2u1: Maroje Mrduljaš
  • 2017-11-22
  • Autor: Dario Kristić
    Razgovarala: Katarina Bošnjak

    Reportaža sa izložbe “Sunčana strana modernizma” i razgovor sa Marojem Mrduljaš

    Autor: Dario Kristić
    Razgovarala: Katarina Bošnjak

    ©Nejra Durmišević

    ©Nejra Durmišević

    Sunčana strana modernizma, naziv je izložbe koja je otvorena od 16.-30.11 u Historijskom muzeju BiH. Izložba prikazuje turističku arhitekturu Borisa Magaša, Ante Rožića i Branka Žnidareca.

    Arhitektura je to čije prostorne i oblikovne kvalitete tek  danas možemo cijeniti, gledajući ih kroz prizmu recentnih zbivanja na arhitektonskoj sceni – deregulacije i nepoštivanje pravila koja ostaju nakon deregulacije. Objekti su izvrsno predstavljeni kroz makete, aksonomterije, dostupne izvorne crteže i fotografije od kojih je veliki broj vrhunske kvalitete.  Makete i aksonometrije nisu izvorne, no urađene su tako da odlično nadopunjuju originalni materijal.  Ako na to dodamo pojavljivanje jednog od autora – gdina Ante Rožića i  činjenicu da se izložba postavila baš u Magaševom objektu može se reći da se radi o jednom od ljepših arhitektonskih događaja ove godine.

    Izložba je na određeni način nastavak odličnog dokumentarnog serijala „Betonski spavači“ Maroja Mrduljaša koji je zajedno sa Mirom Stanić autor i ove izložbe. U sklopu otvorenja prikazana je i prva epizoda serijala čija je tema Hotelski kompleks Haludovo na otoku Krku.

    Autor je nešto što bi samo od sebe bio prvorazredni „ruin porn“ podigao na jedan mnogo viši nivo, prikazavši socijalni kontekst nastajanja i propadanja kompleksa koji je izgledao bogatije, ekstravagantnije i „kapitalističkije“ u doba socijalizma nego skučeni, prigrađeni privatni apartmani koji su preuzeli njegovu funkciju.

    Nakon projekcije, održana je i inspirativna diskusija između Maroja Mrduljaša i Mensura Demira, koja je otvorila pitanja utopijskog sistema, brisanja jednog arhitektonskog sloja drugim, povlačenja paralele sa situacijom obnove i prenamjene modernističkih objekata u Sarajevu, te pozadinske price sa snimanja iz Haludova i ideja čija realizacija tek predstoji.

    Organizaciju izložbe je pomogla AABH. Nadajmo se da će ovakvih događaja u budućnosti biti još više.

    ‘Nedovršene modernizacije’ – koje je značenje i koje su poruke iza tog naziva?

    Maroje: ‘Nedovršene modernizacije’ su projekt koji smo 2008./09. godine pokrenuli kolega Vladimir Kulić i ja, uz pomoć određenih hrvatskih arhitekata i niz partnerskih institucija iz cijelog područja bivše Jugoslavije sa namjerom i intencijom da istražimo arhitekturu ove regije, ovog perioda – od ’45. do do ’90.-’91. Shvatili smo da postoji niz zasebnih, disparatnih istraživanja koja se bave pojedinačnim temama, ali da ne postoji zajednička slika, a isto tako ne postoji sintezni pregled koji bi ta istraživanja objedinio. Dakle, naša primarna intencija bila je da povežemo ljude i da formiramo diskurs o arhitekturi, ali i o društvima ovih prostora, onog što smo naslijedili iz perioda rapidne urbanizacije nakon Drugog svjetskog rata.

    ‘Nedovršene modernizacije’ sigurno do neke mjere sigurno imaju veze sa Habermasovom tezom o moderni kao nedovršenom projektu, a i sa druge strane, ono što je nama bilo sigurno važno jest da su mnogi arhitektonski, a posebno urbanistički projekti odista ostali i fizički nedovršeni. Tako da nam se to preklapanje između fizičke nedovršenosti i fizičke nekompletnosti i jednog abortiranog progresivnog društvenog progresa učinilo kao vrlo važno i zanimljivo, te teorijski korisno.

    U prostoru je vrlo jasno vidljiva materijalizacija određene epohe i određenog vremena i ako je nešto nedovršeno u arhitektonskom prostornom smislu , jasno je da je taj sistem u jednom momentu zastao i kao društveni projekt. To se u Jugoslaviji ne dešava nužno sa slomom zemlje ’90.- ’91. godine, nego sa krizom u koju socijalizam ulazi kasnih ’70.-ih i ranih ’80.-tih godina, tako da, bez daljnjeg, ta konvergencija između društvenog i arhitektonskog  i urbanističkog nam je poslužila kao pogled i usmjerenje prema problematizaciji tog perioda. Naravno, govorim o periodu koji je u našim zemljama do neke mjere ideološki nepoželjan. Današnja društva guraju našu recentnu povijest u stranu, te karakterizira taj period putem termina kao što je ‘totalitarno’, ‘nedemokratsko’, ‘represivno’ i slično. Takvi elementi odista jesu postojali u tom periodu, ali generalno ipak je riječ o vremenu koje je fundamentalno promijenilo i naša društva i naše gradove – svi mi živimo većinom u modernim stanovima, idemo u moderne škole, liječimo se u modernim bolnicama, uglavnom izgrađenim u tom periodu i to je jedan fantastičan prostorni i infrastrukturni resurs. Sa druge strane, arhitektonska kultura tog perioda bila je na visokoj razini i internacionalno relevantna i potiranje tog vremena i tog perioda vodi prema problemu kulturnog diskontinuiteta. Imali smo povjesne periode od predantike, preko antike, pa preko svih drugih povjesnih slojeva koji su uslijedili, ako obrišemo modernu – šta onda? Vraćamo se u 19. stoljeće, na Otomansko Carstvo ili Habsburšku Monarhiju? Tako da nismo ovdje ni postojali kao slobodan narod i slobodnomistična bića? Utoliko je negativna percepcija naše recentne povjesti u kulturološkom i ideološkom smislu vrlo kritična. Ona se apsolutno treba sagledavati kritički, ali njena negacija i njeno brisanje koje se djelomično dešava je potpuno pogrešna. Boris Groys o tome govori, naravno u kontekstu Sovjetskog Saveza, govoreći o fenomenu dvostrukog brisanja – ‘double erasure’. Kada se Sovjetski sistem uspostavljao nakon Oktobarske revolucije nastoji brisati sve ono što je preostalo od carističke Rusije i feudalnog i protoburžoaskog poretka, da bi onda sa slomom Sovjetskog Saveza krajem ’80.-ih godina nova društva počela brisati sve ono što je ostalo od sovjetskog socijalizma – to je taj dvostruki diskontinuitet. Do neke mjere se slično dešava i ovdje, iako ni jedno ni drugo brisanje nije tako drastično kao u Sovjetskom Savezu. Modernizam u Jugoslaviji je bio osjetljiv prema prethodnim periodima. Ne uvijek svugdje do iste mjere, ali kad pogledate, na primjer, bosanskohercegovačku situaciju, naročito sarajevsku situacija – rad Neidharta i ostalih, vidljiv je izuzetan senzibilitet prema povjesnim oblicima, prema povjesnoj arhitekturi, prema urbanističkim morfologijama, koje se onda inkorporiraju u modernu arhitekturu, i to je upravo jedna od specifičnosti jugoslavenskih arhitektura, jer su sve one na neki način pokušale asimilirati prethodne slojeve, reinterpretirati i životne stilove i povjesne oblike i uključiti ih u novu, emancipatorsku, progresivno usmjerenu arhitekturu koju treba graditi na ovom području.

    Na ovoj izložbi, koju pokazujemo u Historijskom muzeju, a koja se bavi turizmom, na prvi pogled sva arhitektura izgledaju beskompromisno moderno, ali je kontekstualno osjetljiva, jer pokušava reinterpretirati lokalne uvjete, bilo klimatske, bilo životne stilove, bilo topografske okolnosti, tako da odista vidimo kako se naš modernizam nije bavio brisanjem prethodnoga, nego uspostavljanjem kontinuiteta.

    Koliko je prostor održavanja izložbe simboličan?

    Maroje: Odabir Historijskog muzeja Šmidihena, Magaša i Horvata za prikaz ove izložbe nikako nije slučajan. Naprotiv, ova izložba se od početka planirala jednog dana pokazati ovdje. Prva iteracija izložbe je postavljena u Galeriji Dessa u Ljubljani – tada smo imali samo opus arhitekta Ante Rožića, onda smo napunili izložbu sa radom arhitekte Branka Žnidareca i arhitekte Borisa Magaša, to su sigurno jedni od ključnih protagonista i hrvatske i regionalne moderne i upravo postavljanje u ovoj zgradi, koja je jedna od najljepših i najbitnijih u regiji uopće za nas je bila vrlo važna, zbog toga što je ona integralni dio izložbe, ona je sama po sebi izložak, a naravno da je, nažalost, izložena propadanju. Njena budućnost je neizvjesna, pa je ukazivanje na našu recentnu povijest kroz priču o turističkoj arhitekturi istovremeno pokušaj da se reaktualizira čitav period, pa i reaktualizira interpretacija ove izuzetno vrijedne zgrade. Na neki način, hrvatski visoki modernizam započinje upravo ovdje, u Sarajevu, s ovim projektom. On je ta ishodišna točka fenomenalne arhitekture ’60.-ih, koja se materijalizira, naravno, i u hotelima obale i čitavom nizu projekata i ona je stvarno važna i za hrvatsku i za internacionalnu arhitekturu. Tako da, ako govorimo o tome tko su baštinici ove zgrade, sigurno je to Sarajevo, sigurno je to Bosna i Hercegovina, ali to je i hrvatski i internacionalni kontekst. Dakle, govorimo o tome prema kome smo odgovorni kada pokušavamo promisliti sačuvanje zgrade – odgovorni smo prema građanima Sarajeva, prema državljanima BiH, do neke mjere prema hrvatskoj kulturi, a i prema globalnoj i internacionalnoj kulturi. To je ono što moramo razumjeti – mi u svojim rukama imamo nešto što je internacionalno bitno i to stvarno nije nešto samo ‘naše’, nego je to jedna univerzalna vrijednost, koju bi trebalo sačuvati, po svaku cijenu.

    ©Maroje Mrduljaš

    ©Maroje Mrduljaš

    Kakvi su modernistički principi urbanizma, te u čemu možemo primjetiti razliku/sličnost između gradova Jugoslavije?

    Maroje: Moderna arhitektura i urbanizam uvijek je bila orijentirana prema univerzalizmu, pogotovo ako govorimo o urbanističkim ekspanzijama, novim gradovima i velikim proširenjima gradova, više-manje i oni su se nakon Drugog svjetskog rata bazirali na CIAM-ovskim principima i njihovim reinterpretacijama. Jugoslavija je interesantan primjer, zbog toga što, primjerice i Novi Zagreb nastaje kao grad bez starog Zagreba, i Novi Beograd kao novi glavni grad, opet kao grad bez starog Beograda, Skoplje se rekonstruira u nekoliko valova, naročito nakon potresa 1963. godine, pa i Sarajevo dobija svoju modernističku ekstenziju, koja se razvija više-manje linearno. Dakle, neke urbane konfiguracije, do neke mjere, uvjetuju i kako ta gradska proširenja izgledaju. Urbanističke osnove i metode su, do neke mjere, generičke, ali postoje lokalne posebnosti, jer je svaka od tih sredina kultivirala vlastitu arhitektonsku školu. Svaka od tih arhitektonskih škola i pratećih arhitektonskih kultura imala je svoje posebnosti i više-manje fokusirana je na vodeće autorske ličnosti. To se možda više odnosi na arhitekturu, nego na urbanizam, ali ako govorimo o Sarajevu, tu je figura Neidhardta ključna, koji prenosi svoje znanje na iduću generaciju, primjerice na Ugljena, pa se može donekle pratiti kontinuitet prenošenja misli, pa je sve jasno. I, naravno, kada govorimo o Neidhardtu, fundamentalan je pokušaj da se pomiri lokalna tradicija, razumijevanje vrlo specifične topografije Sarajeva sa modernističkim principima. Poznata je serija njegovih projekata i istraživanja za Marijin Dvor, koji ostaju vrlo fragmentarno realizirani, ali ipak, raspoznaju se u nekim od njegovih projekata i u nekim intencijama, a koje su, srećom, sačuvane u njegovoj i Grabrijanovoj knjizi ‘Arhitektura Bosne i put u suvremeno’, gdje je čitavo to znanje vrlo precizno artikulirano i sačuvano za buduće generacije. To nam je još uvijek skoro priručnik po kojem možemo razvijati grad dalj na nekim stabilnim i suvislim principima. Na žalost, stvarnost nas stalno demantira.

    Ako odemo prema drugim gradovima, golemi blokovi Beograda su urbanistički ponekad bogati, ponekad nešto siromašniji, ali razvijaju fenomenalnu kulturu tlocrta i kada uđete u dubinu tzv. beogradske škole stana, vidjet ćete nevjerovatnu sposobnost da se unutar limitiranih okvira, formiraju fleksibilni prostori koji se mogu tranformirati i tokom dnevnog režima korištenja, kroz kružnu vezu, kroz višeetažne prostore, kroz klizne stjene, kroz čitav niz malih trikova, pa i pomicanje pregradnih zidova. To je omogućavalo višegeneracijsko stanovanje.

    U Zagrebu imamo drugu priču, gdje se malo uspjelo ‘ukrotiti’ modernističko mjerilo. Novi Zagreb u nekim svojim potezima morfološki više ‘pomjeri’ čovjeka nego Beograd, jer se kombiniraju različite tipologije, jer su mjerila nešto manja, fizički lakše ‘svarljiva’, te, provlači se humanističkija crta.

    Ljubljana ima situaciju gdje nije došlo do velike ekspanzije samo u jednoj zoni, nego je točkasto intervenirala kroz čitav grad i pri tome intenzivno istraživala i temu individualnog stanovanja. Svi kada razmišljaju o socijalizmu, misle samo na kolektivno stanovanje, ali bila je i velika produkcija individualnog stanovanja, pa i prefabriciranih kuća. Isto tako i u Hrvatskoj. Broj stambenih jedinica proizveden u Jugoslaviji veći je u individualnom, nego kolektivnom stanovanju, gdje, naravno, ubrajamo standardne obiteljske kuće, građene sa ili bez građevinske dozvole.

    Koliko je politika predstavljanja igrala ulogu u razvoju gradova?

    Maroje: Reprezentativni ili simbolički aspekt proširenja gradova i velikih urbanih ekstenzija je sigurno postojao u određenoj mjeri, ali i on ostaje samo djelomice realiziran. Ako poznajete genezu Novog Beograda, znate da ona kreće od priče izgradnje kompleksa i glavne zgrade Saveza komunista Jugoslavije i organizirane središnje ose koja je trebala poprimiti sve najvažnije državne institucije, oko koje se gradi Novi Beograd. Kako se, ustvari, samo zgrada Saveza komunista izvela, ta osa ostaje nerealizirana tokom čitavog socijalističkog perioda. Gradi se samo stanovanje, sa svim ovim servisima – škole, ambulante i mali kulturni centri. Dakle, vidi se da postoji intencija uključivanja simboličkog ili reprezentativnog, ali da je on u realizaciji bio sekundaran. Prioriteti su bili urbanizacija i zadovoljavanje temeljnih potreba građana, tako da sigurno pragmatične potrebe urbanizacije, pa i proizvodnje urbanog proletarijata ( to je bila jednim dijelom i uloga gradova – da biste imali socijalističku revoluciju, morate imati građane, dakle, morate prvo napraviti gradove) – to je bio neki slijed i logika razmišljanja. Ne zaboravimo da u Jugoslaviji funkcionira tržište, da se gradovi razvijaju prema tržišnim principima i da građevinske kompanije najviše zarađuju na stanogradnji.

    Koje su greške modernizma?

    Maroje: Svaka modernizacija razvija se, kao što je Max Weber pisao, u napetosti između dva različita lika – jedno je vrijednosna racionalnost modernizacije, a druga je instrumentalna, dakle, zadovoljavanje pragmatičnih ciljeva. Imate s jedne strane progresivne vrijednosti moderne, a s druge strane instrumentalne potrebe. U ovisnosti od dominacije, prelazi jedno na drugo, nekom je bolje, nekom gore. Na žalost, nema idealne situacije, u modernizaciji uvijek postoje ta dva pola i jedan ne može bez drugog. Dakle, ako govorimo o nekim nedostacima ili poteškoćama modernizacije, možemo reći da dobar dio urbanističkih velikih ekstenzija nije projektiran sa dovoljno pažnje prema detalju, prema suptilnijim prelazima i složenijim urbanističkim konfiguracijama. Dosta CIAM-ovskih ideja primjenjivano je shematski, jer je to bilo brže, jeftinije i efikasnije. Dakle, taj primat brzine ( instrumentalni primat), dovodi do toga da su se temeljne vrijednosti moderne ipak malo degradirale, te da su naselja mogla biti skladnija, manja, u nekim aspektima čak i funkcionalnija, sigurno bolje opremljena javnim sadržajima.

    Jesu li arhitekte u tom periodu bile alat društva ili zagovarači društvenih promjena?

    Maroje: Interesantno, bili su i jedno i drugo. Ako me pitate da li je arhitektura bila služba društvu ili je društvo služilo arhitekturi, i jedno i drugo je točno. Arhitekti su bili važan partner sistema u razvoju novog društva, ali su isto tako iskoristili priliku da se u tom kontekstu rapidne urbanizacije i velikih potreba ostvare kroz progresivne ideje.

    Kolika je povezanost ljudi sa arhitekturom modernizma – da li se ljudi emotivno povezuju više sa nekim drugim periodom? Kakav je osjećaj ‘mjesta’ u arhitekturi modernizma i da li on uopće postoji?

    Maroje: Pa postoji sigurno. Moj rad u dokumentarnom serijalu ‘Betonski spavači’, bavio se arhitekturom, ali i ljudima koji su s tom arhitekturom bili povezani. Vi vidite kako oni tu arhitekturu intenzivno doživljavaju i kako je bila važan dio njihovih života. Ostvarivali su svoj život kroz arhitekturu – dakle, hoteli u kojima su ti ljudi radili, ili gdje su odlazili na svadbe, maturalne zabave, na tulume… Stvarno je bio integralni dio njihovih života, njihove svakodnevnice i oni to osjećaju kao sebi blisko, zato što su uspjeli upisati svoje živote  u te prostore.  I tu čak estetika postaje možda manje bitna, važno je da se uspostavi neposredni  direktni odnos.  Jednom kad je uspostavljen, onda možemo govoriti o nekim estetskim aspektima.

    S druge strane, ako govorimo o estetici modernizma, imamo i svjedoke koji nam govore u prilog toga da je ta arhitektura i njena oprema djelovala edukativno. Primjerice, svi ti hoteli bili su opremljeni uglavnom sa umjetničkim intervencijama najvišeg standarda – slike, murali, prostorne intervencije, Edo Murtić, Zlatko Prica…moderni namještaj kojeg projektiraju Bernardi, Slovenac Kralj i tako dalje. Dakle, to su bili ‘izlozi’ modernizma i kulture modernizma u svojoj punini. U hotelu ‘Ad Turre’ pored Crikvenice, jedna od naših sugovornica bila je aktualna šefica recepcije. Čitav je svoj život provela u tom hotelu – prvo kao djevojčica odlazila je tamo s roditeljima, onda je poslije kao djevojka dolazila u kuglanu, danas tamo radi. U tom hotelu ima fantastičan mural od Glihe, upravo u toj kuglani, a u ulaznoj recepciji ima nekoliko zidnih intervencija Price i emajl prostorna slika Murtića. Ona kaže da su te umjetničke intervencije bitno odredile njene estetske preference, da su obilježile njen život i ona se danas brine za Glihin mural, koji se sastoji od malih kamenčića. On je ostavio rezane kamenčiće, da kad neki ispadne može se zamijeniti, a ona ih i danas čuva i brine se, kao kustosica muzeja. Ljude treba educirati, kako bi razumjeli likovnost i arhitekturu, i kako bi razumjeli i modernizam koji je u nekim aspektima malo i hermetičan.

    Primjećujemo li određenu renesansu modernizma u posljednje  vrijeme?

    Maroje: Da, u historiografiji, u praksi nešto manje.  Suvremena arhitektonska internacionalna scena ekstremno je heterogena, tako da postoji širok dijapazon pristupa, od vrlo ekspresivnih formi, parametričkog projektiranja, koje ide prema odustajanju od autorstva  u korist algoritma, do nekog revival-a modernizma. U historiografiji postoji odista jedan intenzivni zaokret prema periodu nakon II svjetskog rata, kroz brutalizam. Brutalizam je trenutno jedna hot tema, naravno, ne samozbog estetike, nego više zato što je brutalizam neraskidivo povezan sa zapadnim ‘welfare state-om’, ali i globalno, jer imamo slične stvari u istočnom bloku, i u zemljama tzv.Trećeg svijeta. Ali, ta bliska povezanost države kao društveno progresivnog projekta i arhitekture koja to prati, čini brutalizam danas tako interesantnim. Ako govorimo o brutalizmu, ne govorimo o bogataškim  vilama, nego govorimo o školama, bolnicama, o socijalnom stanovanju projektiranom za veliki broj ljudi, sa jasnom etičkom agendom da arhitektura ne mora biti ‘lijepa’, nego treba biti pametna i korisna.

    Evidentno je da doživljavamo ‘spavanje’ objekata modernizma, no vidljiv je i trend loših konverzija. Kakav je utjecaj tih konverzija na njihovo očuvanje i da li se nazire trend konverzija u elitno stanovanje, koje iskorištava seksepil modernizma? Koje su strategije za preživaljavanje modernizma?

    Maroje: To se kod nas baš ne dešava. U Velikoj Britaniji se dešava da brutalizam postaje ‘posh’, postaje mjesto gdje vole stanovati pripadnici tzv. kreativne klase, gdje se oni prvo useljavaju, što vodi do gentrifikacije, što podiže cijenu stanovanja, tako da pojedini modernistički blokovi koji su projektirani kao socijalno stanovanje sad postaje hipstersko stanovanje, nešto prestižno i poželjno. Kod nas se to još uglavnom ne dešava. Možda se nađe pokoji primjer, ali ako govorimo o rekonstrukciji modernističkih zdanja, tu još uvijek nemamo jasno razrađenu metodologiju kako pristupiti tom problemu. Znamo kako obnoviti gotičku katedralu 1:1, ali kako obnoviti modernizam koji je uglavnom još uvijek u funkciji? Tu ljudi žive, rade, treba zadovoljiti nove propise fizike zgrade , a modernizam je sav tako fragilan, oslanja se na fine detalje. Kako zadržati duh izvorne arhitekture, a zadovoljiti suvremene potrebe – to nije jednostavno. S druge strane, govorimo o aktivnoj arhitekturi, koja je još uvijek u funkciji, koja treba proći neke svoje unutarnje transformacije da bi ponovo postala funkcionalna, naročito ako govorimo o pitanju stanovanja. Tu nam metodološki predstoji još puno posla, i tu bi fakulteti trebali odigrati jako važnu ulogu i posvetiti se tim temama. Istraživački dijapazon je širok – od socio-antropoloških do čisto tehničkih  elemenata. U svijetu je, inače, intencija da se objekti moderne rekonstruiraju 1:1 i da tu više nije nužno poštivati sve propise, nego da bi se u duhu izvornog projekta moglo više-manje vratiti u izvorno stanje. No, u našim prostorima, problem je financiranje, te pitanje neriješenog vlasništva.

    Kolika je medijska svijest i upućenost u ovu tematiku, te kakav stav zauzimaju?

    Maroje: U Hrvatskoj mogu reći da nisam sasvim nezadovoljan. Čak i temeljima osobnog iskustva – svako toliko gostujem na televiziji (na trećem programu, u kasnom noćnom terminu, ali nema veze). U novinama svako toliko, ipak, netko nešto napiše o modernoj baštini. I u kontekstu arhitektonskog, historiografskog i teorijskog interesa za modernu, nešto se od toga reflektira i u medijima. Sad govorimo o hrvatskoj situaciji, nisam upućen u situaciju u BiH. Ali, mi kao arhitekti, ne možemo čekati da nam netko dođe, pa da nas pita, nego i mi moramo nuditi. Treba zvati novinare, educirati ih i nekako gurati cijelu stvar naprijed.

     

    Datum objavljivanja: 22.11.2017.

    *Zabranjeno je kopiranje objava sa web stranice AABH na druge portale i medije bez odobrenja od strane Asocijacije arhitekata u BiH.
    Podijeli

    Iz arhive