Dehumanizirati Le Corbusiera
  • 2018-01-08
  • Autorica: Ena Kukić

    Tekst koji slijedi ukazat će kroz nekoliko primjera na problematičnost Le Corbusierovog rada i naslijeđa, a koje je često zanemareno u korist njegovog značaja u historiji arhitekture. Jedan od razloga postojanja ovog teksta je i iskustvo univerzitetskog banaliziranog učenja o njegovoj arhitekturi bez iznošenja kritičkog stava nastavnika prema istoj.

    Krenimo redom, po veličini.

    Le Corbusierov pokušaj unifikacije antropomorfnih veličina i uspostavljanja osnovnog modula kao mjere za univerzalnu primjenu pri projektiranju rezultirao je poznatim Modulorom. Dimenzije ovog idealnog bića bazirane su na visini policajaca u engleskim detektivskim romanima koje je Le Corbusier čitao, pa je stoga inicijalna visina Modulora 1946. promijenjena iz 175 cm na 183 cm. Fake news? Tako piše u njegovoj vlastitoj knjizi The Modulor: A Harmonious Measure to the Human Scale iz 1954. Ostale dimenzije su dobijene korištenjem zlatnog reza. Generacije studenata arhitekture širom svijeta na klauzuri crtaju stiliziranu siluetu britanske zdrave i zgodne muškarčine. Dakle, ovo idealno normativno tijelo ima više veze sa shemama dominacije jednog društva, nego sa objektivnom statistikom fizičkog prosjeka ljudi koji koriste prostor. Ta norma je štetna za sva tijela: ona uvodi ograničeni pojam koji nije samo kanon “savršenih” proporcija, već potvrda da različitost od nje dobija pežorativnu notu kroz disfunkcionalnost u arhitektonskom prostoru.  


    Dok je Modulor desetljećima hvaljen kao stavljanje čovjeka u centar dizajna, njegova primjena je antipod tome. Primjerice, neupitno revolucionarni Unité d’Habitation, projekat koji je Le Corbusier isticao kao najznačajniju primjenu Modulora, odlikuju dječije sobe široke 1.8 metara i duboke 7.2 metra. Ova nezgrapna proporcija definitivno nije proizašla iz osnova projektiranja, a ne čini se da je i iz Modulora (iako – autorica nije upoznata sa egzaktnim prostornim potrebama djece policajaca iz detektivskih romana).


    If we assume that the house is indeed a machine for living, as trite a statement as that may be, then Le Corbusier was the Thomas Midgley of machine manufacturers.
    -William Newton

    U trenutku dok ovo pišem, sklopljeni LEGO model Ville Savoye gleda me prijekorno s police. Ova arhitektonska ikona, jedna od najvažnijih zgrada dvadesetog stoljeća, apsolutni fenomen savremene umjetnosti građenja – nije trebala izgledati onako kako izgleda, da se pitalo Le Corbusiera. Naime,  kao što je detaljno analizirano na Misfits Architecture u trenutku kad je gradnja vile počela, ona je imala prilično drugačiji izgled.

    Zbog insistiranja porodice Savoye na završetku radova u roku i unutar dogovorenog financijskog plana, arhitekt je napravio niz kompromisa i izmjena u tijeku gradnje a po želji investitora da bi zgrada dobila svoju konačnu formu. Dijelovi historije arhitekture ne stoje na toliko čvrstim temeljima kakvim ih smatramo, i to je okej – ali to treba i znati. Ipak, problematičnost ovog objekta ne leži u procentu slučajnosti koji čine njenu estetiku, već u debaklu njene funkcionalnosti. Nakon pet godina života u njoj praćenih pismima žalbe Le Corbusieru, porodica je odlučila iseliti iz Ville Savoye: mašina za življenje bila je pokvarena od samog početka. U pismima Madame Savoye arhitektu stoji da je krov prokišnjavao u garaži, hodniku, na rampi, u kupatilu i drugdje, zbog čega su se stvarale česte poplave; krovni prozori su stvarali ogromnu buku prilikom padavina; čitava kuća je djelovala hladno i vlažno, jer je gubila toplotu u predjelu velikih staklenih površina; ako nije čak i izazvala, sigurno nije ni olakšala plućnu bolest sina Madame Savoye; i sumirano, najbitnije: nije zadovoljavala potrebe svojih stanovnika. Arhitektonski kritičari joj zamjeraju i simboličnost stubova u prizemlju (jedne od njegovih famoznih Pet tačaka arhitekture) koji ne odražavaju stvarnu strukturu zgrade, odnosno nisu arhitektonski iskreni, kako je iznio Klaus-Peter Gast u svojoj knjizi o Le Corbu.

    Vječito studentsko banaliziranje: da li bi ovakav dizajn, koji ne zadovoljava ni osnovne Vitruvijeve principe, danas dobio pozitivnu ocjenu na fakultetskoj klauzuri? Ja ga ne uzimam kao referencu za projekte na kojima radim, iako je LEGO maketa jako lijepa a eksperimentalni pristup inspirirajući.

    I konačno, large scale.


    Le Corbusier je bio politička
    prelivoda, narodski rečeno. Velike projekte je gradio tamo gdje bi mu vlast odobrila, pa je uvijek nastojao biti u dobrim odnosima sa vladajućim strukturama, čak i kad je to značilo javno podržavanje progona Jevreja (za koje je također gradio kad mu se pružala prilika). Dijelio je svoje ideale sa fašističkim pokretom, izražavao oduševljenje Hitlerom, ali je slavio i Lenjinove akcije u Moskvi. 1936. godine, ponudio je svoje usluge Mussoliniju poslavši mu samoinicijativno plan za osvojenu prijestolnicu Etiopije. Kolonijalni urbanizam predstavljen na papirima pretpostavljao je rađanje novog grada, potpuno zanemarivanje postojeće strukture i negiranje dotadašnje kulture jednog urbanog centra. Moguće je biti svjestan Le Corbusierove političke aktivnosti i valorizirati njegov profesionalni rad odvojeno, ali oni se isprepliću i taj kontekst je nemoguće ignorirati. Njegovi projekti Ville Radiuse i Ferme Rediuese moraju se posmatrati i kao modeli za industrijski sindikalizam francuske ekstremne ljevice 30ih i 40ih godina prošlog stoljeća. Političke ambicije Le Corbusiera nisu irelevantne za uticaj koji je on ostavio u arhitekturi, naprotiv. Funkcionalni zoning urbanističkog plana Adis Abebe pokazuje centralnu aksu rasne separacije (dijeli tamnopute starosjedioce od talijanskih kolonizatora), a sve bitne strukture vlasti smještene su nad predviđeno uklonjenim bitnim objektima Etiopljana. Na sličan način bi kontroverzni projekat Plan Voisin bio smješten na postojećem centru Pariza.

    Plan Voisin is the equivalent of short-man-in-a-sports-car syndrome. – Christopher Beanland

    Le Corbusierov teorijski Ville Contemporaine svoju je praktičnu primjenu pronašao baš u ovom projektu. Cilj je bio srušiti kompletno historijsko naselje Marais (tada jevrejska četvrt, slučajnost ili ne) i na njegovom mjestu izgraditi mrežu od osamnaest staklenih tornjeva, njegovu viziju dijela new age industrijske metropole za tri miliona ljudi. Kroz jezgro naselja bi prolazio autoput, koji bi mogao uništiti naselje kreirajući granični vakum između njegovih dijelova, onemogućavajući ljudima da slobodno prelaze iz jednog u drugi dio prostora stvarajući nevidljivu društvenu nit koja čini uspješne mikrozajednice. Također, jedan nivo bi obilovao nepreglednim zelenim površinama. Ovo megalomansko smještanje velike količine parkova gdje god se za to ukaže prostor u praksi je kroz historiju često rezultiralo napuštenim prostorima i plodnim tlom za sitni kriminal i urbano propadanje. Le Corb je smatrao da je Pariz “bolestan”, i da se se ne može pozitivno djelovati intervencijama u postojećoj strukturi, već krenuti od nule – kao u Etiopiji. Sanjalački futurizam, kako je sam opisivao ovaj projekat, radije bih opisala urbanističkim totalitarizmom. Iako ova ideja nije ostvarena, nesumnjiv je njen uticaj na kasniji La Defense, projekat novog Pariza, kao i na stvaranje banlieuea, predgrađa sa negativnom konotacijom u domeni sigurnosti i stambene atraktivnosti te mjesta dezintegracije društva. Le Corbusierova Atenska povelja iz 1943. godine predstavlja niz savjeta koji vode do stvaranja funkcionalnog i efikasnog naselja, a ova stroga formula ne uključuje u jednačinu geografsku lokaciju niti lokalnu kulturu. Da je Le Corbusierov plan usvojen, pariška Marais zajednica bila bi potpuno uništena, a tema segregacije nastavila bi se i u ovoj pretpostavljenoj utopijskoj viziji, pri čemu bi bogata elita jedina imala pristup raskoši modernizma. Značajna aktivistica i spisateljica Jane Jacobs oštro osuđuje njegov ortodoksni urbanizam u svojoj knjizi The Death and Life of Great American Cities:

    “Le Corbusier’s Utopia was a condition of what he called maximum liberty, by which he seems to have meant not liberty to do anything much, but liberty from ordinary responsibility.”

    Fantastično filmsko ostvarenje Jean-Luc Godarda – Alphaville, za razliku od drugih distopijskih filmova poput Blade Runnera ili Metropolisa koji komuniciraju estetski konzistentnom i uznemirujućom novom stvarnošću, to čini koristeći konfuziju i nehumanost već postojećih mjesta. Film je sniman u gore spomenutom La Defenseu, u Maison de l’ORTF i neboderu Esso. Čitav film je definiran prostornim nerazumijevanjem, koristeći zamršenu mrežu koridora, lobija i stepeništa. Ovaj dehumanizirani prostor neupitno je posljedica Le Corbusierovog urbanističkog opusa.


    U vrijeme kada je izazov odvojiti umjetnički opus pojedinca od njegovog karaktera (hint: Kevin Spacey, Woody Allen i ostatak društva), postoje i slučajevi poput Le Corbusiera koji i nisu toliko teški, jer su njegova anti-humana djelovanja srž mnogih projekata. Ako je jedna od najbitnijih stvari i pri projektiranju kontekst, nije uredu posmatrati arhitektonsko-urbanističku zaostavštinu jednog od najuticajnijih arhitekata u historiji bez holističke analize konteksta u kojem je taj opus oblikovan, a koji je faktualno obilježen socijalnom destrukcijom u mikro i makro mjerilu.

    Kako je dekonstruisan Liebeskind, možete pročitati ovdje

    Datum objavljivanja: 08.01.2018. 

    *Zabranjeno je kopiranje objava sa web stranice AABH na druge portale i medije bez odobrenja od strane Asocijacije arhitekata u BiH.
    Podijeli

    Iz arhive