Politički angažovana arhitektura u BiH
  • 2018-02-14
  • Autorica: Merdžana Mujkanović

    „Ideja o tome da je grad uopšte, i svaki grad posebno, složen metaforički sistem, utkan u najdublju potku svijesti civilizovanog čovjeka, otvara, u uslovima tragične krize grada jedno zlosutno pitanje koje se nikako ne može izbjeći: svi znamo šta je sve pojava grada donijela čovjeku, ali da li uopšte znamo, da li čak i naslućujemo šta nestanak grada može u nepovrat oduzeti i donijeti?“ Bogdan Bogdanović

    U Sarajevu je sredinom decembra 2017. godine promovisana višestruko nagrađivana knjiga „Gradovi smrtnici, zaboravljeni spomenici“ arhitektice Arne Mačkić, bosanskog porijekla sa adresom u Amsterdamu na inicijativu udruženja ‘Akcija’ iz Sarajeva. Dolazi kao tačka na i zadnjih godinu ili dvije kada se o temi izgradnje spomenika razgovaralo mnogo na različite načine, te su organizovani arhitektonski konkursi kao onaj za Tunel DB u Sarajevu ili za spomen obilježje u Bihaću.

    Na knjigu obraćamo posebnu pažnju jer je jedna od rijetkih koja proširuje diskusiju o spomenicima smještajući je u širi dijalog o urbanitetu i reizgradnji gradova u BiH, konkretno Mostara, i tvrdi: „Do današnjeg dana arhitektura se koristi kao oruđe pomoću kojeg se grad drži u podjeli i nameću političke ideje.“ Kroz razgovor o Mostaru, autorica pokreće temu i nudi prijedloge kako raditi arhitekturu koja se zaista obraća našem trenutnom društvenom kontekstu podjela, i to tako da nosi umjetničku vrijednost, gradi mostove i inkluzivna javna mjesta.

    Jezik spomenika, jezik grada

    Priča o spomenicima i podijeljenom gradu je ustvari priča o suštini koja stoji iza njih – urbanitetu naših gradova i ulozi arhitekata i urbanista u njihovoj reizgradnji. Definicije urbaniteta i urbanog su zaista opsežne, ali svaka se slaže s jednim –  inkluzivnost je njegova suština. „Urbanitet je jedna od najuzvišenijih apstrakcija ljudskog duha. Po meni, biti urbani čovjek ne znači biti ni Srbin ni Hrvat, već se ponašati kao da te razlike više nisu važne, kao da one prestaju na gradskoj kapiji.“ (B. Bogdanović).  

    Autorica prošli i sadašnji urbanitet Mostara promatra kroz status njegovog subjekta – građanina ili građanke koji ima univerzalnu vrijednost. Visoki stepen urbaniteta i razvoja grada sredinom 20og stoljeća apsolutno je neodvojiv od vizije razvoja koja isključuje bilo kakve nacionalne, religiozne, spolne, rasne, kulturne, intelektualne i slične razlike. Odnosila se na to možeš li se prilagoditi nepisanim pravilima urbanog okruženja, jesi li raja ili papak. Iako se ovakva definicija u BiH često veže za doba komunizma i parole ‘Bratstvo i jedinstvo’, on je baza demokratskog građanskog društva po kojem trenutno funkcionišu sve prosperitetne evropske države. Sada, na dnu bilo kakvog urbanog razvoja kada grad propada, jedini imperativ definiranja subjekta bazira se isključivo na principu insistiranja na samo jednoj vrsti identiteta građana i građanki, i glavni je razlog zašto je grad u tako lošem stanju.

    Grad je kolabirao od ovog prvog stanja razvoja i stepena urbaniteta u ovo drugo propadanja isključivo kroz eksploziju fašizma devedesetih, koji gori do dan danas kroz njegovu podjelu i blokadu. Mostar je bio najrazrušeniji grad u ratu ’92-’95 i razaranje arhitekture odrazilo se na građane psihološki jer su ciljano uništavana simbolička mjesta: napad na most ’93 bio je napad na koncept multietničnosti i inkluzivnosti. „Ako nestane mosta, nestalo bi i Mostara, jer bi duša grada prestala postojati. Fascinantna je pomisao da arhitektura – u ovom slučaju jedan most, može toliko značiti stanovnicima jednog grada. Uništenjem Mosta, jednog čvrstog, robusnog, vječnog artefakta, gase se naše zajedničke povijesti i kolektivni identiteti.“ (A. Mačkić)

    Kao produženje tog razaranja, samo drugim metodama, rasprave o različitim identitetima i tendencijama razdvajanja implementirane su u postdejtonskoj arhitekturi i javnim prostorima. Mnogi religijski simboli i spomenici dodani su javnim prostorima, ulice su dobile nova, često nacionalistička imena, a etnički i politički obojene institucije istaknuta mjesta u gradu. Nema više komunikacije između Mostara i njegovih stanovnika. Zbog uništenih građevina i dodanih političkih i religijskih simbola, stanovništvu je nemoguće odagnati rat, izaći na kraj s njim, oprostiti. „Kako da se nastavi psihološki oporavak od rata i kako da se ljudi pomire s poviješću ako konstantno gledaju porušene zgrade i nove religijske i političke simbole podjele u javnom prostoru? Hoće li građani Mostara ikada više moći čitati svoj grad?“ (A. Mačkić)

    U tom kontekstu, način reizgradnje i novi spomenici igraju jako važnu ulogu. Govoriti o izgradnji spomenika koji se obraća svim žrtvama u BiH je skoro pa nemoguće. Kraj 2017 godine kristalizirao je ono što već svi znamo – postoje tri istine za svaki događaj. U takvom kontekstu rata političkim metodama spomenici se uglavnom ne obraćaju nikome, ne grade nikakav odnos prema prošlosti, empatiju, memoriju niti doprinose izgradnji mostova. Idu iz krajnosti u krajnost – od onih ambivalentnih u vidu ploča sa imenima poginulih boraca do tenka pored srednjoškolske ustanove ili megalomanskih križeva.

    Suprotno tome, kao ultimativni primjer estetskog izražaja spomenika jesu oni nastali rukom Bogdana Bogdanovića, gdje mostarsko Partizansko groblje zauzima posebno mjesto. Taj spomenik – javni prostor, ima univerzalnu vrijednost kao i Bogdanovićeva ideja grada, i koristi simbole koji transcendiraju etnicitet i religiju kako bi izbjegao političke ili ideološke poruke, te tako pripadaju svima.

    Promjena Mostara od najpoznatijeg primjera bosanskog urbaniteta do najpoznatijeg podijeljenog grada vrlo je sagledljiv u transformaciji tog njegovog savršenog dijagrama: od najljepšeg javnog prostora visoke umjetničke vrijednosti do zapuštenog prostora sa fašističkim oznakama. Bogdanović nakon rušenja Mostara u svom eseju „Grad mojih prijatelja“ kaže: „Objašnjavajući nekada svoju zamisao, često sam zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana i zauvek ‘dva grada’ gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i djevojaka – ratnika, i grad živih, za koje su oni položili živote. … Ali kako sada stvari stoje, ploče sa njihovim imenima pažljivo su hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.“

    Na kraju, arhitektica ističe važnost javnog prostora u ovakvom političkom i socijalnom kontekstu kao najznačajniji oblik aktivizma u arhitekturi. Nudi prijedlog javnog prostora na  pažljivo i inteligentno odabranom prostoru u centru Mostara kod gimnazije koji koristi simbole i zajedničku tradiciji svih građana, stvarajući prostor koji svi prepoznaju. Zauzima stav da arhitekti moraju da promišljaju prostor na način koji nameće prostorna rješenja, obraća se društvu u kojem nastaje tako što stvara prostore koje koriste svi i  za očuvanje spomenika visoke umjetničke vrijednosti kao što je Partizansko groblje.

    Gradovi smrtnici, zaboravljeni spomenici

    Zašto je ova knjiga značajna za diskusiju o arhitekturi u BiH? Zato što gradi jasan argument da arhitektura i arhitekti nemaju samo ulogu popunjavanja gradskih parcela, nego se pri tome MORAJU obraćati i nastajati iz socijalnog konteksta u kojem nastaju. Mostar kao jedan od najpoznatijih podijeljenih gradova je u ovome ekstreman primjer i možda najznačajniji.

    U našem fakultetskom obrazovanju kao i praksi teme uloge arhitekture u stanju društva u kojem živimo, šta je urbano a šta ne, dijalogu sa stanovništvom kroz grad koji svi dijelimo, kako propitivati ovo stanje, se vrlo rijetko pokreću. Šta uopšte znači politički angažovana arhitektura u postdejtonskoj BiH? Često gradimo u vakuumu baveći se formom i uljepšavanjem, pravljenjem arhitekture koja pokušava da slijedi ono što je samo izvana Evropski ili svjetski izraz, bez prevelikog promišljanja konteksta u kojem ona nastaje.

    Moramo razgovarati o ulozi arhitekture i javnih prostora u podijeljenom Mostaru. U isto vrijeme, politički angažovana arhitektura se ne odnosi samo na nametnute podjele i kako raditi javne prostore i spomenike koji im se suprotstavlja, nego i kako da se nosimo sa valom nacional-kapitalizma i konstantne degradacije BiH gradova. Kada smo govorili o stanju grada, a da nismo samo kritikovali vlasti? Nametali i borili se za ispravna rješenja? Ovo je izuzetno značajno kada se govori o gradnji javnog prostora, javnih objekata i njihovog smještanja, a ponajviše o gradnji spomenika. Arhitektonski fakultet vrlo vrlo rijetko pokreće ove teme, a trebao bi imati katedru koja se bavi temom urbicida, u centru grada koji je preživio najdužu opsadu u modernoj historiji Evrope.

    Nadalje, zašto je knjiga o Mostaru relevantna i prepoznata u svijetu kao jedna od najznačajnijih u 2017? Jer je uloga arhitekture i spomenika, koja je tako očigledna u Mostaru i njegovoj revitalizaciji, ustvari priča inkluzivnosti grada. Identitet i memorija su koncepti oko kojih se cijepa Evropska Unija i biraju trampovi. Gradovi širom svijeta bore se za suštinu svakog – njegovu inkluzivnost, višestruke identitete i ideju da su gradovi zajedničko mjesto za sve. U Holandiji, zemlji u kojoj je spisateljica odrasla, dominira mainstream arhitektura koju vode neoliberalna politika i ekonomija i koja aktivno radi na daljoj povećanju socijalne nejednakosti i odstranjivanju siromašnih i drugačijih što dalje od centra grada. Borba za što bolji grad je borba za nadvladavanje predrasuda prema drugačijem koje dijeli taj grad s tobom. Dobra arhitektura tu igra vrlo značajnu ulogu kao platforma koja dovodi drugačije u kontakt.

    Kao rješenje, autorica jasno zauzima stav da arhitekti, kako u Holandiji tako i u BiH, moraju početi razmišljati o svom radu u kontekstu situacije u kojoj se nalaze i širih socijalnih promjena. To znači nuditi promišljena rješenja koja ne nude samo formu, pokretati dijaloge, incijative i stvarati arhitekturu koja se obraća i rješava naše trenutne probleme. Na takav način ona ponovno gradi izgubljeni urbanitet grada i biva zaista reprezent svoga vremena. „Urbani prostori mogu postati ponovno javni i zajednički putem istraživanja javnih aktivnosti koje nisu vezane za nacionalizam ili religiju, kao što su skokovi s mosta, liskaluk i šetnje, i to tako da se te aktivnosti omoguće arhitektonskim intervencijama. Najveći projektantski izazov za Mostar, ako izuzmemo uobičajene i neophodne arhitektonske operacije poput obnove ili renoviranja kuća, bolnica, škola, parkova, itd. leži u formiranju novog otvorenog arhitektonskog jezika koji će omogućiti da značenje i iskustveni doživljaj prostora postoje u čitatelju.“ (A. Mačkić)

    Ne treba ljude siliti na zajedništvo. Treba im  ponuditi nove prilike za razmišljanje i nove poglede na historiju, kao i na sadašnjost i budućnost. Možemo biti sigurni da Mostar, Sarajevo, Tuzla, Zenica, Banja Luka neće nikada biti kao njihova predratna slika koju imamo u glavi, već će se preobraziti u jedan potpuno drugi grad. Ako želimo da pozitivno utičemo na tu preobrazbu, gradimo urbane identitete naših gradova, moramo se početi obraćati kontekstu i situaciji, ovom ludilu od političkog uređenja, načina planiranja i izgradnje gradova. Suprotno tome, doprinosimo daljnjoj degradaciji ideje bosanskohercegovačkog grada.

    Više o radu arhitektice Arne Mačkić na:
    http://studio-la.org/
    https://www.failedarchitecture.com/mortal-cities-and-forgotten-monuments/
    https://www.failedarchitecture.com/mortal-cities-the-irreversible-disappearance-of-mostar/

    Datum objavljivanja: 14.02.2018.

    *Zabranjeno je kopiranje objava sa web stranice AABH na druge portale i medije bez odobrenja od strane Asocijacije arhitekata u BiH.

     

    Podijeli

    Iz arhive