oni koji su bili najzainteresiraniji za aktivnosti i funkcioniranje Asocijacije. Njihov se nedostatak itekako osjeti.

     

    Figure 2  Da tako kažemo “mataforički” prikazan odlazak mladih arhitekata iz BiH


    BiH je nešto kao delta Okavanga. U sušnom periodu voda se povlači pred suncem ostavljajući manje i veće lokve u kojima se životinje bore za sve manje i manje resursa. Samo one, ili najsretnije ili najsnalažljivije koje uspiju se domoći matice, prežive.

    Figure 3  Okavango / Photo: NASA

     

    Skoro paradoksalno, u BiH se stvara izuzetno ozbiljna i kvalitetna arhitektura, istina u produkcijski dosta malom obimu. Usprkos svim mogućim teškoćama, sa malim budžetima, bez projektnih zadataka, bez pravne regulative, bez stručnih graditelja na koje bi se mogli osloniti arhitekti u BiH proizvode djela koja mogu stajati rame uz rame sa bilo kojom svjetskom arhitekturom. 

    Dokazali smo to već nekoliko godina zaredom kroz strogu selekciju izložbe CA i niz drugih nagrada i nominacija koje su naši arhitekti dobili. Kada gledamo nominacije i pobjednike, nekako nam se čini da je ta arhitektura visokouređenih društava poput onih u EU puno manje zanimljiva od naše. Arhitektura u BiH je arhitektura snalaženja, preživljavanja, nula budžeta, stalne borbe, improvizacije…

    Kakva arhitektura, takva i Asocijacija. Ali, da ne skrenemo sa teme…

     


    Dok se BiH arhitekti (ponekad bezuspješno) ubjeđuju s investitorima treba li spavaća soba imati prozore ili ne, svijet ide dalje. BIM, o kojem se zadnjih godina vodilo dosta rasprave, sve više učvršćuje svoju poziciju defacto standarda u izradi projektne dokumentacije a nove tehnologije su već na pomolu. Zašto ne pokušati biti dio toga umjesto izrade legalizacije treće nadogradnje potkrovlja montažne garaže pretvorene u motel, kladionicu i vulkanizersku radnju?

    Usporedimo li statistike iz prethodnog pasusa o nivou investicija u građevinu u BiH sa onim u prosječnom europskom gradu te uzmemo li pritom u obzir broj aktvnih arhitekata u BiH dolazimo do zaključka da bi samo jedan grad ili eventualno regija u Njemačkoj ili Nizozemskoj mogla imati dovoljno posla za sve bh arhitekte sposobne da rade na tom tržištu.

    Teško nam je – rekli smo, dobri smo usprkos tome – dokazali smo, ali zašto se zadovoljiti statusom vječnog luzera koji ponekad iznenadi „against all odds“? Većina arhitekata u BiH djeluje u radijusu od 100 km od svog ureda. Prije možda desetak ili malo više godina, to bi bilo razumljivo. U IT sektoru, dizajnu, prevoditeljstvu i srodnim zanimanjima koja su zbog specifičnog načina rada mogla se lako izvesti outsource je postao već ustaljeni način rada. U arhitekturi se on pojavio relativno nedavno ali se zahvaljujući očajnom stanju brzo proširio. Ipak, većinom je to ostalo na samostalnim pokušajima i na puno manjoj skali nego što smo mi u AABiH uvjereni da bi to moglo biti.

    Budući da se bolje stanje u državi glede napretka građevinskog sektora (a i napretka svega ostalog) ne može očekivati u dogledno vrijeme, jednostavno ne vidimo drugi način opstanka (bar za one koji ne žele ili ne mogu otići odavde) osim organiziranog „izvoženja“ arhitektonskih usluga.


    U tu svrhu, AABiH je u suradnji sa projektom Market Makers, podržanim od strane vlade Švicarske napravila jednu malu platformu sa baš tom namjenom. Glavna namjena platforme je arhitektima iz BiH pružiti mogućnost da ostvare kontakte sa uredima izvana i time izvezu svoje usluge. Platforma je u prvom redu namijenjena mlađim arhitektima – freelancerima i mlađim uredima, ali i starije kolege će sigurno moći imati koristi od nje. Platforma će, nadamo se, omogućiti povezivanja na raznim nivoima. Od jednokratnih poslova za studente do ozbiljnih partnerstava konzorcija kojima se nadamo u nekoj zrelijoj fazi platforme. Platforma će takođe služiti i za povezivanja arhitekata unutar BiH. Jedan od primjera je da često u uredu treba dodatni par ruku, neko tko će možda uskočiti i uraditi 3d, napraviti pripremu za štampu ili slično. Platforma će i to omogućavati. Ponekad će vam trebati stručnjak specifičnog profila, možda za konzultantske usluge. Platformu takođe imamo namjeru povezati i sa našim fizičkim prostorom – huboma i sa našom glavnom stranicom – aabh.ba. Platforma je ustvari nematerijalni arhitektonski hub, njegov produžetak, mjesto povezivanja arhitekata. Ipak, najdraže će nam biti ako platformu počnete koristiti i na načine koje nismo predvidjeli. Tad ćemo znati da je ona počela živjeti.

    Stranicu smo nazvali „Archlink“ u želji da ona postane mjesto povezivanja arhitekata.

    Pristup platformi neće biti besplatan jer to ne bi bilo ekonomski održivo. Srodne platforme financiraju se iz procenta koji uzimaju pri transakciji svake usluge. Budući da AABiH nema zakonsko pravo na to za pristup platformi AABiH je spremila poseban paket članarina. Prema važećem statutu AABiH, članovi mogu biti i arhitekti koji nisu iz BiH što znači da će platforma biti otvorena i za kolege iz regiona.

    Ima li tu čiste ekonomske računice?

    Prvi primjer: izrada ponude za tender po zakonu o javnim nabavkama.

    Uz rad na prikupljanju dokumenata, operativne troškove, predaju, odlazak na otvaranje ponuda i eventualni obilazak terena procedura košta ne manje od 200,00 KM bez garancije za dobitak posla.

    Drugi primjer: Natječaj

    Prosječan natječaj u BiH arhitektonski ured košta od 2000,00 do 10.000,00 KM. Nema apsolutno nikakve garancije da će se posao na izradi projekta nastaviti čak i ako na natječaju pobijedite.

    Takvi gubici dio su poslovnog rizika i uzimaju se u obzir pri funkcioniranju ozbiljnog arhitektonskog ureda.

    Zašto je to uradila AABiH?

    Iako su naši arhitekti cijenjeni u inostranstvu ostaje taj problem povezivanja sa klijentima izvana. Povjerenje u urede sa Balkana je još uvijek (donekle i opravdano) slabo. Ukoliko smo već ustvrdili da je naša prednost kvalitet, odlučili smo se na određeni način taj kvalitet i garantirati. Za pristup platformi bit će potrebno zadovoljiti određene kriterije kako bi mogli biti sigurni da članovi mogu uspješno odgovoriti zahtjevima klijenata izvana. Time želimo eliminirati loš kvalitet, ali i potaknuti podizanje kvalitete usluga. Sličan koncept ima platforma toptal, namijenjena IT stručnjacima.


    Mislimo li da ćemo ovom platformom riješiti sve probleme u arhitekturi u BiH. Naravno da ne. Nadamo se da ćemo podstaknuti bar jedan dio arhitekata da umjesto da svoju sreću potraži vani, pokuša to ovdje. Valjda bi to trebala biti svrha udruženja poput AABiH? Ako to ne uradimo, ostat ćemo bez članova. Možda ne bukvalno ali AABiH i u boljim vremenima nije imala neki velik utjecaj. Još većim smanjenjem broja arhitekata u BiH, kakvu budućnost možemo očekivati? U usporedbi sa ostalim arhitektonskim zajednicama, arhitekti u BiH su izrazito izolirani. Činjenica je to koju smo već nekoliko puta spomenuli u tekstovima na našoj stranici, a primijetili su je gotovo svi strani arhitekti koji su nas posjetili. Arhitekti iz BiH nemaju profesionalne veze sa svijetom, rijetko posjećuju događaje, rijetko izlažu, rijetko predaju na stranim sveučilištima. U današnjem svijetu, takva praksa dugoročno će postati neodrživa i pogibeljna. Mala zajednica poput naše ima jedinu šansu u povezivanju sa ostatkom svijeta. Već sada arhitektonska praksa postaje sve manje vezana za fizičko mjesto djelovanja. Dani kada se gradilo „u komšiluku“ su, po svoj prilici, već iza nas. Daljim napretkom digitalnih tehnologija, posebno virtualne stvarnosti, u dogledno vrijeme arhitektura će postati djelatnost koja će se moći obavljati s bilo kojeg mjesta na planeti. Lokalne dozvole, primjenu standarda i regulativa provjeravat će software bez vašeg znanja. Ne prepoznaju li bh arhitekti te mogućnosti na vrijeme i ne iskoriste li prednosti koje objektivno imaju, konkurencija će ih pregaziti i na domaćem terenu i u inozemstvu.

    Velike azijske ekonomije već  dulje vremena pokušavaju razviti outsource svih vrsta usluga pa tako i arhitektonske. Brojnost i jeftina usluga su uvijek na njihovoj strani, ali prednosti imamo i te kako. Kulturološka povezanost je činjenica koja se ne može zanemariti. BH arhitekti i arhitekti u regiji jednostavno su bolje prilagođeni za rad sa EU i USA klijentima od azijskih kolega. Od jednostavnih navika organizacije nacrta preko načina rješavanja inžinjerskih problema  pa sve do specifičnih tumačenja prostora, arhitekti bivše Jugoslavije pripadaju istom arhitektonskom kulturnom krugu.


    Naslov teksta je iskrivljeni citat iz filma „Polje snova“ sa Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi a koji je kasnije postao i internet meme. U filmu Costner, farmer u Iowi, pravi stadion za baseball u sred polja kukuruza imajući pri tom samo maglovitu viziju šta tačno radi, nadajući se da će stadion zaživjeti ako ga sagradi. Ako njegovo ponašanje u filmu promatramo strogo objektivno, vjerojatno je riječ o težem mentalnom poremećaju a ideja o gradnji stadiona je suluda i osuđena na propast.

    Nešto slično smo i mi u AABiH uradili.

    Daleko od toga da smo išli grlom u jagode, sva moguća tržišta, interese i mogućnosti smo temeljito istražili ali nije zgorega da odmah napomenemo da u ovom obliku niko nije uradio ništa slično u svijetu. (Govori li to o našoj ingenioznosti li suludosti cijele ideje, ostaje još da se vidi). U principu, ne sumnjamo da ovakva platforma može raditi i biti čak jako profitabilna. Međutim, da li može funkcionirati u BiH pod uvjetima, zakonskim restrikcijama i financijskim mogućnostima AABiH, ostaje da se vidi.

    Kako god, pred vama je plod čistih ideala. Možda nije najbolja, sigurno nije savršena, ali je rađena za vas, naše sadašnje i (nadamo se) buduće članove. Mjesto je to, igračka, alatka, nazovite ga kako god želite, ali je stvar koja bez vas koji ćete je koristiti nema smisla. Mi smo je napravili, sad je dalje sve na vama:


    www.archlink.co


    Projekat archlink.co podržai su marketmakers.ba

    Podijeli

    Iz arhive