RAZGOVOR: Dean Lah, ENOTA
  • 2018-03-28
  • “Natural systems – važnost greške”

    Dean Lah, slovenački arhitekt, suosnivač arhitektonskog ureda Enota, profesor na Mariborskom arhitektonskom fakultetu,  je gostovao u Zenici, gdje je bio međunarodni član žirija na Konkursa za Gradsku vijećnicu. Iskoristili smo priliku da razgovaramo o počecima i izazovima koje donosi rad u struci. Za svoj rad sa Enotom dobio je brojne nagrade, njegov rad je prezentiran širom svijeta na arhitektonskim izložbama, konferencijama i festivalima. Aktivan je i kao član žirija na arhitektonskim konkursima, član izvršnog odbora Komore za arhitekturu i prostorno planiranje Slovenije, član Evropskog Foruma za arhitektonske politike, član izvršnog odbora Asocijacije arhitekata Ljubljane i drugih neformalnih mreža. Razgovaramo i o tome zašto je arhitektura danas izvozna kategorija u Sloveniji.  

    Enota spadata u prvu generaciju Slovenačkih arhitektonskih ureda formiranih nakon  krize devedesetih i raspada SFRJ. Ta generacija je obilježila protekli period, brendirala slovenačku arhitekturu i ostvarila internacionalni uspjeh. Šta su bili izazovi na početku i da li je postojala kohezivna energija? Tu pored Enote su: Bevk Perović, Dekleva Gregorič, Ofis arhitekti, Sadar+ Vuga…

    Dean Lah: Sve se to desilo generički, nije ništa bilo planirano, već je to rezultat tog vremena. Nakon krize u Jugoslaviji, Slovenija je krenula  svojim putem. Sva arhitektonska struktura, koja je tada bila jaka je zapravo umrla. Nije uopšte bilo posla, veliki uredi su otišli u inostranstvo, prvenstveno u Rusiju gdje su već imali poslove. Tu se formirala praznina, gdje zapravo i nije bilo arhitektonskih ureda. Pored toga bila je prisutna generalno pozitivna energija u društvu, svi su htjeli nešto graditi. Tako da se više stvari poklopilo. Pošto nisu postojali uredi, da bi se krenulo klasičnim putem, mi smo odlučili da osnujemo Enotu. Bili smo bačeni u tu prazninu, okruženi pozitivnom energijom, i svi smo krenuli od nule. Pošto je to bio prekid u kontinuitetu, desilo se drugačije mišljenje. Ne mogu reći da je bilo organizovanog djelovanja, ali jedni druge smo “poticali”. To se odrazilo i na prve rezultate, prve uspjehe, koji su rezultirali organizovanjem prvih  izložbi. To je vodilo nastanku “brenda” slovenačke arhitekture, koji nije bio posljedica rada fakulteta, ili zajedničke vizije. Tad je počeo naš “Natural system”, on se razvijao prirodno.

    To nije rezultat predanog rada na Ljubljanskom arhitektonskom fakultetu?

    Dean Lah: U ono vrijeme sigurno ne. Danas se fakultet puno promjenio. Ima  nove izazove, nove ljude. Sada se radi drugačije, a tada je sve bilo u vazduhu, iako je bilo i tada ljudi koje sam cijenio, ono što mi je fakultet najviše dao je da sam naučio sam učiti.

    Praktično vi kad krećete sa radom, nije bilo ni posla ni starijih ureda. Niste morali ponavljati tuđe greške?

    Dean Lah: Postojale su manje grupe koje su radile, pojedinci par godina stariji od nas. Prvi pravi ured koji je tada nastao je bio Sadar+Vuga, iako tada niko nije ni znao kako ured treba da izgleda. Vrlo brzo smo se razdvojili i počeli sami smišljati daljnji rad. Nismo ponavljali tuđe greške, morali smo učiti na svojima, što i nije najbolje. To te dovede da radiš preko noći, nonstop, ispravljaš svoje greške i natjera te da brzo i puno učiš.

    Šta su bili izazovi u održanju arhitektonske prakse?

    Dean Lah:  Posao u početku nije bio problem. Kako smo svi bili mali na početku i počeli rasti, tako je rastao i posao. Kako smo mi učili kako uredi trebaju biti sastavljeni, tako se i ekonomija u Sloveniji dizala.To je išlo prirodno. Baš kad je postalo veoma interesantno, strani mediji su se počeli interesirati šta se to dešava u Sloveniji, opet nas je uhvatila kriza iz 2008. Periodi za razvoj arhitekture traju 20-30 godina. Vidiš kako se dižu Nizozemci, pa onda Francuzi, Španci…U Sloveniji se to desilo prebrzo, 10 godina je prekratko razdoblje za razvoj u arhitekturi.

    Prvi poslovi su bili privatne narudžbe ili javni konkursi?

    Dean Lah:  Bilo je svega. Obično to pođe od države, koja napravi plan, npr. plan socijalnog stanovanja, ili plan kulturnih centara, ili plan uređenja mjesta i gradova, ali kako se Slovenija cijela tada formirala, prvi su krenuli privatni investirori sa narudžbama, pod uticajem one energije, “evo sad ćemo nešto napraviti”. Vrlo brzo je slijedila država, a pošto se u isto vrijeme formirala i komora, arhitektura je stekla i formalnu prisutnost. Tada smo usvojili dosta dobar zakon o arhitektonskim konkursima, i počeli su se raspisivati konkursi na veliko.

    Zakon o arhitektonskim konkursima je bio državni zakon. Ko je bio ključni faktor u pisanju takvog zakona, uopšte?

    Dean Lah:  Uvijek je bio taj problem kako odvojiti arhitektonske konkurse od javnih nabavki. U početku je taj zakon bio sam za sebe, a danas se spojio sa javnim nabavkama, ali nije napisan klasično kao neke druge javne nabavke, najniža cijena itd. Zna se da usluge nisu isto kao materijali, pa još uvjek ima važnost sama ocjena rada i kvaliteta onog što se proizvodi. Bio je dosta rigorozno napisan, čim bi  javni projekat prešao investicijsku vrijednost koja je postavljena relativno nisko, morao je biti arhitektonski javni konkurs. Komora je tu odradila puno posla, na organizaciji svih tih konkursa. Nestali su bili sad sa krizom, ali su se opet vratili. Komora je iznijela najveći posao u pisanju zakona, zajedno sa aktivnim društvima arhitekata. Komora je više regulativna, brine se o zakonima, licencama, regulaciji i treba da pokriva baš sve arhitekte. Društva si mogu priuštiti da su kritična, jer su zapravo civilna inicijativa, gdje se sami ljudi sreću i mogu imati više uporednih inicijativa.

    Kakav je trenutno odnos između Komore i aktivnih Društava arhitekata. Je li taj odnos nadopunujući ili je suprotstavljen.

    Dean Lah:  Poslije početnih porođajnih poteškoća, stvari su se formirale. Uloge su različite, ali svi imaju isti cilj, podići razinu arhitekture.

    Da li je Slovenija imala državnu strategiju za razvoj arhitekture, kakvu ima npr. Danska, gdje je zapošljavanje mladih arhitekata subvencionirano od strane države? Znamo svi da je  arhitektura u Danskoj moćna izvozna kategorija.

    Dean Lah:  Mi nemamo nešto takvo, ali smo ove godine, poslije mnogo truda, prvi put uspjeli usvojiti Zakon o arhitekturi, koji arhitekturu definira i označava kao javni interes. To je dosta bitno jer treba da postoji krovni zakon koji svi slijedimo. Arhitektura treba biti odvojena od građevinarstva. Mi smo prije imali komoru zajedno, sve inžinjerske struke. Prvi korak je bio odvojiti komoru, jer arhitektura ipak ima drugačije principe rada, i u javnom je interesu. Svi smo okruženi arhitekturom, utiče na sve ljude, a samo se određeni arhitekti bave njom. Arhitektura na nivou EU ulazi u 7 reguliranih zanata, između ostalog tu su i advokati, doktori… svi ti koji su do neke mjere regulisani. EU ima generalnu inicijativu sve prepustiti tržištu, ali neke stvari su ipak regulisane. Arhitektura je upravo tu zbog velikog uticaja na javnost. Javnost je prepuštena nama, jer ono što mi izgradimo će trajati narednih sto godina.

    Koji su izazovi obrazovanja arhitekata u Sloveniji danas? Odnos fakulteta u Ljubljani i Mariboru?

    Dean Lah:  Kada sam ja završio fakultet, tada je zajedno sa krizom sve išlo dole, pa tako i razina obrazovanja. Većina arhitekata te početne generacije su otišli u inostranstvo na obrazovanje, na različite škole, Berlage, AA, Columbia… gdje se sve tada odlazilo… To je donijelo drugi pogled na arhitekturu. Sada se već to uredilo, došlo je do smjene generacija na fakultetu u Ljubljani. Osnovan je fakultet za arhitekturu u Mariboru, koji još traži svoju poziciju, i koja će biti drugačija od fakulteta u Ljubljani. Najljepše u arhitekturi je da nema jedne istine, ali ima jedna kvaliteta. Iako imamo različite poglede, svi znamo kad vidimo kvalitet. To je ono što trebamo formirati u obrazovanju. Kako izdići kvalitetu, a ne samo izdići jednu školu arhitekture.

    Vaš rad sa studentima, odnos slobode i kontrole, gdje je granica?

    Dean Lah:  To je najteže pitanje, kako to napraviti. Svi tu stalno učimo. Ostaviti studentima  slobodu, ali obraditi i dijelove arhitekture koji nisu tako podložni slobodi. Arhitektura je jedna od najviše reguliranih profesija, uopšte. To se vidi i po stručnom ispitu, koliko je ta regulacija obimna. Tu ima i onaj drugi dio, koji nije u pravilnicima, koji utiče na ljude, onaj nemjerljivi dio. Taj balans između je bitan na fakultetu. Može se dogoditi da te sve te regulacije kao arhitektu ubiju, pa onda nemaš više težnje za unapređivanjem. Na fakultetu pokušavam isto ono što radimo mi u uredu, gledati stvari sa potpuno dvije različite strane. Jedan je izvana ka unutra, a drugi iznutra ka vani. Jedna grupa ili jedno vrijeme radi samo na uređenju okoline: gdje su pogledi, kakvi su odnosi sa susjednim objektima, kakve su visine, gdje se otvoriti, gdje će biti javni prostor? S druge strane radimo funkcionalnu shemu, tu isto tako tražimo odnose između korisnika, hodne linije, vođenje ljudi ka drugačijim prostornim iskustvima. To razvijamo odvojeno. Kada stavimo zajedno, vidimo da se ništa ne sklapa. Tamo gdje se najviše ne poklapa, tu počnemo još jednom. To je jednostavan način da sami sebi ostavimo to iznenađenje, da se nađemo u drugačijem svijetu. Kad pogledaš rad jednog ureda, vidiš kako se to razvija, prije ili kasnije, svi idu u isti film. Isto je i na fakultetu. Sa jedne strane treba učiti tehničke, funkcionalne nužne stvari, a sa druge strane se pitati kako doprinijeti kvaliteti prostora, šta je novo, šta bi još mogli uvesti, koje nove relacije uspostaviti. Tu uvijek moraš balansirati. Nikako ne možeš ići jednim putem. Trenutno radim s drugom godinom, to je i najteže valjda, jer tad odlučuju da li će stvarno biti arhitekti ili neće, da li će ih to oduševiti ili neće. Na višestambenim zgradama je početak, studenti se mogu poistovjetiti, to su iskusili jer to žive. Uvijek postoji i neka lokacija u gradu, u koju se mora objekat smjestiti; šta je tu javni prostor, a šta privatni? Stambene zgrade također trebaju pružiti nešto javnom prostoru i nije u redu da su sasvim odvojene od javnog. Počnemo sa analizom primjera, i volumetrijskom analizom, šta bi tom prostor odgovaralo bez unutarnje strukture. Tek kad to naprave, idemo na razradu njihove ideje, koja je početak, a ponekad vidimo da zapravo idemo i u drugom pravcu. Kad ljudi pokušaju razmišljati “out of the box” onda požele stvari koje su mislili ubaciti unutra i razviju se nove tipologije.

    To me podsjeća na naš pristup u Filteru (arh ured, op. ur.). Često sudar izvana i iznutra vodi ka otkrivanju novog, iznenađenju?

    Dean Lah:  Mi volimo greške. Isto tako Idis Turato kaže. Mi to zovemo Natural systems. Zašto? Arhitektura se proteklih sto godina, od početka razvoja modernizma do danas, suzila na simboličko razumijevanje. Iako je modernizam počeo kao negiranje ovog simboličkog (semantičkog) pristupa jer je postojalo očigledno zasićenje i potreba za prekidom sa tradicijom, koja je bazirana na tom pristupu, on je postao upravo ono od čega je bježao. Postao je karikatura samog sebe. Ja to danas zovem formalni modernizam, gdje se uzimaju neki formalni elementi  pa se sastavljaju. Nije počelo tako, počelo je sa drugim pitanjima. Mi vjerujemo da pored ovog semantičnog djela, genius locia, okruženja iz kojeg izlaziš i koje razumiješ, postoji i prirodni dio, koji razumiješ genetikom, samom po sebi. Kad ljude odvedeš negdje gdje je priroda prelijepa, šuma, otoci, planine, zalazak sunca, … malo ko od ljudi tamo ostane neimpresioniran. To mogu razumijeti bez da su učili, dovoljno je samo što su vidjeli i osjetili. Vjerujem da taj dio fali današnjoj savremenoj arhitekturi, zato bi mi želili taj genetički dio uključiti unutra. Ono što možemo razumom i ono što možemo samo osjećajima. Priroda je veoma dobra u tome, i radi to putem greške. Nešto ide naopako i nešto novo se desi, ponekad bolje ali uglavnom lošije. Priroda ima tu mogućnost da to radi kroz milijune godina,  a mi to trebamo simulirati. Sve što je lijepo u prirodi je posljedica neke greške, cijela evolucija je posljedica greške, tako je i u arhitekturi. Čak i bez novih tehnologija, samo je potreban taj “mindset”, mi možemo simulirati te greške i napraviti nešto novo. To su uvijek velike prilike.

    Ako tako razumijevamo “greške”, onda je “greška” uvijek ispravna stvar. Danas kad govorimo o nužnosti parametrije u specifičnim situacijama, i imamo algoritme, alate koji dobar dio posla odrade, u kojoj mjeri arhitekta ostaje autor?

    Dean Lah:  Mislim da kompjuteri ne odrade posao za nas. Kompjuteri su samo bolji tool od rotringa, jer nam omogućuju da simuliramo neke situacije unutra, a do kojih bi teško došli klasičnim putem. Za mene je to još uvijek dobar rotring u ruci, koji ti pomaže da otkriješ nove generičke rezultate, koji te onda vode u drugi smjer. Ono što je opasno sa parametrijskih alatima je da ode opet u formalizam, prepustimo kompjuteru da sam uradi. Trebaš imati ideju prije toga i onda ići ka toj ideji sa ovim alatima. Mi manje računare upotrebljavamo za oblikovanje, a više za neke praktične stvari, npr kako se osigurati da nećemo imati blještavilo i odsjaj materijala unutra. To nekad rezultira i novim formama koje inače ne bi napravili, ali treba biti nešto iza toga. Postići nešto što bi drugačije teško postigli. Parametrijske alate, tipa Grasshopper mi koristimo za praktične stvari, npr u samostanu u Ptuju, gdje ne bi očekivao parametriju, jer je sve historijska baština, puno simbolike, klasično itd, mi smo ga upotrijebili na malim detaljima, za novi krov na 900 godina staroj kući, gdje trebaš staviti zaštitu od snijega, snjegobran, koje krovovi prije nisu imali, i kako onda da napraviš novi stari krov? Prvi odgovor bi bio, kupi, ono što ti prodaju, te patinirane nove krovove koji izgledaju kao stari. Mi smo odlučili i zamolili prodavača klasičnih krovova da nam napravi još jedan sa izbočinama, koji je onda služio za hvatanje snijega. Rasporedili smo ih tako, da tamo gdje je veći snijeg stavili smo više, gdje je manji – manje. To je rezučltiralo krovom koji ima igru sjene i izbočina, ima elemente starog a izbjegli smo bespotrebno ponavljanje novih gotovih elemenata.

    To je dobar uvod za Performans centar Ptuj. Arhitekti često govore mnogo, ali nam ipak neke stvari prešućuju. Ne zato sto ih svjesno prešućuju, nego zato što ih ne mogu ni reći. Da li kroz ovaj projekat imate povratnu informaciju od korisnika, posjetilaca, zaposlenih… kakva iskustva prozvodi vaš objekat. Da li je to ono što se planirali ili ste dobili nešto sasvim novo i drugačije?

    Dean Lah:  Prvo što arhitekti obično kažu je da arhitektura nije arhitektura dok je na papiru. Kad je i izgrađena, ne smiješ tu stati. Trebaš slijediti svoju kuću, vidjeti da li je ljudi stvarno upotrebljavaju onako kako si zamislio i da li su nešto novo naumili, da li se nešto novo desilo. Mi uvijek slijedimo svoje projekte, da vidimo šta se zapravo dešava. Na jednoj strani da vidimo kako ljudi upravljaju njima jer je to puno puta suprotno od onoga kako si zamislio. Imali smo dosta poteškoća za napraviti Performance centar Ptuj. To nije naš tipičan projkat, obično radimo nove investicije, novogradnje, a ovo je bila totalna suprotnost. Koliko puta dobiješ priliku raditi na 900 godina staroj kući? Jasno da smo se puno podredili onom što je bilo. Bilo je tako očito da ne trebaš rušiti, trebaš se fokusirati na male inserte i pokušati okrenuti samo šta je bilo unutra. Šta je Ptuj spasilo? To je najviše “sustainable” kuća, jer stoji 900 godina, nikakav high tech ti to ne može nadoknaditi, inače bi se kuća već 10 puta srušila. Zamisli koliko je to samo energije, ali ona jos uvijek stoji. Ona je počela kao manastir. Manastir je bilo glavno mjesto gdje su se ljudi skupljali, obrazovali, gdje se sve dešavalo, a sada se pretvorilo u priredbeno-kongresni centar, što je slično onome što je bila tada. Između toga su unutra bili socijalni stanovi, fabrika, vojarna, muzej… svašta je doživila u tih 900 godina, ali to je ono što ju je i odbranilo. Unutra se vide svi ti slojevi pa smo ih pažljivo otkrivali jer trebalo je odlučiti koji gdje pokazati te na kraju dodati ovaj  novi sloj koji se sada ističe. Sada to dosta dobro funkcionira. To je bio jedan od projekata EPK i nije do kraja završen, jer je došla kriza i budžeti su se smanjili. Završen je sav javni dio, završeno je ono što je nekad bila crkva, pa je kasnije bio muzej u tri sprata. Paradoks je da je najviše uništenja doživjela kad je bila arheološki muzej. Oni koji su je trebali najviše čuvati su je najviše uništili. Tada su gradili nove spratove, tada su išle instalacije kroz freske. Mi smo bili dosta polemični, podigli smo pod, napravili binu u crkvi. To je bila kontarverzna odluka, iako drugdje nisu bile, jer smo bili neutralni i stavili samo novo tlo. Najviše smo intervenirali u tlo, jer se tamo nije moglo ništa pronaći, tamo su sada ventilacije, struja, svjetlo, Pod je napravljen kontrastno, u crnoj boji. Bitno je bilo pokazati šta se desilo danas, a šta prije. Druga bitna stvar je bila različita brzina kojom idemo. Mi arhitekti dobijemo početak, dobijemo kraj, ali arheolozi i restauratori nemaju taj slijed. Mi smo za 2-3 godine uradili posao, a oni su za to vrijeme uradili trećinu objekta. Puno zidova je ostalo nezavršeno i u totalnom rasulu, a krenulo je već u upotrebu. Tu smo zaštitili određene dijelove i ostavili da se kasnije nastavi sa restauriranjem. To smo uradili da bude neutralno, da ne konkuriše onom već restauriranom. Restauriranje će trajati još 15 godina, a sve vrijeme će objekat biti u funkciji. Dokaz da objekat nije stao na toj tački je da za drugi dio, gornje spratove, koji je bio ispao iz finansiranje EPK, sada opština počela prikupljati novac, jer se pokazalo da prvi dio funkcioniše.

    Manastir je sada u vlasništvu opštine, nije u vlasništvu crkve? Da li bi crkva bila tako otvorena za vaš prijedlog?

    Dean Lah:  Bio je u vlasništvu države, pa je prenesen na nivo opštine. Mi smo prije Ptuja radili manastir u Piranu koji je bio u vlasništvu crkve, gdje su sada unutra galerije, priredbeni prostori itd. Moram reći da crkva nije tako zatvorena kako bi mogli pomisliti na prvi pogled. Ipak se treba znati da se sada crkve bore za svoju poziciju, koja je sada više nejasna nego što je prije bila. Sada pričamo da je znanost preuzela ulogu crkve, ali prije toga, prije mračnog doba crkve, ona je imala tu snagu, ona je sve finansirala, sve te nove stvari, sve pokrete naprijed. Tako da crkva ako je u sigurnoj poziciji nije protiv razvoja.

    Danas kad zivimo u izobilju svega, sve se brzo mijenja, u stare strukture se ubacuju nove hijerarhije, prisutna je potreba sa konstantnom promjenom. Da li to možda vodi ka potrebi za temporalnijom arhitekturom?

    Dean Lah:  Sada se i to malo mjenja. Devedesetih godina se radilo samo za kratki vijek, kuće su se brzo podizale, brzo i rušile. Sada se javlja potreba da budu održive, i da traju. Istina je to da se programi, i ljudi jako brzo mjenjaju. Tehnologija se brzo mjenja. Kuće će uvijek živjeti duže nego živi program u njima. Program će se nekad odmah na početku mijenjati. Korporacije će se reorganizirati. Zato je bitno da mi arhitekti razmišljamo o kućama koje su fleksibilne, koje mogu prihvatiti različite programe, koje se mogu jednostavno transformirati kasnije, i to je odgovornost koju mi nosimo, iako je narudžba za kratko, mi moramo raditi za dugo. Na nivou instalacije i umjetničkog performansa, da se probude neka čula, temporalnost je potpuno legitimna, ali to je mali procenat arhitekture.

    Često referiramo nesvjesno, jer i učimo nesvjesno. Kad bi izvadili reference iz vaše arhitekture šta bi ostalo?

    Dean Lah:  Naravno da smo u potrazi za nadogradnjom i nečim novim. Ne trebaš smišljati novo na silu, novo smišljaš tamo gdje time nešto dobiješ. Nijedno arhitektonsko djelo ne bi trebalo biti a da ne pokušaš napraviti neko unapređenje. To je isto kad bi rekao da svaki put trebaš izmisliti toplu vodu. Toplu vodu već imamo, daj da vidimo šta ćemo raditi sa toplom vodom. Jedno je učenje, i naravno da trebaš naučiti, ali tvoj zadatak je progres. Ti trebaš ići dalje. Novi način upotrebe prostora. Arhitekta treba ići jedan korak dalje od toga što se od njega očekivalo, ali ne treba ići tri koraka unaprijed, jer će se to onda izgubiti i neće ničemo služiti. Jasno da se najviše referiraš na svoje prijašnje iskustvo, ne na tuđe, jer to raste i to se vidi u radu. Mi radimo 20 godina, kada pogledaš projekte u redosljedu možeš vidjeti fascinaciju nekom temom, neko vrijeme, koju ne možeš izbjeći, ali je nadograđujemo i polako transformiramo. Arhitektura nije nikad bila “počnimo sve ispočetka”. Može biti i ta, ali neki mali eksperimentalni dio no to bi opet bilo preagresivno. Zamisli okolinu u gradu gdje bi svaka kuća bila nešto posebno. Uvijek imaš tkivo, i imaš akcente. Ne može sve biti akcent. Naravno da se sve uvijek nadograđuje ali bitno je da napraviš korak preko. Da misliš stalno gdje bi to moglo ići, i šta bi mogli novo ponuditi, da poboljšamo prostorno iskustvo.

    To bi mogli povezati sa niskomimetskom stvarnošću, onom koja nije mogla biti nikako drugačija, nego jeste. Onaj koji stvara, uvijek stvara niskomimetski, a interpretacija će kasnije stvoriti druge stvarnosti?

    Dean Lah:  To bi bilo na filozofskoj razini. U arhitekturi ne postoji samo jedna istina, ali postoji samo jedna kvaliteta. Legitimni su različiti pristupi, različiti formalni izražaji, različite organizacije. Kad vidiš rad arhitekte koji radi suprotnom istinom nego ti, uvijek možeš vidjeti kada je rad kvalitetan.  Ako postavimo u drugačiji konktekst, ono što se dešava mladim arhitektima, pogotovo kad dobiju prvu narudžbu, žele odmah pokazati sve što znaju, pa ispadne previše. Zato je bitno da odabereš jednu istinu, iako ti se više istina mota po glavi, i tada ideš u tom pravcu, zbog toga ja kažem da mi volimo sisteme. Naša arhitektura je uvijek sistemska. Zato to zovemo prirodni sistemi. Pokušamo što više informacija skupiti, a onda na sve te informacije, organizacione, ekonomske, kakve god realnosti, odgovoriti jednim sistemom. Tada se ta kuća može pročitati, tada je možeš razumjeti. Ako je sastavljena od različith djelova, neće odgovarati, treba imati jedan karakter koji odgovara svim stvarnostima koje si unio unutra. Sistem nekad postaje kompleksan da ga i ne razumiješ kao sistem, izgleda potpuno heterogeno. Moraš to podrediti jednoj ideji i ići od početka do kraja, od prostora do detalja, da ljudi mogu osjetiti nezavisno i da ima istu logiku. Postoji jedan zanimljiv autor, već sam ga spominjao, Nikos Salingaros, matematičar i učenik Christopher Alexandera, koji  je te stvari radio u 70im godinama. On želi te stvari uspostaviti u znanstvenu dogmu. Pokušava matematičkim formulama dokazati šta ljudi razumiju nesvjesno. On je izračunao da je razmjera između mjerila koja ti još možeš razumjeti je 1:2,7. To je u oba smjera. To možeš uzeti kao istinu ili ne, ali testovi kojima on to obrazlaže su jako inspirativni. On zapravo pokušava znanstveno objasniti naše osjećaje. On kaže da je ornament nužnost, i nije zločin kako bi neko drugi rekao. Ornament je ljepak u zgradi, i moram reći da se s time slažem.  Zbog toga kažu da se ljudi osjećaju bolje u starim kućama, nego u novim. Ornament ne mora nužno biti neka slika ili skulptura, nego nešto u samoj strukturi, što funkcioniše na simboličkoj ravni. Cigla je već ornament i to je ono što ljudi trebaju, jer to mjerilo koje razumiju. Kad pogledaš list, uvijek je ista struktura, od grana, pa lista, pa pora… pa dalje do atoma. Mi se trebamo zaustaviti na  taktilnom nivou, mjestu dokle ljudi mogu dodirnuti arhitekturu.

    Slika funkcioniše na simboličkom nivou kroz boje i sa distance, bez bilo ikakvog razumjevanja šta je na slici. Ako to vratimo u arhitekturu, sva materijalnost također funkcioniše na simboličkom nivou i sa distance?

    Dean Lah:  Sigurno. Nešto je suptilno, nešto je agresivno. Ako pogledamo ovo brdo preko, vidimo šta je generično a šta iskače, i to vidimo na ovoj razini samo kroz boje. Sve ostalo izgleda isto. Ono što je meni bitno u materijalnosti je da ona treba slijediti ukupni sistem. Imamo veliko mjerilo koje tvori volumene objekta, imamo malo manje mjerilo, otvori u objektu, imamo još manje mjerilo, struktura  fasade, koju nekad možemo razdvojiti na dodir, miris… tu gradaciju moraš imati u vidu. Sve se na kraju treba svesti na mjerilo čovjeka. Nema veze koliko velika zgrada je na kraju, ljudi su oni s kojima će zgrada biti u interakciji. Human scale je ono što je bitno. Govorimo o neboderu ili maloj kući, sve treba da dođe u human scale.

    Datum objavljivanja: 28.03.2018.

    *Zabranjeno je kopiranje objava sa web stranice AABH na druge portale i medije bez odobrenja od strane Asocijacije arhitekata u BiH.
    Podijeli

    Iz arhive